Veliki književnik i velika djela

„Čovjek koji ne čita dobre knjige nema nikakve prednosti nad čovjekom koji ih uopće ne zna čitati“, davno je napisao Mark Twain. U RH, a pogotovo u BiH, malo je podataka o tome što se i koliko se čita.

Pouzdaniji europski podaci govore da najviše čitaju Finci, puno čitaju i Nizozemci, a čitanje je na cijeni i u Belgiji, Norveškoj, Estoniji, Švicarskoj, Poljskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Islandu, Irskoj…

Kada okvirno upitate u knjižarama što se najviše prodaje to će vjerojatno biti knjige o J.K. Rowling o malom čarobnjaku Harryju Potterry; oni koji traže osvježenja koje ne zalaze s jednom uspješnicom  na književnoj sceni možda istaknu najmlađeg književnog nobelovca u povijesti Orhana Pamuka i njegovo neprekidno propitkivanje odnosa rodne Turske i Zapada; a veliki hit je bila i prva knjiga intervju kojeg je u povijesti dao jedan papa – „Svjetlo svijeta“. Razgovor je vodio poznati njemački novinar Peter Seewald kojemu je to treća takva knjiga. Dva je razgovora vodio s kardinalom Ratzingerom, a jedna s papom Benediktom XVI. Svi nabrojani autori, iako s potpuno različitim temama, se mogu pohvaliti milijunskim nakladama. Naravno, to je samo jedan djelić priče o velikim uspješnicama na svjetskoj književno-publicističkoj ljestvici…

Uspješnice

A što se čita od domaćih pisaca? Ni tu nema previše relevantnih podataka. Svaki izdavač u zvijezde pokušava dignuti svoje autore, često i ispodprosječne, a pojedini dnevni listovi u kojima kruh zarađuju književnici čine to isto. Novih, velikih imena, na hrvatskoj književnoj sceni već dugo nema… „Naime već dulje vrijeme u ovoj zemlji književnost nije samo književnost, nije čak ni prije svega književnost, nego je gusto minirano bojno polje političke i ideološke borbe. Točnije, književnost, a naročito govor o književnosti, postali su  tendenciozni u najprizemnijem smislu te riječi“, napisao je ne tako davno Damir Pešorda i vrlo dobro oslikao zbivanja na hrvatskoj književnoj sceni. A u sklopu ovog našeg razmišljanja i danas se možemo vratiti na jedan tekst iz 1874. godine gdje August Šenoa polemizira s mladim kritičarom koji mu kaže ‘da se danas malo haje za beletristiku, i politička borba odnosi čitatelje’, na što Šenoa odgovara: ‘Budimo pravedni prema općinstvu. Čita se kao nikad prije.’“ Puno toga je sličnog  i 140 godina poslije. Možda se i ne čita kao prije, ali činjenica je da se ipak čita.

Kada se sve zbroji i oduzme zapravo samo je jedno književno ime koje duže od 30 godina nikada nije imalo problema ni s čitateljima, niti s objektivnom književnom kritikom. Riječ je o akademiku Ivanu Aralici. To su, na kraju, potvrdilo i dodjelom, ove godine,  dviju najcjenjenijih književnih nagrada ovom književniku: nagrade „Vladimir Nazor“ i nagrade „August Šenoa“.
Još krajem 70-ih godina prošlog stoljeća on se etablirao kao veliko osvježenje na književnoj sceni, pripovjedač „velikog kalibra“, „nastavak“ Šenoe, Andrića, pisac velikih djela u nezaobilaznoj biblioteci Hit… I tako je ostalo sve do današnjih dana. Na početku svoje književne karijere Aralica je bio učitelj po selima Dalmatinske zagore, potom je postao profesor  i ravnatelj srednjih škola u Zadru. Sudjelovanje u hrvatskom proljeću bio je njegov prvi politički angažman. Početkom devedesetih postaje članom HDZ-a, a 1993. je izabran za potpredsjednika Županijskoga doma Sabora. Njegovi protivnici uvijek će upravo tu njegovu domoljubnu crtu u vrijeme nastanka samostalne Hrvatske željeti prikazati kao njegov veliki grijeh. Jer u Hrvatskoj je, u krugovima koji nikada nisu istinski prihvatili njenu samostalnost, iznimno popularno pljuvanje upravo po hrvatstvu. Kroz to će pokušati obezvrijediti i njegovo književno djelo.

