Teško je dokučiti kud plovi ovaj brod, bila je zadnja rečenica u prošlom osvrtu. Odnosila se na BiH i kaotičnu političku situaciju koja vlada u njoj. Od tada su novi zapleti i novi sukobi ugledali svjetlo dana.
Političke bure taj slabašni brod konstruiran u Daytonu, bacaju sve dalje od mirne luke.
Profesor međunarodnog prava na američkom Sveučilištu Illinoisi, nekadašnji zastupnik BiH pred Međunarodnim sudom pravde, Francis Boyle, izjavio je u intervjuu za agenciju Anadolija da je Daytonski sporazum stvorio zemlju koja je nefunkcionalna i koja će se sama urušiti. Ova izjava podigla je dosta prašine, ali zapravo o tome je već naveliko pisano i još više govoreno već nakon potpisa na sporazum postignut u studenom 1995. godine u bazi američkih zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio.
Kolaps BiH
„U Daytonu su Amerikanci, uz suglasnost ostalih velikih sila, skrojili državu BiH s vijekom trajanja od 15 godina. Ljudi iz Pentagona su mi jasno rekli da će se prema Holbrookovom planu dogoditi usporeno, ali konačno cijepanje BiH. Gdje smo danas? Velike sile su svjesno i namjerno stvorile državu koja nikada nije mogla funkcionirati i koja doživljava kolaps, a krajnji cilj je da se izvrši trajna podjela BiH i to mirnim putem“, kazao je Boyle u tom intervjuu.
Na pitanje je li međunarodna zajednica zaista spremna priznati podjelu BiH, nakon milijardi uloženih u njen poslijeratni oporavak, Boyle je odgovorio: “Sve što su Amerikanci trebali uraditi je da uspostave državu koja može funkcionirati. Oni su to znali, ali nisu htjeli. Sve što sada rade jest da sjede pozadi i gledaju kako se država raspada. I na kraju dana svi će odustati i reći ok, zašto to ne bismo završili. Dakle, oni neće priznati da su napravili državu za koju su znali da će se raspasti, ali je činjenica da su to namjerno uradili još u ožujku 1994. kada je potpisan Washingtonski sporazum. Kasnije, u Daytonu, nacrt Mirovnog sporazuma koji je Holbrook (specijalni izaslanik predsjednika Clintona za Balkan) dao bh. izaslanstvu značio je podjelu na dvije države – Federaciju i Republiku Srpsku. Bilo je potpuno jasno i tada, a danas također, da Amerika i Europa jednostavno ne žele državu BiH. Oni žele kolaps BiH”.
Mnogi će reći da je lako biti general poslije bitke, ali profesor Boyle je samo kazao ono što je očito u slučaju BiH. Dakle, sadašnja BiH je stvorena kao jedna čudna država iz dva dijela. Nije ni republika, ni monarhija, službeno nije ni protektorat… Ono što najviše urušava svaku iluziju o pravdi i održivoj zemlji je činjenica da je RS nastala na nasilju i progonu stanovnika nesrpske nacionalnosti. Dakle, na etničkom čišćenju. Istina, treba se kazati da je nasilja i progona (ali ne planskih) bilo i u drugom dijelu BiH, ali proporcije i odnosi su neusporedivi.
No činjenica da je svijet odlučio priznati takvu RS i da su je priznale i bošnjačka i hrvatska strana u Daytonu. Kada na nešto stavite potpis morate biti svjesni svih posljedica i poštovati sve potpisano. A toga očito predstavnici hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH tada nisu bili svjesni. Naravno, u to treba uključiti nezaobilazne prijetnje mogućim rušiteljima sporazuma, duga politička prijateljstva Srbije i slatkorječiva obećanja bošnjačkoj i hrvatskoj strani u koje ne bi povjerovala ni jedna malo vještija prodavačica s naših tržnica. Iz svega toga je izronila BiH: država izgrađena na nepravdi i nasilju, s dubokim unutarnjim lomovima i podjelama, jedna od najkorumpiranijih država u Europi, država urušenog gospodarstva, zemlja tri naroda koje osim prostora i vremena u kojemu žive danas gotovo više ništa ne veže. Čuvena izreka bivšeg belgijskog premijera Yvesa Letermea da Belgiju, zapravo Valonce i Flamance, vežu samo tri stvari (kralj, nogometna reprezentacija i pivo) u BiH izgleda smiješno. Ni te tri politički i realno minorne stvari za život Belgije, u BiH ne postoje. Niti se navija za istu reprezentaciju, niti pije isto pivo, niti se ima zajednički predsjednik.
Istina, treba kazati da je bilo otpora Daytonskom sporazumu na sve tri strane, ali da je odmah na početku bilo jasno da je srpska strana relativno zadovoljna, a hrvatska i bošnjačka nisu ni slutile kakve će im problema donijeti život u „zajedničkoj Federaciji“. Treba istaknuti da su protiv Daytonskog sporazuma izbili i prosvjedi među posavskim Hrvatima, da je Katolička crkva isticala njegove teške nedostatke i nepravde… Ali politika je bila već sve odradila.
