Kijev – Stara francuska izreka upozorava da revolucija, “poput rimskog boga Saturna, proždire svoju djecu”. U slučaju Ukrajine i njezine takozvane Narančaste revolucije nekako će prije biti da su djeca pojela revoluciju, piše Večernji list. Pet godina unazad stotine tisuća neumornih aktivista na glavnom kijevskom trgu Maidanu, predvođene Viktorom Juščenkom, izobličenim od smrtonosnog otrova, i plavokosom ljepoticom Julijom Timošenko, poručile su svijetu da žele živjeti u suvremenoj državi europske orijentacije, a ne u autoritarnom euroazijskom satelitu Rusije.
Dobrano nadahnuti srbijanskim svrgavanjem Slobodana Miloševića 2001., nezadovoljni građani danima su se suprotstavljali namještenoj izbornoj kampanji, izborili se za hitne ponovljene izbore i dočekali trijumf svog korifeja Viktora Juščenka. Poruke koje je odašiljala masa entuzijasta zavijenih u narančasto s velikim su simpatijama dočekane na Zapadu; dotad tajanstvena, izolirana 50–milijunska Ukrajina postala je “hit sezone”, a njezini mladi vođe dočekani su kao svojevrsno osvježenje na europskoj političkoj sceni.
Svijet je tada Ukrajinu rado promatrao kao crno–bijeli svijet: mali Ukrajinci ustali su protiv zločestih velikih Rusa i domaćih izdajica, pa se sada nevino ukrcavaju na istočnoeuropski vlakić za bolju budućnost potvrđujući, među ostalim, još jednom ispravnost orijentacije i nas ostalih: sve redom nevinih, prozapadnih postkomunističkih društvanaca.
Razočaranost birača
Pet godina kasnije Ukrajina je suočena s financijskim, gospodarskim te, što je možda i najvažnije, ideološkim kolapsom na koji sućutni Zapad vjerojatno ne bi ni obratio veću pozornost da stotinama tisuća Europljana ne prijeti zima bez grijanja. Ukrajinska ekonomija jedna je od najteže pogođenih financijskom krizom: zbog pada cijene čelika, masovnog povlačenja investicija i ostalih nedaća, industrijska proizvodnja unazađena je 30–ak posto u odnosu na prošlu godinu, BDP 14 posto, a domaća valuta hrivnja u nekoliko je mjeseci devalvirala 50 posto u odnosu na dolar.
The Economist piše o desecima tisuća otkaza, mogućim neredima i novom uzletu kriminala na industrijskom istoku zemlje koji, usput, nikada nije dijelio nacionalističko–antirusku euforiju karakterističnu za predjele zapadno od rijeke Dnjepar. Baš suprotno, tu tišu, demokratski pasivniju stranu ideološki rascijepljene Ukrajine jako živcira strmoglavljivanje odnosa s Moskvom.
Nedoumice oko nacionalnog identiteta.
– Nenasilna revolucija omogućila je demokratsku budućnost mojoj zemlji, ali je ne može jamčiti. Razvija se političko nadmetanje, ali duboko ukorijenjena korupcija sprečava Ukrajinu da krene naprijed. Mnogi su se ljudi razočarali, osjeća se cinizam među biračima, pogotovo među mladima – smatra Dmitro Potekhin, 32–godišnji analitičar koji se snažno angažirao u narančastom prevratu, a zatim vodio niz nevladinih organizacija usmjerenih na razvoj civilnog društva u Ukrajini. Premda danas vjerojatno nijedan ozbiljniji domaći i inozemni političar ne dovodi u pitanje opstojnost Ukrajine kao države (barem ne javno), ta je zemlja suočena sa specifičnom nedoumicom o svom nacionalnom identitetu.
Ukrajina praktično sve do 20. stoljeća nije baštinila ozbiljnije forme državnosti, a ukrajinski je identitet, ionako povijesno isprepleten s ruskim, u bližoj povijesti prošao nekoliko snažnih valova rusifikacije: najprije za carskog imperijalizma, zatim pojavom komunističke diktature, a potom i migracijama stanovništva izazvanim industrijalizacijom zemlje. S jedne strane, u zapadnim regijama Ukrajine danas se razvija tip nacionalizma koji se izražava otvorenom mržnjom prema drugome umjesto pokušajima afirmacije autentičnih vrijednosti.
