Čudna je ova naša Europe i vjetrovi koji njom pušu. Iz nje je krenuo prvi veliki pokušaj globalizacije i multikulturalnosti.
Aleksandar Makedonski ujedinio je najveći dio tada poznatog svijeta pod skute helenističke kulture. Miješali su se narodi, vjere, jezici…
I prošlo je puno stoljeća, zbilo se iznimno puno događaja, a Europa je ušla u nove procese ujedinjavanja, nama znane kao nastanak i razvoj Europske Unije. Geslo cijelog ovog procesa je poklič Ujedinjeni u različitosti. Na papiru se tako stvara bajkovito društvo. U stvarnosti je ipak druga priča… Europa u koju su se stoljećima doseljavali, ponekad i prinudno iz koloniziranih krajeva, useljenici, danas bi im najradije kazala doviđenja. Zauvijek.
Zadnja desetljeća XX. stoljeća su godine kada se zbog sve većeg useljavanje velikog broja stranaca (velikim dijelom podrijetlom izvan Europe) u zemlje zapadne Europe sve češće govorilo o Europi kao multikulturalnom raju. Ne ulazeću u samu dubinu teorijsku odrednicu multikulturalizma, već vrednujući činjenicu da su mnoge europske zemlje postale prepoznatljive po velikom broju useljenika iz drugih krajeva svijeta i kultura, kao da se sve naglavačke promijenilo na početku XXI. stoljeća. Čelnici najznačajnijih zemlja su tijekom dvije zadnje godine poslali poruku da je multikulturalizam mrtav. Zapravo, najveći dio tih poruka se, manje ili više otvoreno, odnosio na uzajamni odnos islama i Europe.
Propast multikulturalnog koncepta
Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy prošle je godine postao treći čelnik neke velike europske države koji je ustvrdio da je multikulturalizam propao. Sarkozy (čiji je otac bio mađarski imigrant – Pál István Ernő Sárközy) je u televizijskom intervjuu priznao da je francuska politika poticanja kulturne različitosti doživjela neuspjeh. „Naravno da razlike moramo poštivati, ali ne želimo društvo u kojemu različite zajednice koegzistiraju jedna uz drugu. Ako dođete u Francusku prihvaćate ulazak u samo jednu zajednicu koja je nacionalna zajednica, a ako to ne želite prihvatiti ne možete biti dobrodošli u Francuskoj“, izjavio je Sarkozy. Istaknuo je kako francuska nacionalna zajednica ne može zbog stranaca mijenjati vlastiti način života, dovoditi u pitanje jednakost između muškaraca i žena ili pak slobodu djevojčica da idu u školu. „Previše smo se brinuli zbog identiteta osoba koje su dolazile, a premalo o identitetu zemlje koja ih je primala“, istaknuo je Sarkozy.
Francuski se predsjednik tako pridružio europskim i svjetskim čelnicima koji su dali slične izjave. Prva je u listopadu 2010. godine istupila njemačka kancelarka Angela Merkel koja je rekla da je multikulturalni koncept prema kojem ljudi žive sretno jedni pored drugih potpuno propao. Merkel je na skupu mladeži svoje konzervativne stranke CDU rekla da je Njemačka 60-ih godina pozivala strane radnike u zemlju, a oni i njihovi potomci su se trajno doselili u zemlju. „Neko vrijeme smo se zavaravali i govorili da neće ostati te smatrali da će jednoga dana otići, ali to je daleko od stvarnosti. I naravno, pokušaj uspostave multikulturalnog društva i suživota u kojemu bismo svi uživali je propao, potpuno propao“. Istaknula je da bi imigranti morali napraviti više, prije svega bolje naučiti njemački jezik kako bi se integrirali u njemačko društvo. Kancelarkina poruka je bila ponajviše upućena Turcima kojih u Njemačkoj živi, prema procjenama, od 4 do 5 milijuna.
Britanski premijer David Cameron nedugo nakon toga je pak istaknuo da je zemlji potreban jači nacionalni identitet koji bi spriječio okretanje ljudi ekstremizmu. Objasnio je kako u Britaniji vlada pasivna tolerancija prema različitim kulturama, ali da nema vizije društva u kojem bi odvojene zajednice poželjele pripadati. Cameron je rekao kako doktrina multikulturalizma ohrabruje različite kulture da žive odvojeno i da vlada jedna pasivna tolerancija. „Mi smo tolerirali odvojene zajednice čak i kad su se ponašale suprotno našim vrijednostima. Iskreno, mislim da nam je potrebno puno manje pasivne tolerancije, a puno više aktivnog liberalizma“, kazao je Cameron.