I tko se danas sjeća gdje su na istoku, tamo duboko u Ukrajini bile granice Poljske i živio poljski narod još prije samo 70-ak godina? Tko se sjeća marljivih i vrijednih Nijemaca i njihovih urešenih domova daleko na istoku na obalama Baltičkog mora u tom istom vremenu? Tko se sjeća Grka koji su živjeli u Turskoj na početku ovog stoljeća? A gdje su nestali milijuni Armenaca s istoka Turske? Došli su ratovi, progoni, genocidi, preseljenja i novo crtanje granica. Pogledajte samo geografske položaje i etničku strukturu Europe prije II. svjetskog rata? Tko o tome sada nešto više zna? Iznimni učenici, ugledni znanstvenici te poneki pasionirani zaljubljenik u povijest. Time su se spoznajama sasvim sigurno vodili i oni koji su određivali uvjete sporazuma u Daytonu.
Scenarij iz RS-a
A već godinama glavni impulsi na političkoj sceni u BiH dolaze iz RS-a. Sve što se događa ovog ljeta može se svesti na činjenicu da političko vodstvo RS-a šalje poruke da je BiH neodrživa i na rubu propasti uz stalno isticanje činjenice o stabilnosti tog entiteta. Cijelu tu politiku vješto predvodi predsjednik tog entiteta Milorad Dodik, uz podršku svoje, ali i svih drugih stranka sa srpskim predznakom iz RS-a. Tu je i podrška medija i tzv. nevladina sektora. Naravno i majčice Rusije i Srbije. Najnoviji sukob na relaciji Dodik- Lagumdžija (Dodik traži smjenu Lagumdžije traži jer je, kako tvrdi, prekršio Ustav i zakon dajući instrukcije predstavniku BiH u UN-u da glasuje za rezoluciju o Siriji, iako Predsjedništvo BiH nije donijelo odluku o tome); izjave o mogućnosti primjene ciparskog modela za ulazak RS-a u EU (takve izjave dali su ministrica regionalnog razvoja RS-a Željka Cvijanović – koja ujedno slovi za neslužbenu ministricu vanjskih poslova RS – te nekadašnji ministar vanjskih poslova BiH i sadašnji predsjednik oporbenog PDP-a Mladen Ivanić – istina uz oštru opasku zastupnik u Europskom parlamentu Hannes Swobode da EU na to nikada ne bi pristala); te izjave predsjednika parlamenata Srbije i RS-a, Nebojše Stefanovića i Igora Radojičića, u kojima su neprestano govorili o dvije države – Srbiji i Republici Srpskoj („ekonomske suradnje između dvije zemlje … i pomoći gospodarstvu naše dvije države… o svemu što se zbiva u naše dvije zemlje…“- što je izazvalo opću histeriju na bošnjačkoj političkoj sceni) samo su dio dobro osmišljenog scenarija u ono što se u RS-u priželjkuje u ne tako dalekoj budućnosti. Sav trenutni politički apsurd ove zemlje artikuliran je u izjavi predsjednika Republike Srpske i SNSD-a Milorada Dodika kako su „svi dogovori ‘šestorke’ suspendirani i ne vrijede, a moći će se odmrznuti ili staviti u funkciji tek onda kada se smijeni Lagumdžija“.
A o tome što su želje političkog vodstva, ali i oporbe sa srpskim predznakom u RS-u, najjasnije je progovorio, a tko drugi, nego Milorad Dodik. Tijekom susreta s izaslanstvom novinara iz Izraela na pitanje o neovisnosti i odnosima sa Srbijom, on je rekao da bi Republika Srpska u slučaju prigode da odlučuje između neovisnosti ili pripajanje Srbiji sigurno izabrala neovisnost uz ugovorni odnos sa Srbijom. U toj rečenici, kao što je već istaknuto, leži odgovor na to što je cilj RS-a i njegova vodstva.
Iz međunarodne zajednice se to sve više ili manje promatra šutke ili uz blage prijekore. Valjda je došlo vrijeme da se narodi u BiH polagano spremaju na neka nova prijelazna rješenja, pa ih ovakve izjave polagano pripremaju na to.
Kada se sve zbroji očito malo tko računa ozbiljno da će ovakva BiH preživjeti. Daytonska BiH je, već dugo se vidi, zaista stvorena s ograničenim vijekom trajanja. Najozbiljnije pitanje za Hrvate je kako će se događaji u budućnosti odraziti na najmalobrojniji narod koji je već nakon Daytona, postao najveći gubitnik? Hoće li te promjene u potpunosti politički dokrajčiti Hrvate, taj najstariji bosanskohercegovački narod ili jedan njihov dio – onaj u Bosni? Što će donijeti buduća prekompozicija BiH? Može li više itko uopće vjerovati u mogućnost pravednog političkog rješenja „pitanja BiH“ uz pristanka sva tri naroda ili će se na prošle nepravde kalemiti nove? Rok trajanja ovakvoj BiH je zaista istekao. Temelji udareni u Daytonu to su već unaprijed odredili. Ali ne zaboravimo da se često i nadnevci s oznakom roka trajanja samo preprave. Za posljedice, koga briga!
Brane Vrbić