Tako se, recimo, na lavovskim bazarima proteklih godina redovito moglo naići na majice s natpisom “Hvala Bogu što nisam Moskalju” (pogrdna riječ za Ruse), a istodobno se na istoku zemlje događa paradoks da većina stanovništva u svakodnevnom govoru izabire ruski jezik iako su Rusi manjina u apsolutno svim regijama osim na poluotoku Krimu! Zanimljivo je i da spomenuta ruska manjina nikada, osim sredinom 90–ih na Krimu, nije iskazivala ozbiljnije težnje za odcjepljenjem, a kamoli za oružanim ustankom protiv ukrajinske države i pripajanjem Rusiji. Politolozi poput Tarasa Kuzija opisuju istok Ukrajine kao sovjetonostalgičan prostor, ispunjen žalom za negdašnjim moćnim imperijem.
Kuzio smatra da ruska manjina ne iskazuje mobilizacijski potencijal koji bi u perspektivi oblikovao želju za odcjepljenjem jer kao svoju matičnu domovinu ne doživljava Rusiju, već Sovjetski Savez. No, u zemlji skromne demokratske tradicije i kržljavog civilnog društva koje bi tu demokraciju trebalo ispuniti sadržajem postavlja se pitanje općenite vjere u novonastalu nacionalnu državu, odnosno: što sada činiti sa stečenom suverenošću kada država uglavnom ne funkcionira?
Izdajice revolucije
U takvim uvjetima politički profitira Viktor Janukovič čija Partija regija na ukrajinskoj sceni trenutačno drži poziciju sličnu onoj radikala u Srbiji. Prema recentnoj anketi, to je uvjerljivo najpopularnija stranka, ali ako bilo tko iz prozapadnih snaga počne samo koketirati s njom, gubi kredibilitet i smatra ga se izdajicom ideala narančaste koalicije (a učinili su to i Juščenko i Timošenko). Prema anketama, Partija regija uživa podršku 31,5 posto ispitanika, Blok Julije Timošenko ima potporu 17,3, a Juščenkova Naša Ukrajina samo 3,8 posto ispitanika. Pritom samo 1,4 posto anketiranih Ukrajinaca vjeruje da bi prijevremeni izbori poboljšali stanje u zemlji, a na njih trenutačno namjerava izaći rekordno malo ispitanika – 58 posto.
Tako bi se Janukovič, pet godina nakon što su narodne mase spriječile da ga kompromitirani Kučmin režim postavi za predsjednika, mogao legalno popeti na vlast. Ako se to doista dogodi, teško je zamisliti veći simbolični fijasko u priči o Narančastoj revoluciji. U danima kada cijeli svijet špota Ukrajinu zbog natezanja u vezi s isporukom ruskog plina (a Ukrajini se pritom radi o glavi jer bi je “tržišne cijene” tog energenta u trenucima krize mogle dotući, i to, kako neki upozoravaju, dovesti i do razine raspada države) Janukovič barata efektnom tezom: “Kad sam ja bio premijer, nikakvih poslovnih problema s Rusijom nismo imali, a plaćali smo bratske cijene plina”. No, za takav odnos s Moskvom potrebno je pokazati malo više razumijevanja za ruske geopolitičke interese, a na kraju krajeva i za neospornu kulturno–povijesnu povezanost dviju golemih nacija.
Ruski vlastodršci traumatizirani su prevratom iz 2004. godine u Ukrajini, što izaziva granične nemire, pretjerivanje, pritisak… No, naslijeđe Narančaste revolucije opterećuje i naše aktualno vodstvo. NGO–i moraju suzbijati kršenja ljudskih prava, a službeni Kijev mora razviti novu, aktivnu prijateljsku politiku prema ruskoj manjini. Moramo pronaći zajednički jezik kako bismo spriječili Rusiju da se upleće u unutarnje poslove naše zemlje – smatra Dmitro Potekhin.
Za to će se možda morati pronaći novi ljudi u visokoj politici, no oni se zasad ne naziru. Ukrajina je zakoračila u tešku izbornu godinu, a narančasti balon posve se ispuhao. “Djeca revolucije” nisu pojedena, dapače, dobro su uhljebljena.
