Oko sedam sati ujutro oglasio se alarm na japanskoj radarskoj postaji upozoravajući na neprijateljske avione koji su prilazili s juga.
Iz postaje je odmah poslano upozorenje brojnim gradovima u unutrašnjosti. U Hirošimi je oko 7 i 30 oglašena zračna opasnost. Nad gradom se pojavilo samo nekoliko B29, kao i gotovo svakog dana, a samo je jednom do tada bila bačena pokoja bomba. Radarski operater je stoga zaključio da je opasnost vrlo mala i u 8 sati i 9 minuta oglasio je prestanak zračne opasnosti. Zbog niske razine opasnosti protuzračna obrana nije djelovala. Ljudi su napustili skloništa.
Ali točno te iste minute, u 8 sati i 9 minuta, pukovnik Paul Tibbets, u svom B29, koji je brujao nad gradom, aktivirao je upaljač na atomskoj bombi. Unutar uglancanog metala zastrašujuće naprave, dužine tri metra i težine četiri tone, skrivalo se 60 kilograma uranija-235, snage 13 kilotona.
Za nekoliko minuta pukovnik je nadlijetao centar Hirošime. Leteći na 9.470 metara visine, točno u 8 sati i 15 minuta povukao je ručku – trometarsko atomsko čudovište sjurilo se iz utrobe aviona prema zemlji. Avion je zabrujao u najvećoj brzini žureći se pobjeći iz dohvata smrtonosnog eksplozivnog udara.
Bomba je padala 43 sekunde, dovoljno za bijeg. Napokon, na 580 metara visine, upaljač bombe se automatski aktivirao. Točno iznad bolničkog centra Shima Surgical, nad središtem Hirošime, u 8 sati i 16 minuta, nebo je proparala najstravičnija eksplozija u povijesti čovječanstva. Pukovnik je osjetio olakšanje – uspješno je izvršio zadatak. Sve ostalo, nije bilo njegov problem – tješio se pokušavajući potisnuti nemir koji mu je navirao iz dubine bića…
Nitko nije znao što će se točno dogoditi nakon što bomba eksplodira.
„Jačina eksplozije bila je neopisiva“, piše jedan preživjeli očevidac, „u svim smjerovima zasiktali su crveni i plavi plamenovi. U isti čas nastala je strašna grmljavina popraćena neizdrživim vrućim valovima, koji su se, paleći sve, spustili na grad. Nakon toga stvorio se ogroman brijeg oblaka koji je prekrio nebo. Iz središta eksplozije izronila je zastrašujuća gljiva, a kao njena pratnja valoviti tlak, jureći 650 km/h, sravnio je sa zemljom sve što mu se stavilo na put u krugu od šest kilometara. Konačno, deset minuta nakon toga, pala je na sjeverozapadni dio grada crna kiša.“
Pater Pedro Arrupe koji se nalazio u isusovačkom novicijatu, udaljenom sedam kilometara od centra Hirošime i zaklonjenom malim brežuljkom, piše u svom dnevniku:
„Prošlo je jedva pet minuta otkad je oglašen prestanak zračne opasnosti. Ali to je bilo krivo! Plavo nebo prorezala je ognjena munja poput magnezijeve zrake. Ustao sam i otišao do prozora. U taj čas začuo se kontinuiran, mukao šum, sličan šumu vodopada. Kuća je zadrhtala i počela se ljuljati. Prsnula su stakla na prozorima, vrata su iskočila iz svojih stožera, a japanski zidovi rastrgali su se u komadiće kao da ih je razbila divovska ruka. Ta strašna snaga oborila nas je na tlo, a na nas je bez prestanka počela padati kiša prašine i ruševina. (…)
Izišavši iz kuće, popeli smo se na brežuljak. Na istoku smo vidjeli u plamenu ono što je nekoć bila Hirošima. Atomska bomba istresla je na grad zraku intenzivne bijele vatre. Sve zapaljive stvari koje su s njom došle u dodir gorjele su poput šibica bačenih u ražarenu peć. Čitav grad izgledao je kao jedna ogromna vatra. Gledajući taj prizor, stajali smo kao okamenjeni.“
Padre Arrupe je bio liječnik po struci.
Ovako piše dalje u svom dnevniku: „Htjeli smo odmah u grad, ali nismo mogli jer nam je vatra sprječavala put. Plamenovi su skakali s jedne kuće na drugu. (…) Sjećam se da sam najprije pošao u kapelu, čija je jedna strana bila u komadićima, pomoliti se Gospodinu za svjetlo u toj užasnoj tami. Posvuda smrt i uništenje, a mi osuđeni na nesposobnost!
