U nedjelju, 21. listopada, papa Benedikt XVI. proglasio je novih 7 svetaca Katoličke Crkve. Među novim je svecima četvero redovnika i troje laika, među kojima je veliko zanimanje izazvao život blažene Caterine Tekakwithe, preminule 1680. u dobi od samo 24 godine, a koja će biti prva svetica crvene rase, odnosno Indijanka.
Prisiljena pobjeći iz vlastita sela zbog svoje katoličke vjere, te kako bi izbjegla namješteni brak, sklonila se u jednom kanadskom plemenu, u kojemu je potom cijeli svoj život posvetila Isusu. Stoljećima je bila poznata kao „irokeški ljiljan“, a Ivan Pavao II. ju je odabrao za ikonu Svjetskoga dana mladeži 2002. godine, održanoga u Torontu.
To je prvi put da se kao primjer daje jedna mlada Indijanka koja je živjela u indijanskim selima – istaknuo je pater Paolo Molinari, postulator postupka za kanonizaciju, u razgovoru za Vatikanski televizijski centar. Činjenica da ju Crkva proglašava svetom, za Indijance je iz Sjeverne Amerike i Kanade – koji su kroz stoljeća mnogo pretrpjeli zbog kolonizacije i zbog oduzimanja svih njihovih terenâ i šumâ – priznavanje tih plemenâ i njihova bogatstva – primijetio je pater Molinari.
Na novinarkin upit je li lik blažene Tekakwithe i danas još uvijek aktualan, pater je Molinari prije svega podsjetio da je Ivan Pavao II., za Svjetski dan mladeži u Torontu, u Kanadi, dao Caterinu Tekakwitha kao uzor svim mladima u svijetu.
Bila je mlada žena koja je u trenutku kada su plemenski poglavice odabrali mladića koji je trebao postati njezin muž, to odbila. Snažno je čeznula ne samo za kršćanskim životom, nego i za tim da svoj život potpuno posveti Našem Gospodinu, smatrajući Isusa svojim zaručnikom. Kada pomislimo na sve ovo čemu su danas izloženi mladi, kulturi koja nije prožeta kršćanstvom i koja odbacuje zamisao o čistoći i istinskom životu darivanja Kristu, to u Caterini Tekakwitha postaje primjer jer je bila progonjena i zlostavljana – istaknuo je postulator.
Podsjetivši na kraju da je blažena Caterina krštena nakon susreta s nekoliko isusovačkih misionara, prvih misionara u Sjevernoj Americi, pater je Molinari napomenuo da je tako sve više osjećala potrebu njegovati sjeme koje joj je majka, kršćanka, usadila u srce govoreći joj o Isusu i njegovu životu.
Pripisuju joj se čudesna izliječenja, među kojima je i izlječenje dječaka iz Washingtona prije 6 godina. Kvalifikacije svetice ima na temelju njegovog čudesnog izliječenja. Naime, dječak Jake Finkbonner iz Washingtona imao je samo šest godina kada je ozlijedio usnicu igrajući košarku. Ubrzo je dobio temperaturu i tijelo mu je započelo borbu s bakterijom koja doslovno jede meso. Predikcije za ozdravljenje bile su toliko loše da su njegovi roditelji počeli razmišljati o donaciji organa. Naposljetku, obitelj je s relikvijom Tekakwithe koju je držala na prsima sina, započela moliti. Infekcija se prestala širiti. Danas Jake ima 12 godina i prisustvovao je kanonizaciji Tekakwithe.
Život potrošen u služenju mladima i njihovoj budućnosti – jedan je od brojnih prikaza koji najbolje opisuju patra Giovannija Battistu Piamartu iz talijanskoga grada Brescie. Pater Piamarta utemeljio je 1900. godine Družbu Svete nazaretske Obitelji, i žensku redovničku zajednicu Poniznih Gospodinovih službenica. Njegova je pak ljubav prema mladima svoj vrhunac imala u ustanovljenju Instituta „Mali obrtnici“, posvećenoga profesionalnoj pripremi i kršćanskom rastu tisućâ mladića.
Njegov je lik nevjerojatno aktualan i danas – istaknuo je u razgovoru zpostulator kauze pater Igor Fabiano Manzillo te objasnio – i to zbog toga što je cijeli svoj život živio i radio s mladima, ali upravo onima siromašnima u svijetu rada. Njegova je velika želja bila pružiti obitelj, obrazovanje i posao mladima koji nisu imali drugih mogućnosti. Bila su to siromašna, napuštena djeca bez roditelja, koja bi lutajući gradom možda postala zločinci. Pater je Piamarta stoga tu mladež želio učiniti protagonistima vlastite budućnosti, i to upravo dajući im budućnost. Jer, kako je govorio: „Ako i najgorem mladiću u gradu daš svoje pouzdanje, daješ mu nadu i sposobnost da čini čudesa“. To veliko pouzdanje u vlastite sposobnosti, koje su Božji dar; pouzdanje u Providnost, kao Božju nazočnost koja prati naš život, vrlo je važno i za današnju mladež iz tako teškoga i nestalnoga svijeta rada – istaknuo je pater Manzillo.
Među novim svecima nalazi se i sestra Marianna Cope, redovnica Trećega franjevačkog reda iz Syracuse u Sjedinjenim Američkim Državama. Posebno voljena na Havajima, sestra je Marianna 1883. godine pošla za sjajnim primjerom svetoga Damjana iz Molokaja, koji je na tom havajskom otoku utemeljio bolnicu za gubavce, te je sve do preminuća, 1918. godine služila gubavcima.
