Povijest se ne može mijenjati, ali mnogi su se sigurno s ovih prostora, kroz koje je još car Teodozije 395. godine povukao granicu između Istoka i Zapada, upitali što bi bilo da je povijest krajem 1980-ih krenula nekim drugim tijekom.
Dakle, da je u Srbiji zbačen komunizam, da je na vlast došla demokratska struja koja bi mirno razriješila sporna pitanja s drugim republikama i pokrajinama. Pregovorima, razgovorima, dogovorima, kompromisima… Da nije bilo rata ni u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Koja bi se zla izbjegla…Ali, odmah se nameće i druga spoznaja, to je, zapravo, bilo nemoguće.
Desetljećima je, i svjesno i nesvjesno, Titova komunistička diktatura spremala Srbiju da na nedemokratski način vlada tvorevinom koju su osmislile pobjednice prvog svjetskog rata u Versaillesu, a u svoje ruke preuzeli komunisti 1945. godine. Najveći dio srpskog stanovništva poveo se za ogromnom većinom političkog, vojnog i intelektualnog vrha Srbije koji je tu zemlju poveo u rat 90-ih. Jer sve je bilo na srpskoj strani: vojska, partija, savezne institucije, međunarodni ugled, goloruke republike nasuprot Srbije… Pobjeda je bila neupitna. A pobjednik dobiva sve. Bar se tako činilo! I zlo je krenulo iz Srbije. Dva desetljeća poslije Srbija je država poražena u dva rata (s Hrvatskom i Kosovom) te relativna „pobjednica“ u samo jednom (BiH i stvaranje RS-a). Prati je stigma teških ratnih zločina. Ni danas ne zna gdje su joj granice ni gdje joj je budućnost: EU ili Rusija? Za predsjednika je izabrala dojučerašnjeg prvog suradnika četničkog vojvode Vojislava Šešelja Tomislava Nikolića s neistraženom ulogom u ratu istočnoj Slavoniji… Država je to koja želi na pijedestal časti postaviti suradnike nacista i fašista – Dražu Mihajlovića i njegov četnički pokret. Ekonomski gotovo uništena. Položaj manjina u toj zemlji je i dalje težak i daleko od europskih standarda…
Još uvijek se u Srbiji živi u opasnoj omami mitova, zavjera, prešućivanja i bliže i dalje povijesti, teškoj omorini koja skriva pravu istinu. Opća katarza u Srbiji je izostala. Za usud te države krivi su svi drugi (susjedi, Europa, SAD, islamski svijet, domaći izdajnici…) jedino nije kriva Srbija. Malo je pojedinaca u toj zemlji koji su se usudili otvoreno (manje ili više) govoriti o stvarnosti u kojoj se ta država nalazi. Prethodnih godina to su se usudili kazati Bogdan Bogdanović, Žene u crnom, Nataša Kandić, Čedo Jovanović, Sonja Biserko, Vesna Pešić… I uglavnom su okarakterizirani kao izdajnici, plaćenici Zapada, petokolonaši, neprijatelji „otadžbine“… Srbija i dalje tumara svojim mitološko-povijesnim bespućima.
„Tragovi naše sramote govore na svim jezicima svijeta“
No ovom popisu svakako treba dodati i ime Danice Drašković, supruge Vuka Draškovića, čelnika SPO-a. Srbijanski novinari je vole okarakterizirati kao damu „na visokim štiklama i s kratkim fitiljem.“ Draškovići su inače igrali različite uloge na srbijanskoj političkoj sceni od 80-ih do danas. Vuk i Danica su bili žestoka oporba Slobodanu i Miri. Bili su i utamničeni i bilo je pokušaja atentata na njih. Često tvrdolinijaši s četničkim backgroundom, žestoki nacionalisti, ponekad demokrate… Netko je davno zaključio da se Draškovići mogu svrstati u neku vrstu već davno zaboravljenih romantičarskih nacionalista s velikim amplitudama. Hrabrost ove Kolašinke je u Srbiji dobro znana: kažu kada ju je Milošević (zajedno sa suprugom) nakon prosvjeda 1993. godine bacio u tamnicu, da je većinu od 38 dana provela u bolnici zbog batina koje je dobila, ali da nije zaplakala. Javno je u 90-im napadala Miloševića, Ćosića, Arkana, govorila da Srbija ratuje u BiH, da čini zločine… Preživjela je i dva atentata s Vukom. U jednom su joj ubili brata. Mnogi posebno ističu njen ogroman utjecaj na muža i SPO, ali i njenu punu neovisnost, u politici, od supruga. Danas je njihov SPO je daleko od bilo kakve značajne uloge u Srbiji, ali spomenuti tekst Danice Drašković je podigao dosta prašine u Srbiji.