Romani »Psi u trgovištu« (1979.), »Put bez sna« (1982.), »Duše robova« (1984.) i »Graditelj svratišta« (1986.) su djela koje će ga lansirati u orbitu popularnosti. Unatoč statusu svojevrsnog političkog disidenta, i vrlo glasnog protivljenja pojedinih krugova SK-a, Ivan Aralica je 1984. godine dobio Vjesnikovu Goranovu nagradu za roman »Duše robova«. Već tada, sredinom 80-ih, je bilo jasno da se pojavilo jedno veliko književno ime. Romanima »Okvir za mržnju» 1987., »Asmodejev šal» 1988. i »Tajna sarmatskog orla» 1989. zacementiran je Araličin književni uspjeh. Potom slijede romani »Majka Marija« (1992.) te knjige angažiranih političkih napisa »Zadah ocvalog imperija« (1991. – u kojem precizno prognozira način kako će se raspasti Jugoslavija) i »Sokak triju ruža« (1992.). Do kraja tisućljeća napisao je još »Spletanje i raspletanje čvorova« (1993.), »Što sam rekao o Bosni« (1995.) i »I tu je kraj« (1999.). Tu naravno treba istaknuti i njegov roman iz 1997. godine – »Četverored». Velik uspjeh postigao je i njegov satirički roman s ključem »Ambra« (2001.), a vrlo su dobro prošla i preostala dva romana iz ciklusa Sebastijanovih priča – »Fukara« (2002.), »Svetinka« (2003.) te roman »Puž« (2004.). A potom slijedi novi niz iznimnih djela: »Sunce» 2006. i »Runolist» 2008. I kad mislite da će Aralica teško ponoviti uspjeh svojih ranijih romana, on vas iznenadi knjigom »Život nastanjen sjenama», zapravo fascinantnim djelom od osam knjiga ispisanih na ukupno 1.000 stranica.

Aralica – Nazor i Šenoa

Ivan Aralica ove godine je, kao što smo već napisali, primio najznačajnije državno priznanje RH koje se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja, nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. No, to nije jedino priznanje što ga je ovaj književnik dobio ove godine – njegova knjiga »Život nastanjen sjenama« (Znanje, 2009.) je ovjenčana nagradom Matice hrvatske za književnost i umjetnost »August Šenoa«. Zapravo, mnogi su to ocijenili kao konačno priznanje piscu koji se nikada nije libio iznijeti svoje političke, moralne i etičke stavove, a koje mu zbog uvijek, nažalost, snažno prisutne sveze politike i kulture, nije moglo biti dodijeljeno tijekom vladavine Stjepana Mesića. Prisjetimo se da njegovih britkih riječi nije bio pošteđen ni Ivo Sanader. I kada se sve zbroji očito je da je Aralica imao oštro oko za razlučivanja žita od kukolja.

Punih pola stoljeća hrvatska kultura slavi svoje laureate uručujući im Nagradu »Vladimir Nazor«, najznačajnije državno priznanje koje se dodjeljuje za vrhunska umjetnička postignuća. Nagradu »Vladimir Nazor«, koja se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo, dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma. Nagradu za životno djelo za književnost, koja je prvi put dodijeljena 1962. godine Miroslavu Krleži, dobio je ove godine Ivan Aralica.

Nagrada »August Šenoa« pripala je Ivanu Aralici za roman »Život nastanjen sjenama«. Prema riječima člana stručnog ocjenjivačkog suda nagrade Ante Stamaća „roman ‘Život nastanjen sjenama’ nedvojbeno najbolji roman hrvatske književnosti u zadnjih nekoliko godina“.
Zahvalivši na nagradi, Aralica je rekao da je u ozračju napada na njega i njegovo djelo žiri morao imati hrabrosti da mu dodijeli Šenoinu nagradu. „Svi napadi na mene idu iz smjera moga pripadanja političkoj formaciji uz Franju Tuđmana početkom 90-ih godina. Nimalo se ne sramim svoga političkog djelovanja, koje je za mene bilo jedino moguće u tom trenutku kako bi fizički i duhovno opstao u onoj situaciji. A mojim kritičarima savjetovao bih da pročitaju roman kako bi znali o čemu govorim kada to kažem“, poručio je tom zgodom Aralica.

Podsjetimo da je na prošlogodišnjem Interliberu u Zagrebu objavljeno prvo kolo djela Ivana Aralice (“Carske kočije”, “Psi u trgovištu” “Put bez sna” , “Duše robova” i “Graditelj svratišta” i “Asmodejev šal”). Ove jeseni očekujemo i drugo kolo.
Puno bi se toga još moglo napisati o Ivanu Aralicu. A možda bi sve mogli skratiti i reći da ako se jedno razdoblje hrvatske književnosti moglo nazvati „Šenoino doba“, nije daleko od istine da bi se period od 80-ih do danas mogao nazvati „Araličino doba.“
Za kraj prisjetimo se nekoliko Araličinih rečenica iz romana „Život nastanjen sjenama“. Ne samo zbog ljepote izričaja već i zbog velike istine koju danas mnogi zaboravljaju, a na koju nas je Aralica uvijek podsjećao u svim svojim djelima.
„Meni je čudno, dragi Zlatko, kad neke ljude, a tako ih je mnogo, čujem govoriti kako se treba osloboditi prošlosti i živjeti za budućnost. Meni to u glavu ne ide, to okretanje budućnosti, jer se svaka budućnost, kad je proživiš, pretvara u prošlost  i tek onda, pošto je potrošena, postaje tvoja istinska svojina. Odreći se prošlosti u ime budućnosti, koja proživljavanjem i sama postaje prošlost, za mene je oduvijek značilo  nemati ni prošlosti ni budućnosti, živjeti u trenutku i za trenutak kao životinja. … to čovjek od sebe ne bi smio učiniti. Radi sebe, mnogo bi izgubio, a dobio ne bi ništa, najmanje budućnost.“ 

Brane Vrbić