Izišao sam iz kapele s čvrstom odlukom: pretvorit ćemo svoju kuću u bolnicu. Svi novaci i svećenici s velikim su oduševljenjem prihvatili tu ideju. (…)
Probijajući se prema centru Hirošime, padre Arrupe opisuje stravične prizore:
„Pred našim očima iskrsavala je danteovska vizija. Nemoguće je to predočiti ili opisati. Mrtvaci i ranjenici ležali su izmiješani, a da im se nikakav spasiteljski Samaritanac nije smilovao. Nikoga od onih koje smo tada vidjeli nećemo zaboraviti. Čuje se vika koja trga srce, a njezina jeka probija zrak slično strašnom zavijanju. Iz grla koja su već bila promukla od naprezanja zbog višesatnog dozivanja nadirali su zvukovi koji nisu imali ništa ljudsko u sebi. No dublje od svake druge boli u nas su se usjekle slike napuštene djece koja su se borila sa smrću. (…)
Strašan je bio pogled na čovjeka koji se valjao u krvavoj lokvi jer mu se u rebra zabila šiljasta cjepanica. I on je proveo tako već osam sati i sve vrijeme drvo mu je probijalo prsa. Kako li nas je samo pogledao kad smo pošli prema njemu! (…) Bilo je tu nekoliko tisuća takvih stvorenja poput njega koja nisu zaslužila postati žrtve rata i koja su tako okajavala tuđe grijehe.
Kakvo li je užasno mučeništvo moralo podnijeti ono dijete koje smo našli između dviju greda s nogama spaljenim do koljena! Iznad njega srušila se kuća, koja nije bila tako milosrdna da bi ga sačuvala neozlijeđena, ali ni tako nemilosrdna da ga ubije.
Ne, dijete je ostalo živo u rašljama što su ga napravile dvije grede koje su ga stisnule, ali ga nisu usmrtile, da bi tako produljile njegovo mučeništvo. Kako li mu je moralo biti strašno pri duši dok je tako visjelo bez nade da će ga se itko sjetiti, a prije svega sigurno da će ga vatra doskora doseći. (…) Koliko li je moralo patiti, koliko plakati u svojoj potpunoj bespomoćnosti! Kad smo našli dijete, noge su mu već bile spaljene. Još je živjelo, ali to više nije bio ljudski život, nego krpa koja još nije umrla da bi više patila.
Na sličan način umirali su mnogi drugi u laganoj smrtnoj borbi i ne shvaćam kako se nisu predali beskrajnom očaju. (…)
Mrtvim gradskim ulicama stigli smo na obalu rijeke što je tekla nedaleko od središta eksplozije. I opet grozota!
U času tragedije i u toku sljedećih sati potražili su mnogi ranjenici spas od ognja na obali rijeke. U glibu delte čekali su za prvih sati svoga nesretnog stanja i za to vrijeme izgubili su krv i životnu energiju. Kad je s početkom noći počela polagano, ali ustrajno, rasti plima, podigla se voda u svim rukavcima delte. (…) Užasno je bilo slušati zapomaganje svih onih koji su ovdje gledali kako im se polagano, ali sigurno, primiče smrt utapanjem. Sutradan ujutro bio je glib delte prekriven mrtvacima.
Bilo je već pet sati ujutro kad smo služili svete Mise. Kapela je bila dupkom puna ranjenika. Svaki je tatami bio krevet na kojem je ležao po jedan ranjenik u prvoj groznici svojih bolova. Kad sam se za „Gospodin s vama“ okrenuo, vidio sam skupinu od pedesetak ranjenika, koji su upirali oči u mene s odsjevom čuđenja, ali bez svjetla vjere. Nisu bili vjernici. Nikad nisu ništa čuli o tajnama koje se kriju u Kristovoj žrtvi. Nisu mogli počastiti Boga svojom vjerom, ali su mu ponudili bar poklon svoje šutnje.
Kad smo mi oci nakon Mise sjeli da izmislimo neko djelotvorno sredstvo za liječenje bolesnika, umiješa se opet Bog – na čudesan način. Ujutro oko osam sati dođe jednostavan čovjek, naš susjed, i pokaza nam veliku vreću koju je držao u ruci. U vreći je bilo pet kilograma borne kiseline. Upravo ono što nam je trebalo. (…)
Dva dana nakon eksplozije dvoje mladih ljudi uz veliki napor primakli su se našoj kući. Bože, kakva li prizora!
Tijelo muškarca bilo je od bokova do glave jedna jedinstvena rana. Bio je to najteži slučaj koji smo imali. Nisam vjerovao da će preživjeti.
„Pomozite mi, oče!“ reče mi.
„Tek smo se pred mjesec dana vjenčali, spasite mi muža!“ doda ona.
„Jako će ga boljeti… Vidjet ću što se može učiniti“, rekao sam.
