Urednica vjerskog programa na HKR-u Tanja Popec napisala je komentar u spomen na svećeniku Ivi Balukčiću. Tekst prenosimo u cijelosti.
Što je život? To pitanje postavljamo u susretu sa smrću dragih i bliskih osoba, uz obljetnice smrti ili pak uz blagdane kao što su Svi Sveti i Dušni dan. Dr. don Ivo Balukčić na kraju svoga zemaljskog života „održao“ mi je katehezu o tome, a da pritom nije izgovorio ni jednu riječ. Iskustvo je to koje nadilazi teološka predavanja. To je nijemo svjedočanstvo koje dopire do srži bića. Zbog njegove snage, koja može biti poticaj i drugima, pišem ovu kolumnu sa zahvalnošću prema don Ivi, svećeniku Vrhbosanske nadbiskupije koji je, nakon kratke i opake bolesti iznenada preminuo u Zagrebu, 27. listopada ove godine. Duhovni pisci kažu da se umiranje jednih događa zbog obraćenja drugih. Don Ivo je bio teolog koji je i po struci i iz prakse poznavao moć medija i želio je njihovu snagu iskoristiti za dobro. Zato je i naglašavao, zajedno s Učiteljstvom Crkve, da su mediji – divni Božji darovi. Jedan od njih, ovaj naš portal, neka sada postane posrednikom don Ivine posljednje zemaljske epizode o susretu s Kristom koji, kada šuti, postaje najglasniji, i to upravo na križu.
Posljednji pogled i dodir
Naš posljedni susret bio je u petak uvečer, i to bez riječi. Bolnica u zagrebačkoj Dubravi spremala je bolesnike na počinak, a don Ivina se soba za mene pretvorila u katehetsku dvoranu u kojoj sam Krist leži na bolesničkoj postelji i ponovno, sada pred mojim očima, prolazi agoniju s križa. Bilo je to u muci ovog Kristovog svećenika. Operiran dan ranije, te je večeri ležao bez riječi. Komunicirao je pogledom. Otvarao je oči, na trenutak snažno, a onda opet kao neki bijeg u polusvijest. Posjetila sam ga s prijateljima, u sastavu kao i prije devet godina kada je počela naša suradnja. Prepoznao nas je. Stajali smo kraj njegove postelje bez riječi, iznenađeni onime što vidimo. Svatko je u svojim mislima učinio posljednji „razgovor“ s njim.
Don Ivo je i na meni zaustavio svoj pogled. Najprije mi je pružio ruku. Bila je topla, a stisak dovoljno jak da pomislim kako se ipak ne gasi svijeća njegova života. Nakon toga pogled, i to pogled tako dubok da potrese i prodire u dušu. Imala sam osjećaj da te sekunde gledanja dugo traju, da čita moju dušu i da mi očima izgovara posljednji savjet te me usmjerava prema križu kojega je svako malo pogledao blago i u njemu se „utopio“, kao da ga je dušom dodirivao, ali se još malo k nama vraćao, za oproštaj. Poput njegovih prodornih plavih očiju, u misli mi se urezao i zvuk, gotovo nijemi krik za životom kroz udisaje koji kao da su na kraju snaga. Iako je imao mogućnost disanja pomoću maske, uspio ju je skinuti i koristiti vlastite snage za to. Prizor vrlo bolan, a tako znakovit za našu Hrvatsku! Tijelu je prirodno, čak i s posljednjim zrncima snage, boriti se za život, a ne protiv njega! Na don Ivinom križu Krist je ponovio riječi sa svoga križa: „Žedan sam!“ Kako su usne i usta bili suhi od disanja, kao i od napora da ih pomakne u oblik izgovorene riječi, prijatelj mu je ponudio gazu natopljenu vodom ne bi li si malo olakšao agoniju. Vidjela sam taj bolan, a zahvalan pogled, kao i pokrete cijeloga lica da uzme iz gaze sve, do posljednje kapi vode. Dok mozak više nije mogao komunicirati riječima, tijelo je pokretima slalo najjasniju poruku da je život svet, Božji, i da se ne predaje do trenutka kada Gospodin zaustavi taj put i okrene nebesku stranicu.
Umirući su poruka nama živima!