Lijepa Julija jedina može obnoviti vjeru u Narančastu revoluciju
Moćnu, sposobnu, lijepu i zagonetnu Juliju mnogi vide kao jedinu osobu koja je kadra barem donekle obnoviti vjeru u Narančastu revoluciju, pomiriti “rusofobni zapad i rusofilski istok”, istodobno smiriti kremaljskog tigra i polagano “bordižati” prema euroatlantskim integracijama. Kao i ostalim ukrajinskim liderima, ne manjka joj kontroverznih točaka u biografiji: devedesetih je od komsomolske dilerice videokazeta izrasla u jednu od prvih oligarhinja – u početku preko metalskog biznisa, a zatim kao glavni uvoznik ruskog plina u Ukrajinu.
U eri Leonida Kučme čak je završila u zatvoru (a njezin suprug Oleksandr u dvogodišnjem odmetništvu zbog optužaba za financijske malverzacije), no u istoj toj eri uspjela je postati potpredsjednicom vlade. U tandemu s Viktorom Juščenkom 2004. godine predvodila je Narančastu revoluciju, ali do danas se njihov odnos toliko izopačio da jedno drugome podmeću gdje god stignu. Nakon što je odbila osuditi rusku vojnu intervenciju u Gruziji, Juliju Timošenko Juščenko je proglasio pritajenim plaćenikom Kremlja. J. Timošenko ipak je podržala predsjednikov paket mjera za borbu protiv financijske krize, kao i 16,5 milijardi dolara teško zaduživanje kod MMF–a. U više navrata pozivala je na zakapanje ratnih sjekira unutar narančaste koalicije, ali i pokazivala spremnost na paktiranje s Janukovičem u slučaju Juščenkova inaćenja.
Ankete pokazuju da trenutačno samo ona može pobijediti Janukoviča na predsjedničkim izborima 2010.
Viktor Januković: Juščenkov istočni antipod
Imenjak i istočni antipod Viktora Juščenka prošao je put od kvartovskog razbojnika do premijera, a kako stvari sada stoje, dogodine bi mogao zasjesti i u predsjedničku fotelju. Odrastavši u rudama bogatoj Donjeckoj oblasti, do 20. godine dvaput je završio u zatvoru. Prvi put zbog pljačke, a drugi put zbog nanošenja tjelesnih ozljeda. Protivnici ga optužuju da je od 80–ih godina tijesno povezan s Donjeckim klanom čijim se vođom smatra Rinat Ahmetov. Sumnjiči se i za veze s KGB–om. Premda u standardnim podjelama kojima se opisuje ukrajinska politička scena slovi kao pijun Kremlja, neki analitičari smatraju da je skloniji svojeglavoj politici nego što se to obično misli na Zapadu.
Za kraćeg premijerskog mandata prije tri godine Janukovič je podržavao Juščenkovu politiku približavanja EU u zamjenu za kontrolu energetskog sektora.
Viktor Juščenko: Slavni ekonomist – tragičan predsjednik
Legendarni guverner središnje banke u 90–ima, koji je uveo nacionalnu valutu hrivnju, a devastirajuću hiperinflaciju, veću od 10.000 posto, ukrotio na manje od deset posto, u politiku je ušao tek 1999. godine, i to na poziv vrlo autoritarnog, moskovskoj zoni utjecaja odanog predsjednika Leonida Kučme. Potonji je Juščenku smjenjivao i postavljao ministre, a u reformatorskim naporima posebno su ga kočili sukobi s inkriminiranim energetskim barunima, pogotovo s tzv. Donjeckim klanom.
Epilog: već 2002. godine parlament izglasava nepovjerenje Juščenku, nakon čega režim dobiva opasnog protivnika, a opozicija velikog vođu. Povratak otpisanog dogodio se na opjevanim predsjedničkim izborima 2004. Kao predsjednik donio je novi, “desnoliberalni” smjer u ukrajinsku politiku: pravac NATO i EU, što dalje od utjecaja Velikog brata. Time je razjario dominantno proruski istok zemlje, a istodobno nije uspio provesti mnoge najavljivane reforme. Narančasta koalicija pod njegovim vodstvom demonstrirala je tragikomičnu neslogu koja je u više navrata trajno paralizirala vlast.
Zbog niza optužaba – od onih za sebičnog grebanje za vlastiti utjecaj na račun boljitka zemlje, za tajno naoružavanje Gruzije, za proameričko poltronstvo (supruga Katerina radila je za State Department) sve do jetseterskih ekscesa 19–godišnjeg mu sina Andrija – Juščenkova popularnost mu se strmoglavila se do jednoznamenkastih brojki.