Zagreb – »Nakon što nas je obradovala vijest o proglašenju blaženim vlč. Miroslava Bulešića, mi ćemo se morati s prefektom Kongregacije za kauze svetih kardinalom Angelom Amatom dogovoriti o datumu proglašenja.
Nadamo se da bi to moglo biti početkom rujna, ali još ćemo o tome pobliže izvijestiti javnost.«
Papa Benedikt XVI. odobrio je Kongregaciji za kauze svetaca – tijekom audijencije 20. prosinca u kojoj je primio pročelnika te kongregacije kardinala Angela Amata, – da proglasi dekrete o proglašenju čuda, mučeništva i herojskih kreposti više slugu Božjih. Jednim od tih dekreta se svećenika Porečke i pulske biskupije Miroslava Bulešića priznaje mučenikom, ubijenim, kako se navodi u dekretu, »in odium fidei« odnosno iz mržnje prema vjeri te je na taj način i službeno i pravno omogućeno njegovo proglašenje blaženikom.
»Datum beatifikacije vlč. Miroslava Bulešića bit će određen naknadno«, rekao je u razgovoru za Hrvatski katolički radio porečki i pulski biskup Dražen Kutleša. No, najavio je mogućnost beatifikacije početkom rujna iduće godine: »Nakon što nas je obradovala vijest o proglašenju blaženim vlč. Miroslava Bulešića, mi ćemo se morati s prefektom kongregacije za kauze svetih kardinalom Angelom Amatom dogovoriti o datumu proglašenja. Nadamo se da bi to moglo biti početkom rujna, ali još ćemo o tome pobliže izvijestiti javnost.«
Mons. Kutleša, osvrćući se na Bulešićevo mučeništvo, naglasio je da je progonstvo prilika da se kršćanin iskaže: »Trenutak kada kršćanstvo izgleda da nas nešto košta jest trenutak da pred cijelim svijetom pokažemo našu vjernost Isusu Kristu.« Biskup je podsjetio da su mučenici svoj život dali da bi nama bilo daleko lakše. Zato su nam putokaz kamo ići i što ići: »Ako se vjerniku dogode nezgode zbog njegovih principa, on neće ostati sam jer će mu Krist biti bliže nego ikada. Kada čovjek nešto podnese za svoju vjeru, to je put da se bolje sjedini s Kristom.« U okolnostima u kojima je mučen Miroslav Bulešić puno se može naučiti i o ulozi Crkve kojoj je on bio vjeran. Zbog toga joj je progonstvo i neizbježno: »Neizbježno je zato što je Crkva povezana sa sviješću naroda i društva. Tamo gdje je dobro, Crkva će ga pohvaliti. Tamo gdje je zlo, Crkva će ga osuditi. Ljudi će neizbježno pokušavati ušutkati glas savjesti. Krist uvijek treba svoje svjedoke, ne toliko one koji su spremni umirati za Njega, koliko one koji su spremni za Njega živjeti. Krist nije došao da svijet učini ljepšim, nego je došao da nas učini boljima. Don Miro je to ostvario i zato smo dočekali taj trenutak da ga možemo slaviti kao blaženog. Jedan jednostavan svećenik, jedan običan čovjek, ovdje između nas, ali koji je znao iskoristiti svoj trenutak.«
Biskup Kutleša vjernike je potaknuo na upoznavanje svetačkog lika novoga blaženika.
Mons. Jure Bogdan, rektor Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, postulator kauze sluge Božjega Miroslava Bulešića, nakon odobrenja Bulešićeva uzdizanje na čast oltara za HKR je izjavio: »Ono što je Crkva, posebno njegova Porečka i pulska biskupija i Katolička Crkva u hrvatskom narodu, od početka znala i čvrsto vjerovala, sada to ide na puno višu razinu. Doznajemo i potvrđujemo da je sluga Božji Miroslav Bulešić, budući blaženik, čovjek koji je poginuo kao mučenik za vjeru, svećenik čista i neporočna svećeničkog života, idealan lik i primjer za današnje nasljedovanje.«
Postupak za dokazivanje mučeništva i svetosti Miroslava Bulešića imao je i svoje protivnike. To su, prije svega, bili njegovi ubojice. Njegovoj majci nije bilo dopušteno niti pokopati ga u rodnom mjestu, već je pokopan u Lanišću. Tek 11 godina kasnije, 1958, zemni ostaci preneseni su u njegovo rodno mjesto. No, o tome se u javnosti ništa nije smjelo govoriti. »Ako smo svjesni te klime, a itekako smo svjesni kakva je bila, sasvim je razumljivo da je bilo teško razmišljati o postupku koji se mogao i trebao pokrenuti za njegovu beatifikaciju«, napomenuo je postulator Bogdan. Zbog situacije u zemlji, postupak što ga je pokrenuo tadašnji mjesni biskup Dragutin Nežić išao je vrlo sporo, jer se u javnosti nije smjelo govoriti o Bulešiću i načinu kako je završio svoj život. »Sasvim je razumljivo da se dolaskom demokracije u Hrvatsku ovaj slučaj mogao početi slobodno interpretirati i istraživati«, dodaje mons. Bogdan i ističe da su za tijek i dovršenje postupka, uz biskupa Nežića, zaslužni i sadašnji umirovljeni biskupi Antun Bogetić i Ivan Milovan.
Za beatifikaciju Miroslava Bulešića nije bilo potrebno nikakvo čudo jer je mučeništvo »najveći znak ljubavi, vjere i odanosti čovjeka prema Bogu«, »mučeništvo pere sve nedostatke jer je krv prolivena za najviše ideale«.
Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima u župi Svetvinčenat. Nakon školovanja u Jurišićima, Gorici, Kopru i Rimu 11. travnja 1943. porečki biskup Radossi zaredio ga je za svećenika u Svetvinčentu te je djelovao kao župnik u Baderni pa u Kanfanaru, a školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.
U kolovozu 1947. kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla pratio je delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja potvrde u Buzetu i okolnim župama. »One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren«, svjedoči o svom prijatelju Bulešiću dr. Ukmar u pismu mons. Mariju Pavatu u Rim od 5. rujna 1954. godine. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakrament. »Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga«, rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stojeći na gornjoj stepenici oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij. Uoči dolaska u Lanišće, dok su s Ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Bulešić je odgovorio: »Samo jedanput će se umrijeti.« Krizma u Lanišću održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.
Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: »Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se k župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vrata. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijest…«
Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: »Isuse, primi dušu moju!«
Tadašnje vlasti nisu dopustile da se taj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredile da bude pokopan u Lanišću. Tek je g. 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su g. 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas okupljaju njegovi štovatelji.
RPŽ/Glas Koncila