Gledala sam posljednje sate Krista, raspetoga na križu, kroz tijelo Njegovog svećenika. „Čula“ sam Njegove riječi: „Žedan sam.“ Iskustvo koje ostavlja trag, dubok i obvezujući. Jer, iskreno rečeno, malo je onih koji u dnevnom ritmu obveza, borbe za posao, egzistenciju, misle o posljednjim trenucima života. A smrt će doći k svakome, bez iznimke. I dok mi je ovaj oproštaj bio potresan, nevjerojatan, tužan, osjećam ga i kao milosni dar trpećega Krista koji upravo na križu i po križu otkupljuje čovjeka od smrtnosti, krhkosti, propadljivosti. Don Ivine oči u ovom susretu, sigurna sam, već su zavirivale „s one strane“ života. Kažu da mnogi ljudi osjećaju kada im dolazi kraj. Dan prije operacije, preko onih koji su ga posjećivali, poručivao je da je svima oprostio, i neka njemu oproste. Prije tjedan dana, kada sam ga posjetila, činilo mi se kao da je svjestan muke koja ga čeka. Ipak se i našalio da je u bolnici završio nakon našega posljednjega projekta u Odžaku. Pokušavajući ga malo oraspoložiti, komentirali smo pogled koji je imao s prozora sobe na četvrtom katu. Vidio je zvonik crkve. I budući da ga je opaka bolest iznenada prikovala uz krevet, više nije mogao sudjelovati u misnom slavlju. Sada mu je samo ostao pogled na zvonik i križ koji se na njemu vidi u zelenilu Dubrave. Uz taj prizor, pomalo sa sjetom, ali mirno, Gospodinu predano, dodao je: „Sada mi samo treba stprljenja kako bih prošao kroz ovu borbu.“
Gledao je križ s prozora prije operacije, gledao ga je i u posljednjim minutama svoga zemaljskog života, a kao svećenik bio mu je predan i posvećen više od 30 godina, od 1979. kada je zaređen u Sarajevu. I još nešto.Kažu da je Nebeska Majka na poseban način zaštitnica svećenika. Don Ivo je rođen 3. listopada 1953. godine u sjeni svetišta Gospe Kondžilske, u Slatini na području župe Komušina. Bio je to marijanski mjesec, kao i ovaj u kojem je umro. Umirao je na granici petka – koji je po tradiciji dan pobožnosti prema Srcu Isusovu (zaštitniku Vrhbosanske nadbiskupije i Katedrale u Sarajevu) i subote – tradicionalno Marijinog dana. Je li Gospa došla po njega?
Otvorenost za druge
Upoznali smo se prije devet godina, baš nekako u ovo doba godine, kada je počela suradnja moje matične kuće i Katoličkog tjednika iz Sarajeva kojem je don Ivo bio glavni urednik. Prihvatio me kao da se odavno znamo. Imala sam njegovo povjerenje. I rasla sam uz to povjerenje, i kao osoba i kao novinarka.Već od prvih susreta bio je vrlo jednostavan i pristupačan, odnosio se prema meni kao da smo odavno u ovom zajedničkom poslanju, promicanju jedinstva Hrvata i istine o Crkvi i Hrvatima u BiH. Prihvatio me gotovo kao članicu svoje ekipe, bez puno riječi. Kao da se naša suradnja podrazumijevala. Na srcu mu je bilo umrežavanje Hrvata, pa je tako i mene umrežio s dobrim ljudima u Sarajevu koji su, i profesionalno i osobno, spontano postali dio mojega života. Zapravo, kao i on. Naši osobni susreti nisu bili česti, ali su bili bogati idejama, željom da se djeluje, hrabri ljude, osobito u ranjenoj Bosni, a posljednih godina i u Odžačkom kraju gdje je do smrti bio župnik i dekan. Imao je stav utemeljen na Kristu, nije se mirio s beznađem, nije prihvaćao liniju manjeg otpora, podržavao je nas mlade snage, kao i svoje vjernike. Istina je, ljudi su ga voljeli. Bio je čovjek s jasnom vizijom što mu je činiti, životno opredjeljen za dobro, posvećen Kristu kao njegov svećenik, a nadasve čovjek za ljude kojima je bio poslan.
