Kada se gleda povijest XX. stoljeća (osobito zadnjeg rata), svaki od tri naroda u BiH ima svoju povijest. Kako onu u udžbenicima i povijesnim knjigama, tako i onu usmenu što se prenosi s koljena na koljeno u svakoj obitelji.
Dakle, tri naroda, tri povijesti. Ali i krivotvorenje daleke prošlosti je vrlo poznata stvar na ovim prostorima. To pitanje je u svojoj osnovi povezano i s pitanjem identiteta te sadašnjih pretenzija za koje se potvrda, koja ne postoji, pokušava pronaći u proizvoljno protumačenoj prošlosti. Što se zbilo davno, lako se da s dvije, tri rečenice prepraviti ili s dvije, tri ničim dokazive teze, pokušava učvrstiti kao istinita povijest. Ili se bar trebaju izbaciti dijelovi koji su „nepoćudni“. Tako razmišljaju krivotvoritelji povijesti.
To je sigurno bila i vodilja onih koji su izazvali pravi skandal u Tuzli, BiH, ali i šire postavivši jedan spomenik. Kroz taj čin su pokazali pravo lice vlasti grada koji se voli predstavljati kao multikulturalno mjesto, jedno od rijetkih u BiH koje je preživjelo zadnji rat. Nažalost, slučaj sa spomenikom čuvenoj povelji Kulina bana sve to demantira. U središtu Tuzle, u novoobnovljenom Gradskom parku, postavljeno je spomen-obilježja, obelisk, s kojega su uklonjeni dijelovi povelje srednjovjekovnog bosanskog vladara Kulina bana koji svjedoče o kršćanskoj povijesti Bosne. To je izazvalo i reakcije nepoznatog Tuzlaka koji je na obelisk u znak prosvjeda postavio na papiru ispisan nedostajući dio teksta.
„Ovdje se pokušava iskrivljeno prikazati povijest. Kralj Tvrtko i povelja Kulina bana dio su povijesti. Ako se to pokušava modificirati, imamo ozbiljan problem i nije dobra poruka. Nije riječ o slučajnosti. Povelja Kulina bana je svima dostupna i na internetu. Vjerujem da su svi stanovnici Tuzlanske županije razočarani. Hrvatski su stanovnici zgroženi“, izjavio je predsjednik Županijskog odbora HDZ-a BiH Tuzlanske županije Mijo Krešić. Da sve bude grotesknije i tužnije u tuzlanskoj općini, koja stoji iza tog projekta i u kojoj je na vlasti SDP i njegov načelnik Jasmin Imamović, nepotpuni tekst na obelisku objašnjavaju nedostatkom prostora, prenose mediji. A čini se da šuti i sve to odobrava i čitava bošnjačka političko-kulturna zajednica jer se nije čulo da je bilo tko podigao svoj glas protiv ovakvog krivotvorenja povijesti.
Spomenik vječne sramote
Evo kako glasi tekst na tom spomeniku. U zagradi su dijelovi koji su izostavljeni zbog „nedostatka prostora“. (U ime Oca, i Sina i Svetog Duha). Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. (Neka mi Bog pomogne i sve Sveto Evanđelje. Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, na dan odrubljenja glave Ivana Krstitelja.)
Zapravo ne treba biti previše mudar da se zaključi zašto je svaki spomen kršćanstva izostavljen i u jednoj tzv. „multikulti sredini“. Suštine je da to nisu multikulti sredine i kroz ovakve postupke to zorno dokazuju. Mnogi očito u Tuzli, ali i šire u bošnjačkim političkim i kulturnim krugovima u BiH, misle da je strašna i sama povijesna činjenica i istina da je srednjovjekovna bosanska država bila kršćanska, odnosno katolička. Ako hoćemo sve to gledati kroz današnju prizmu (gledajući povijesni hod kroz vjere, narode i nacije) onda moramo kazati i hrvatska. Zar od te istine treba bježati čak i izbacivanjem nepoćudnih rečenica iz jednog kratkog, ali iznimno važnog, povijesnog spisa. Takav javni barbarizam, kulturocid i „dotjerivanje“ povijesti je nečuveno i zbog toga je odjeknulo i puno šire izvan BiH. Ako oni koji su stali iza tog projekta žele zaista ispraviti taj nečuveni barbarizam trebaju dopisati dijelove teksta koji nedostaje. Ili postaviti novi obelisk. Inače, to će biti spomenik vječne sramote.
Povelja bosanskog bana Kulina je najstariji dosad pronađeni državni dokument nastao u BiH i jedan od najznačajnijih dokumenata rane južnoslavenske povijesti. Napisana je 29. kolovoza 1189. godine bosančicom i s dijelovima na latinici napisanih latinskim jezikom. Njome je tadašnji bosanski vladar Kulin ban, koji ju je napisao dubrovačkom knezu Krvašu, regulirao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika, dajući dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u Bosni bez ikakvih nadoknada. Povelja je očuvana je u tri primjerka; dva se nalaze u Dubrovačkom arhivu u Dubrovniku, a treći primjerak, ukraden u XIX. stoljeću danas se nalazi u posjedu Ruske akademije znanosti i umjetnosti u Sankt Petersburgu. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima.