A on me je čvrsto pogledao pa mi reče:
„Samo se prihvatite posla, ja ću izdržati.“
I održao je riječ. Stavili smo ga oprezno na operacijski stol – moj pisaći stol – i ja sam ga počeo čistiti. Gnoj, koji se zgusnuo duboko u ranama i bio prekriven tvrdom korom, nije htio napolje. Nije bilo kloroforma, nije bilo etera, ničega čime bi se bolovi mogli ublažiti. Bez samilosti kopao sam po tim gnojnim rupama. Jadni se čovjek previjao u hladnom znoju. Svom je snagom stiskao zube, a kad bi otvorio oči, gledao bi me kao mrtvac ili kao luđak. U agoniji onih sati, za kojih sam bio njegov mučitelj, ponavljao je na naše čuđenje, s naprezanjem volje i s prekidanim drhtavim glasom:
„Samo naprijed! Učinite sve! Izdržat ću! Samo me spasite!“
Osam mjeseci kasnije oboje su otišli iz naše kuće. Jednog jutra gledao sam ih kako silaze niz maleni obronak koji se nalazio na putu. Išli su sretni, nasmiješeni i kršteni… Postali su kršćani. Osjećao sam svu dubinu njihove sreće…
Dva tjedna kasnije javili su mi da se Nakmursan nalazi u ruševinama svoje kuće. (…) Pošto sam je već četiri sata tražio, reče mi nekoliko djevojaka:
„Oče, tamo, u onom kutu…“
Nakamurasan je ležala na zemlji. Bila je gotovo jedna jedincata rana iz koje je kapao znoj. Tako je ležala već gotovo dva tjedna bez njege i nitko je nije čistio. Čitava njezina leđa bila su opaljena. Kad sam joj pokušao očistiti rane na bokovima, našao sam u masi mišića široku rupu, tako veliku da se mogla u nju staviti šaka. Unutra su već puzali crvi. Kad sam bacio pogled na te strahote, zakazale su mi sve misli i mogućnost shvaćanja. No kad je Nakamurasan otvorila oči, upravila mi je riječi koje neću nikada zaboraviti:
„Oče Arrupe, donosite li mi svetu pričest?“
Odmah, čas nakon udara bombe na Hirošimu 70.000 – 80.000 ljudi bilo je mrtvo. Još toliko ih je bilo ozlijeđeno. Dva dana nakon eksplozije, 8. kolovoza 1945., Radio Tokyo je izvijestio: „Praktički sva živa bića u Hirošimi, ljudi i životinje, živi su sprženi.“
Pukovnik Paul Tibbets je 1959. imenovan brigadnim generalom. Umirovljen je 31. kolovoza 1966. Tijekom 1960-ih bio je imenovan vojnim atašeom u Indiji, ali je nakon brojnih protesta indijskih vlasti, zbog sudjelovanja u bacanju atomske bombe razriješen te dužnosti.
U jednom intervjuu je rekao: ”Svake noći mirno spavam. Kad bi se opet posložile iste okolnosti, ponovno bih to napravio.” 2005. je rekao za BBC: “Kad je bomba pogodila cilj, osjetio sam olakšanje. Obavio sam svoj posao i osjetio sam olakšanje jer je posao bio uspješno obavljen. Vi to ne možete razumjeti.” Njegove izjave neodoljivo podsjećaju na riječi mnogih nacista koji su opravdavali svoje zločine govoreći: “Samo smo radili svoj posao, ono što nam je bilo naređeno!” Paul Tibbets umro je u svom zavičaju u Americi 2007. u 92. godini života.
Padre Arrupe je 1958. godine, nakon brojnih godina služenja japanskom narodu, kao svećenik i kao liječnik, izabran za provincijala isusovačke provincije u Japanu. Na toj dužnosti ostao je sve do 1965. kad je izabran za 28. generala Družbe Isusove, najbrojnijeg i najutjecajnijeg reda Katoličke crkve. Općenito se smatra da je bio jedan od najuspješnijih i najvažnijih generala u skoro petstogodišnjoj povijesti reda. Umro je 1991. u 84. godini života, na glasu svetosti. U tijeku je proces za njegovu beatifikaciju.
Mogu li zapovijedi i okolnosti opravdati tako stravične zločine? Mislim da ne mogu. Iste okolnosti – pa čak i onda kad čovječanstvo koristi svoju bogomdanu slobodu na sijanje smrti, uništavanje i mrak najvećih razmjera – od jednoga čovjeka mogu učiniti sveca, a od drugoga zločinca. Uvijek imamo mogućnost izbora i ne možemo pobjeći od vlastite odgovornosti koliko god to pokušavali. Da je pukovnik bacio bombu da eksplodira nad oceanom, namjesto nad Hirošimom, onda ne bi trebao cijeli život uvjeravati ljude kako svake noći mirno spava – svi bi to znali, a da im i ne kaže. I, usput rečeno, ja mu ne vjerujem da ja mirno spavao svake noći. A vi?
RPŽ/Petar Nodilo SJ/bitno.net