Svećenik za medije
Kao teolog znanstvenik, svoj je rad usmjerio medijima. Njegova disertacija, koju je obranio na Teološkom fakultetu u Luganu u Švicarskoj govorila je o Mass medijima i teološkim krepostima. Želio je, naime, reći kako naši mediji mogu utjecati pozitivno ili negativno na vjeru, nadu i ljubav? Te su kreposti Božji darovi, ali su i mediji divni Božji darovi, kako nas je poučio papa Pio XII. nazivajući medije „čudesnim izumima tehnike koji su ujedno i divni Božji darovi“, što je kao misao vodilju preuzeo i Drugi vatikanski sabor u Dekretu o medijima „Inter mirifica.“Don Ivo se nije ustručavao komentirati niti negativne teme za Crkvu: „Ako Crkva sama ne progovori o nekim svojim unutar crkvenim problemima, onda se otvara prostor za manipulaciju onih koji Crkvi ne žele dobro. Zato je jako bitna pravovremena i istinita informacija“, govorio je „Veritasu“ prije četiri godine. Don Ivo je u svijet medija ušao još u bogoslovskom časopisu „Mladi teolog“ u Sarajevu kao glavni urednik. Kasnije je uređivao glasilo Vrhbosanske nadbiskupije i metropolije „Vrhbosnu.“ Surađivao je u više radijskih i televizijskih emisija kao predstavnik Katoličke Crkve. Od 2002. godine, kada je ponovno pokrenut sarajevski „Katolički tjednik“ bio je njegov glavni urednik – sve do odlaska na službu župnika u Odžak.
Poruka Crkvi u Hrvata
Na srcu mu je bilo međusobno povezivanje Hrvata: „Progoni i stradanja Hrvata i katolika, a osobito u nedavnoj srpskoj agresiji na BiH učinili su to da je velika većina Hrvata katolika iz BiH našla svoje novo prebivalište u Hrvatskoj. Želimo da ne zaborave ni oni ni njihova djeca gdje su im korijeni. Pod tim vidom želimo jasno reći i Hrvatskoj državi i hrvatskoj Crkvi: ne zaboravite nas, ne ostavite nas, vaša pomoć nam je dragocjena. Mi smo vam dali s naše strane što smo mogli, a to su žive osobe, članove Crkve, duhovna zvanja koja su porijeklom iz BiH. Očekujemo pomoć ne samo iz kršćanske ljubavi i zbog toga što smo članovi jedne Crkve, nego još više jer smo članovi jednog naroda, jedne uže zajednice koja se zove Crkva u Hrvata.
Sigurno da i kroz teme koje tretiramo pod tim želimo utjecati i na ozračje bilo u Crkvi bilo u Hrvatskome društvu. Jasna stvar da za to treba još vremena, angažmana i promidžbe. Uz to držim da treba više pozornosti posvetiti kvalitetnim novinarima, vjernicima laicima koji mogu u možda i bolje nego svećenici djelovati u kršćanskom duhu kroz medije.“ I ne samo da je ostavio zadaću nama koji smo ga poznavali i surađivali s njim, već i Crkvi u našem narodu: „Čitajući današnje medije u Hrvatskoj, slušajući ih i gledajući, daleko su od onoga što pripada jednom katoličkom narodu. Premalo je katoličkih, ali i onih pravih istinskih vrednota. Puno je žutila, puno je skandala, seksa, pa i nekakvih izmišljenih ili stvarnih afera. Premalo je pozitivnoga u današnjim medijima. Stoga bi odgovorni u Crkvi trebali ozbiljno prići tom problemu i pokušati naći odgovarajuće rješenje.“
Iz posljednjeg intervjua: „Istina je naše poslanje!“
Budući da smo se upoznali u projektu tribina „Što je Hrvatima BiH?“, već od početka sam shvatila da don Ivo njeguje snažan nacionalni osjećaj smatrajući ga ključem opstanka Hrvata u Bosni, ali i u Hrvatskoj. Nije se slagao s konceptom koji je Posavinu suzio samo na derventski kraj, već je želio da javnost zna za Odžak i okolicu u kojem je povratak uspio do 80%. Kada smo nedavno radili na medijskom projektu u sklopu volonterske akcije „72 sata bez kompromisa“ govorio je kako je mladima želio ponuditi i nešto edukativno, jer nemaju priliku čuti svjedočanstva o mučeništvu Hrvata u Bosanskoj Posavini. Potaknut skrivanjem žrtava, i svećenika i laika, želio je da se i njegov, Doborski dekanat, aktivno i zauzeto uključi u sastavljanje popisa žrtava, tzv. Hrvatski martitologij u kojem je bio predstavnik Vrhbosanske nadbiskupije.