Ono što kod nje najviše privlači jest njezina velikodušnost pred potrebama bližnjega – rekao je za Radio Vatikna pater Ernesto Piacentini, postulator kauze za njezino proglašenje svetom. Na poziv patra Damjana, sestra Marianna je sa šest svojih susestara otišla na Havaje, i tamo najprije utemeljila jednu kuću, a potom i ustanovu za pomoć djeci gubavaca. (…) Na Havajima je bila poznata i vrlo cijenjena, toliko da su havajske vlasti za nju i za patra Damjana objavile dekret kojim ih proglašavaju počasnim građanima Države Hawaii – napomenuo je pater Piacentini.
Kratki životopisi svete Marije od Brda Karmel, svetoga Pietra Calungsoda i svete Anne Schaeffer
Utemeljiteljica Reda Misionarki Bezgrješnoga Začeća od pouke, sestra Carmen Sallés y Barangueras, poznatija kao blažena Marija od Brda Karmel, bila je nadahnuta snažnom marijanskom pobožnošću. Nježna odgojiteljica, rođena 1892. godine u Burgosu, u Španjolskoj, uspjela je proširiti svoju poruku na sve kontinente.
O životu svetice govorila je postulatorica njezine kauze za proglašenje svetom, sestra Maria Asunción Valls Salip, te kazala kako je Majka Carmen Sallés najprije kao novakinja nekoliko mjeseci provela među sestrama Klanjateljicama, te u tom vremenu upoznala stvarnost prostitutki i ženâ koje su počinile neko kazneno djelo. Upitala je kako bi mogla pomoći tim ženama zahvaljujući zagovoru Bezgrješnoga Začeća, te se u njoj rodio zamišljaj koji se pokazao vrlo važnim: pripremiti te žene od samoga početka, kao što je to bila Bezgrješna Marija, da budu u svijetu, u društvu, na poslu i u obitelji, odnosno ostvariti san o ženi koji je Bog imao dok je pripremao Mariju – napomenula je sestra Maria Asunción.
Zbog toga je Majka Carmen odlučila zauzeti se na području odgoja, te svoje mjesto pronašla među sestrama dominikankama od Blagovijesti. Međutim, poslije je shvatila da žena treba imati još širi odgoj, te se sa skupinom susestara odvojila od dominikanki i ustanovila novu kongregaciju, Družbu Misionarki Bezgrješnoga Začeća od pouke, čija je karizma bila odgoj žene u svjetlu Bezgrješne Marije.
Osvrnuvši se potom na aktualnost njezine poruke, postulatorica je prije svega istaknula misao vodilju kanonizacije, koja glasi: „Naprijed, uvijek naprijed, Bog će se pobrinuti“, te napomenula da nam danas, u ovom trenutku krize, Majka Carmen Sallés poručuje da poput nje budemo hrabri, te da uvijek, i u teškoćama, znademo da je tu Božja Providnost, pomoć Boga koji nas gleda – kako je govorila Majka Carmen – kao što otac gleda svoje maleno dijete – istaknula je sestra Maria Asunción.
Među novim svecima je i 17-godišnji Pietro Calungsod, filipinski katehist, ubijen 1672. godine zajedno s poglavarom isusovačke misije na Marijanskim otocima, svetim Diegom Luisom de San Vitoresom. Nasilno su ubijeni pod optužbom da blagoslovljenom vodom za Krštenje truju djecu.
Govoreći o budućem blaženiku za Radio Vatikan msgr. Ildebrando Leyson, rektor svetišta posvećenoga blaženom Pietru Calungsodu na Filipinima, istaknuo je prije svega njegovu mladost. Kada je podnio mučeništvo, 2. travnja 1672. godine, imao je samo 17 godina. Bio je katehist i asistent isusovačkih misionara na Marijanskim otocima. Bio je dobar katolik, ali ne samo po svojoj vjeri, nego i zbog toga što je tu svoju vjeru kao misionar prenosio drugima. I za tu je vjeru dao svoj život, stoga je on primjer za nas katolike, koji smo upravo započeli Godinu vjere – napomenuo je msgr. Leyson te napomenuo da će Pietro, taj drugi filipinski svetac, i to tako mlad, biti poziv za sve Filipince, a posebno za mlade, da bolje upoznaju i žive svoju vjeru.
Svetom je proglašena i Anna Schäffer. Živjela je u Bavarskoj na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, a žarko je željela bila misionarka. Međutim, zbog teške nesreće dugi je niz godina ostala vezana uz krevet. Unatoč tomu uvijek je bila spremna poslušati druge i moliti za njih. Proglašavajući ju blaženom, 1999. godine, papa je Ivan Pavao II. rekao: „Bolest i slabost mogu biti crte po kojima Bog piše svoje Evanđelje“.
Govoreći o njezinoj duhovnosti, Andrea Ambrosi, postulator postupka za proglašenje svetom, istaknuo je da ne treba zaboraviti da je bila laikinja, i da je veliki dio svojega kratkog života provela u krevetu, u velikom trpljenju zbog nesreće koja joj se dogodila kada je imala 15 godina. Od toga je trenutka tijekom više od 20 godina živjela trpeći, i zahvaljujući Gospodinu za sve što joj je slao. Stoga je ona za nas laike poziv da prihvatimo poslanje koje je Isus odredio za svakoga, pa i onda kada u poniznosti imamo zagrliti najteži križ. Ona nas poučava da uz Isusovu pomoć ružne stvari iz svakodnevice uvijek možemo preoblikovati u trenutke radosti, ako u njima vidimo put prema susretu s Isusom – istaknuo je postulator.
RPŽ/RV