Sredinom XIX. stoljeća ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić, inače Srbin, hvalio se prijateljima da je na dubrovačkoj tržnici kod jedne piljarice, među starim papirom, pronašao vrijedan dokument pisan dijelom latinskim jezikom, a dijelom bosančicom, te da ga je spasio od propadanja. Poslije je taj spis dospio u Sankt Petersburg. Po svemu sudeći, ruski je konzul, preko jednoga srpskoga svećenika, koji je bio angažiran na prepisivanju određenih dokumenata iz Dubrovačkoga arhiva, došao do povelje. Novija istraživanja pokazuju da je veoma moguće da je povelja izvorno pisana u više primjeraka, što je običaj kod službenih dokumenata te da su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Temelj te postavke je njene dvojezičnost (bosančica i latinski) po kojoj su ovakve povelje rađene najčešće u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali do danas se zna samo za tri spomenuta primjerka.
Kulin je bio bosanski ban, hrvatskog porijekla. Smatra se da je vladao je Bosnom od 1180. do 1204. Bio je vazal Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva. U narodu se, sve do danas, zadržala izreka koja govori o blagostanju u vrijeme njegove vladavine – „Od Kulina Bana i dobrijeh dana“ . Za vrijeme njegove vladavine 1203. održan je skup na Bilinom Polju (Zenica) gdje je Kulin-ban potvrdio, pred papinim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom dubrovačkim arhiđakonom Marinom, svoju privrženost Katoličkoj crkvi i gdje je odbačeno svako krivovjerje koje je bilo zahvatilo njegovu banovinu. Dakle, zbog sačuvanih povijesnih dokumenata sve je jasno – tko je bio i kojoj je vjeri pripadao ban Kulin. I što tu treba biti sporno? Kulin ban, povelja, jezik, katolička vjera?
Povijesne stranputice
Ne ulazeći u sve detalje povijesnih istraživanja, prijepora, pa i čestih proizvoljnih ocjena, može se reći da je u doba prije pada pod Osmansko Carstvo u BiH apsolutno prevladavala katolička većina. No važno je kazati da do pada pod Osmanlije nije povijesno zabilježeno postojanja ni jednog pravoslavnog manastira u središnjem, sjevernom, zapadnom i južnom dijelu sadašnje BiH. Bogumilstvo je bilo pred izumiranjem. Desetine katoličkih samostana i crkava su premrežavale srednjovjekovnu bosansku državu. Ali u novijoj srpskoj i bošnjačkoj povijesti stanje se često predstavlja sasvim drugačije. Kroz vrijeme osmanske vlast sve se iznimno brzo mijenja, osobito demografska obilježja.
Dok je 1468. godine, pet godina nakon osmanskog osvajanja, u zemlji bilo 99% kršćana, već u periodu od 1520.-1535. godine udio kršćanskog stanovništva se smanjio na 54%, a udio muslimanskog povećao na 46%. Zapadni izvjestitelji na prijelazu iz XVI. na XVII. stoljeće govore o muslimanskoj apsolutnoj većini u Bosni i relativnoj u Hercegovini. U tom periodu raste i broj pravoslavnih vjernika. Osmanskim osvajanjem nije počela samo demografska ekspanzija pravoslavlja (srpstva), nego i ekspanzija (srpsko) pravoslavnih eparhija i manastira. Srpskopravoslavni manastiri podignuti su u trima regijama u kojima je nakon osmanskog osvajanja došlo do najjače koncentracije Vlaha…. područje rijeke Neretve, te sjeveroistočna i sjeverozapadna Bosna. Broj katolika u BiH je padao tijekom cijelog perioda islamske vlasti. Bečki rat (1683.-1699.) katastrofalno je utjecao na broj katoličkog stanovništva u BiH. Nakon prodora princa Eugena Savojskog kroz Bosnu do Sarajeva 1697. godine s povlačenjem njegove vojske, iz straha pred turskom odmazdom povukli su se i svi katolici iz srednje i sjeverne Bosne. Tako franjevački vizitator Giovanni Battista di Vietri u svom izviješću iz 1708. nije mogao ubilježiti nijednu župu u tim područjima, a u sjeveroistočnoj Bosni samo samostansku župu Donju Tuzlu.
Katolički puk je trpio najveće brojčane gubitke i pritiske jer je Osmansko Carstvo bilo u neprekidnom ratu s katoličkim vladarima na Zapadu i smatrano je neprijateljskim elementom. Već u XVII. stoljeću katolici postaju treća vjerska skupina po brojnosti u BiH i to će ostati sve do danas.
Sadašnjost ne možemo mijenjati. Ali ne može se brisati povijesna istina i stvarati neka „podobna povijest“ te kroz takve krivotvorine ucrtavati put svog identiteta ili današnje pretenzije na tu povijest. Pametnije je ne postavljati prepravljene povijesne spomenike nego izbacivati nepoćudne dijelove i ignorirati povijesnu istinu koja jasno govori, u ovom slučaju, kojoj je vjeri (narodu) pripadao ban Kulin. Jer očito, u svojoj punoj povijesnoj zbilji, Kulin ban (ali i cijela povijest srednjovjekovne bosanske države) je neprihvatljiv za Tuzlu, a tvorci tog spomenika šalju poruku da je neprihvatljiv i za cijeli jedan narod u BiH.
Brane Vrbić