Tekst je objavljen u časopisu “Nove srpske političke misli”, časopisu za političku teoriju i društvena istraživanja te u tjedniku NIN. Nosi naslov Sedam točaka iz zahtjeva za pregovore s EU kao sedam slamki spasa za Srbiju. Povod je zahtjev Angle Merkel („što znači cijele Europe i Amerike“, napisala je Drašković) o ispunjenu sedam uvjeta upućenih Srbiji. No posebnu težinu i značaj ima dio iz tog teksta u kojem Danica Drašković vrlo izričito oslikava ulogu Srbije u ratovima 90-ih. „Ratovali smo dosta. Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I što smo uradili? Poraženi svuda, istjerani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno s Kosova. Ostavili smo krvave zločinačke tragove za sobom koje sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima političkim i vojnim zapovjednicima“, napisala je Danica Drašković i potom postavila pitanje „I što sad?!“
Na to pitanje odmah i odgovara: „Već dvanaest godina razvlačimo poraze, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali. Hoćemo to prodati svijetu kao patriotizam, obranu naroda i teritorija, ali ne ide. Surova istina groblja na tom putu od Knina, Vukovara, Srebrenice, Sarajeva do Kosova, hladnjače pune albanskih civila po jezerima Srbije, policijski poligoni puni skrivenih, prenijetih s Kosova, leševa Albanaca, opljačkane banke, porušene kuće, uništene obitelji, to su tragovi naše sramote koji govore na svim jezicima svijeta i jasno opisuju udruženi zločinački pothvat, baš kao što su kazali haški tužitelji“, jasno, bez trunke traženja izlika, piše Danica Drašković. „Europa je u svemu u pravu, mi smo u svemu u krivu i moramo prihvatiti ne sedam nego i sedamdeset i sedam zahtjeva da nas prime u članstvo i da budemo bar malo amnestirani za sve što smo radili i uradili u zadnja dva desetljeća.“
Danica Drašković inače u tom tekstu konstatira da su svi srpski političari poslije Miloševića (Đinđić, Koštunica, Tadić) ma kako god se kitili europejstvom zapravo vodili Miloševićevu politiku i donosili odluke kakve bio on donosio da je ostao na vlasti. Što se tiče zahtjeva Europe ona sumnja da će je prihvatiti nova vlast u Srbiji jer Srbija nema svog De Goala – političara velike hrabrosti, istinskog domoljuba i političke dalekovidnosti. Na kraju teksta Danica Drašković kažu da su je kroz prethodne godine prijatelji često pitali što će biti te da im je uvijek govorila da „zamisle što je najgore rješenje i odluka za narod i državu i to će biti. I bilo je uvijek“, izražavajući bojazan da bi i sada tako moglo biti.