Da je multikulturalizam propao izjavili su i bivši španjolski premijer Jose Maria Aznar te australski John Howard. Nizozemski parlamentarni odbor koji se bavio tim pitanjem je takvu ocjenu dao i prije spomenutih europskih čelnika.
Sve te izjave potvrđuju i ispitivanja javnog mijenja. I to ne samo u EU. Protuimigracijski osjećaji vrlo su snažni među stanovnicima zemalja Europske unije, pokazalo je ispitivanje koje je agencija Ipsos prošle godine provela u 23 zemlje. Stanovnici različitih zemalja kao što su Njemačka, Južna Afrika, Rusija, Turska i Sjedinjene Države smatraju da imigracija ima vrlo negativne ili uglavnom negativne posljedice. Više od 65 posto Španjolaca, Talijana i Britanaca snažno ili djelomično podupire stajalište da u njihovoj zemlji ima previše imigranata. Švedska i Poljska jedine su europske zemlje u kojima većina stanovnika ne smatra da imigracija ima negativne posljedice. Ni u jednoj zemlji EU-a većina ne smatra da je imigracija korisna. Većina građana u zemljama u kojima je provedena anketa smatra da zbog imigranata građani teže nalaze posao i da su oni prevelik teret za javne službe, poput zdravstva i obrazovanja.
EU i 6,5% „stranaca“
Po najnovijem izvješću Europskog statističkog ureda „Eurostat“ u 27 zemalja Europske unije, 2010. godine, strani državljani su predstavljali 6,5 posto ukupnog stanovništva. Od ukupno 32,5 milijuna stranaca, 12,3 milijuna su državljani neke druge države EU, dok je 20,2 milijuna ljudi imalo državljanstvo neke od zemalja izvan Unije.
Najveći broj stranaca zabilježen je u Njemačkoj (7,1 milijun ili 9 posto stanovništva), Španjolskoj (5,7 milijuna ili 12 posto), Velikoj Britaniji (4,4 milijuna ili 7 posto), Italiji (4,2 milijuna ili 7 posto) i Francuskoj (3,8 milijuna ili 6 posto). U ovih pet država EU živi više od 75 posto ukupnog broja stranaca u Uniji.
Najveći postotak stranaca evidentiran je u Luxembourgu (43 posto), zatim u Latvijii (17 posto), Estoniji i Cipru (po 16 posto), a najmanje u Poljskoj, Litvi i Slovačkoj (2 posto). U EU je 2010. godine živjelo 47,3 milijuna ljudi rođenih u inozemstvu i naturaliziranih u zemlji domaćinu. Od ovog broja, 16 milijuna rođeno je u nekoj drugoj članici Unije, a 31,4 milijuna je rođeno u državi izvan EU. Ukupno, broj ljudi rođenih u inostranstvu predstavlja 9,4 posto ukupnog stanovništva Unije.
Pitanje imigranata i useljenika svakako će biti jedno od političkih pitanja koje će u Europi ozbiljno obilježiti godine pred nama. Najozbiljnija točka će biti pitanje dodira i suživota Europe i islama. Što će to sve donijeti Starom kontinentu, ali i svijetu, teško je predvidjeti.
A što o imigrantima kaže Sveti Otac? Ljudi bez doma i imigranti nisu i ne smiju biti samo brojevi, a zemlje diljem svijeta trebaju imati više razumijevanja za njihove patnje, poručio je početkom siječnja ove godine papa Benedikt XVI. „Milijuni osoba zahvaćeni su fenomenom migracija, ali to nisu brojevi!“, kazao je Benedikt XVI. „To su muškarci i žene, djeca, mladi i starije osobe koje traže mjesto gdje će živjeti na miru“. Papa je zatražio da se „solidarnost i kršćansko milosrđe“ spram izbjeglica i prognanika izražavaju ne samo „molitvom“ nego i „djelom“. Doseljenicima nije namijenjena samo evangelizacija. Oni su i protagonisti naviještanja evanđeoske poruke u suvremenom svijetu – poručio je Sveti Otac.
Brane Vrbić