U posljednjem intervjuu kojega mi je dao 30. rujna ove godine rekao je: „U Doborskom dekanatu, s 15 župa, ima oko deset tisuća žrtava iz vremena Drugog svjetskog rata, i to uglavnom muškaraca. Ostale su majke koje su preuzele teret podizanja i odgoja djece. Volio bih kada bi se ta žrtva teološki produbila, da ne ostane tek običan podatak, već da nešto izvučeno, da naučimo iz njihove žrtve i mi danas nešto učiniti za ovaj kraj i narod. To je smisao popisivanja žrtava. U ovom nedavnom ratu, pak, više su stradala materijalna dobra, i kuće i crkve. No, sve to treba ujediniti i izvući neku pouku. Situacija je i politički komplicirana i ne mogu je razumijeti niti oni koji je vode, pa zato mnogi dižu ruke od svega. Također, nakon rata prošlo je dosta vremena, ljudi su se skrasili na drugim mjestima. No, moramo imati i dimenziju vjere. Vjerujemo da Bog može namjestiti i povijesna zbivanja te nas iznenaditi.“ Optimistično je završio ovaj posljednji intervju s napomenom da je BiH „rasadnik i katoličkog i hrvatskog življa, jer podaci govore da je svaki treći Hrvat u Hrvatskoj porijeklom iz BiH, što pokazuje živahnost, dinamizam i volju za život ovoga naroda.“
Za kraj, (ne)moguća misija?
Don Ivo nije samo govorio da Crkva treba biti prisutna u medijskom prostoru. I sam je činio što je mogao, bilo kao urednik, bilo kao župnik koji je svojim vjernicima otvarao prostor medijskoga djelovanja; od web stranice do tjedne radijske emisije. I sam je pisao vijesti, izvješća i komentare za medije na području Crkve u Hrvata, unatoč brojnim obvezama koje je imao kao župnik i dekan. I možda zato što je bio radnik na medijskom polju, razumio je novinare i znao je kako i najviše predstavnike hijerarhije povezati s njima. U općepoznatom stavu da predstavnici Crkve iz BiH lakše, otvorenije, spontanije i češće komuniciraju s medijima, crkvenim i svjetovnim, slutim da je don Ivo bio „dobri duh“, kao nevidljivi most koji je usmjeravao jedne prema drugima. Njegove su riječi bile: „Crkva potiče vjerske poglavare da uspostave ispravan i trajan dijalog s današnjim medijima. Mislim da jednim sustavnim i dobro pripremljenim planom za medije u našoj Crkvi možemo ući i u današnje civilne medije.“No, nije krio ni razočaranost stvarnom situacijom: „ Nažalost, bojim se da je tu Crkva u Hrvata u sadašnjem trenutku zakazala.“ (Veritas, 2008.) Ipak, bez obzira na to, sam je činio koliko je mogao, i uvijek je gledao naprijed. Kada smo se, mi, don Ivina ekipa u sastavu od prije devet godina, sastali uz njegovu smrtnu postelju, samo smo zaključili: „Večeras nas je okupio u onom sastavu kako smo bili prije 9 godina. Je li taj njegov zadnji ‘poziv’, kao nijemi urednički sastanak, bio i njegova oporuka nama, da se držimo zajedno, kao nekada? U službi jedinstva hrvatskoga naroda?“ Od ove, naizgled ponekad nemoguće misije, mi ćemo i dalje činiti moguću misiju, samo sada s jednim nebeskim zaštitnikom više!
Don Ivo, dok ostajemo u vjeri da nas novi susret čeka na „nebeskom uredničkom kolegiju“, za ove zemaljske stranice, radijske, a na kraju i katehetske dane i sate, od srca hvala!
RPŽ/Tanja Popec/Laudato