Katarza i dan bijelog Vida, boga rata
Ovaj iznimno važan tekst, prije svega za Srbiju danas, za njezinu katarzu, podsjetio me je na jedan raniji tekst koji je predvidio kako jedan prerađen mit narod gura u nesreću. U Srbiji je malo tko čuo znanstveno-trezvene, ali (budućnost će pokazati) i proročanske riječi uglednog srpskog intelektualca i povjesničara književnosti Miodraga Popovića napisane još 1976. godine u njegovoj knjizi „Vidovdan i časni krst“. Popović je konstatirao da Vidovdan nije spominjan u prvim varijantama kosovske legende, već da je „s podržavljenjem predaje i veličanjem Lazareva državotvornog lika” kosovski simbol došao u središte pozornosti „kao dan definitivnog obračuna s Turcima“, tek krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, kada se Kraljevina Srbija političkim sredstvima borila za pripajanje ondašnjih turskih teritorija. „U doba romantičara kosovski mit iz narodne poezije služio je nacionaloslobodilačkoj misli, ali je postupno promijenjen, što je i dovelo do stvaranja novog, vidovdanskog kulta“, napisao je Popović. Poetsko je ustupilo mjesto konkretnoj nacionalnoj politici, stvaran je kult „po kome je bezmalo sve dozvoljeno, čak i nož”, konstatira Popović. Zbog toga novostvoreni vidovdanski kult predstavlja „nesumnjivo estetičku i humanističku degradaciju kosovskog mita”.
Pri tome je vidovdanski kult okupio krajem XIX. i u prvim desetljećima XX. stoljeća oko sebe ne samo srpsko građanstvo, nego i seljaštvo, što znači veliku većinu srpskog naroda. „Nacija se ujedinila oko kosovskih heroja i drugih supstitucija vrhovnog poganskog božanstva, vezanog za dan bijelog Vida, boga rata.“ „Vidovdanski mit je izmiješao povijesnu zbilju s mitskom realnošću, stvarnu borbu za slobodu sa sačuvanim poganskim sklonostima (osveta, klanje i prinošenje žrtve, oživljavanje herojskog pretka)”, pisao je tada Popović. Povijesno gledano, mit je bio neophodan kao faza u razvitku nacionalnog mišljenja, ali „kao trajno stanje duha, vidovdanski ’mit’ može biti i koban po one koji se nisu u stanju iščupati iz njegovih pseudomitskih i pseudopovijesnih mreža. U njima, za razliku od pjesnika i nacionalnih ideologa iz epohe romantizma, suvremena misao, duh čovjekov, može doživjeti novo Kosovo: intelektualni i etički poraz”, upozoravao je već 1976. godine Miodrag Popović. I to upozorenje se obistinilo u ratovima 90-ih.
No zato su, nažalost, neke druge riječi odjekivale i bile prihvaćene u tom vremenu Srbijom. Intelektualni lider Srbije cijele druge polovice XX. stoljeća Dobrica Ćosić napisat će u četvrtom tomu svog romana „Vreme smrti“ riječi koje daju naslutiti na kakav će se put zaputiti Srbija nošena idejom ostvarenja Velike Srbije, riječi koje govore sve same za sebe: „… iz ljubavi se bore hrabri, iz mržnje svi. U istorijskim nevremenima i olujama koje čupaju korijen narodu i ruše ljudsko u čovjeku, mržnja je ona sila koja skuplja i sjedinjuje sve energije, ona moć s kojom se opstaje. Mržnja je naša najčvršća obrana pred velik zlom… S mržnjom se najviše smije, s njom se i najduže trpi“.
Ipak, ako išta, ohrabruje da u Srbiji danas ima osoba koje jasno vide gdje je tragedija Srbije. Osobe poput Danice Drašković sasvim sigurno vole svoju domovinu i svoj narod, ali su i svjesne da se sa zabludama i lažima iz prošlosti mora raskrstiti. To je jedini put u bolje sutra. Nažalost, istina je da većina to ne vidi. Većina političara, medija, SPC-a još uvijek su zarobljenici „vidovdanskog mita“ i „nove žrtve nebeske Srbije u 90-im“. Srbija je i dalje pluta bez kompasa. Nema katarze i otrežnjena. Takvo putovanje iznimno je opasno za nju samu, a u budućnosti možda ponovno i za njene susjede.
Brane Vrbić/Radiopostaja Žepče