Solidarnost na ljevici i antifašističko licemjerje

Zagreb – Može li se biti europski antifašist i uporno problematizirati mogućnost da se procesuiraju zločini u kojima je ubijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi? Stipe Mesić misli da može. Može li se biti antifašist i pritom biti kućni prijatelj sa satrapom koji 40 godina batinom vlada Libijom? Stipe Mesić opet misli da može. Gdje je granica licemjerja?

Zašto su se generali iz Domovinskog rata morali procesuirati, a i partizani su za to navijali, a baš nitko iz Titove vojske ne smije pred sud? Ustati protiv fašizma i onda poklati i protjerati pola nacije, nakon rata bez suda poubijati sve što se nije pokorilo, uvesti strahovladu koju tako zorno opisuje Bogdan Radica u knjizi “Zagreb 1945.” i danas biti protiv suda za te zločine to znači da su više-manje iste strukture pri vlasti kao u doba tih zločina. Karamarkova teza da je antifašizam bez antikomunizma tek pola istine o totalitarizmima prošlog stoljeća koji su svi odreda povijesno smeće, zapravo je definicija europskog pojma antifašizma. I kad on kaže da su do sada pronađene 672 masovne grobnice u kojima je po minimalnim procjenama bačeno 90 tisuća ljudi, čovjek se mora okrenuti prema ratnim pobjednicima i pitati: je li moguće da ste bili takve zvijeri?

Alergičan na svaku mogućnost da bilo kada bilo koji partizan bude izveden pred sud, prvi je skočio Mesić. Njegova izjava da ministar policije ima druge prioritete sarkazam je prvog reda jer kad umre i zadnji partizanski zločinac, nepravda će ostati trajna. Ali, na njoj će niknuti nova mržnja! Zar to Mesić ne razumije? Nisu ubijena dva psa, nego stotinu tisuća ljudi bez suda! Tu nema istraga, tu nema selotejpa, ni garaža, pokajnika, specijalnih tv emisija, tu nema svjedoka s Norčevih vrpci. Omerta! I to je to što Karamarko koji ima puni uvid u situaciju hoće mijenjati.

Kada vidite kako napadno Josipović nakon posjeta Merkelice naglašava njezin stav o suradnji u regiji, kada čujete taj ton zadovoljstva kojim predsjednik citira baš tu Merkeličinu izjavu, čovjek se mora sjetiti da osim regije imamo još neke europske obveze. Recimo, procesuiranje komunističkih zločina. Ali, tog dijela europskih obveza Josipović se baš nikada ne sjeti.

Fascinantno je do koje razine funkcionira solidarnost na ljevici da se ne procesuiraju, čak i ne istražuju komunistički zločini! Naime, zaboravilo se da je Račan ukinuo komisiju za istraživanje zločina poraća i nikad nije formirao drugu. Nećete dirati naše zločine! Ta solidarnost, to gotovo razumijevanje za počinjene zločine, taj nedostatak reakcije na Titov totalitarizam, ta gotovo patološka intimistička podrška sustavu koji i vas uništava, to je fascinantno.

Neki dan je Rajko Grlić u jednom intervju naveo da su mu i otac i mati bili na Golom otoku. Mati mu je tako zbog jedne jedine rečenice dobila tri godine na Golom otoku. Ali, to Grlića nije spriječilo kad je odrastao da se, čim se pružila prigoda, ponosno rukuje sa zlotvorom koji mu je i oca i majku poslao u logor. Ne mrziti režim i ne mrziti čovjeka koji vam nevine roditelje pošalje u logor, to je bolesno!

Danas se Jugoslavija zove regija i premda je očito da Srbija regiju tretira kao bivšu Jugoslaviju u kojoj oni komandiraju, opet se događa da se kod nas nađe snaga da podrži stare vatre. Pogleda li se Josipovićeva politika prema regiji, napose prema Beogradu, i pogleda li se s kojom strašću on, a posebno Pupovac (koji je kritizira kao da je službenik u Tadićevu uredu) napadaju Kosoricu samo zato što na regiju ne gleda iz starih jugoslavenskih šinjela, lako je shvatiti kakva će biti hrvatska politika izgubi li desni centar izbore. To pak da će desni centar sići s vlasti izgledno je gledaju li zadnje ankete.

U njima HDZ stalno raste, što znači da je personalizacija HDZ-ove politike u liku Jadranke Kosor uspješan projekt, ali to za pobjedu neće biti dosta.

Neshvatljivo je da desnica mirno gleda kako joj se sprema scenarij iz predsjedničkih izbora, da uporno ne dolazi do povezivanja pravaških stranaka, da nitko ne slaže zajedničke liste pravaša, Keruma, Jamba, Bandića, HDSSB-a, da svi okreću glavu od tvrdoglave istine: ne formira li se zajednička lista desnih stranaka, njih par će osvojiti dva, tri ili i četiri posto i po D’Hondtovoj metodi korist od toga ide samo Milanoviću.

Kad su htjeli reći da predsjednik Johnson nije osobito bistar i inteligentan, Amerikanci su izbacili vic da je do te mjere ograničen da ne može u isto vrijeme hodati ravno po cesti i žvakati kaugumu. Ima li koga na našoj desnici koji može u isto vrijeme hodati ravno cestom i žvakati kaugumu, ima li nekoga da shvati da ovako idu ravno u poraz?

RPŽ/Tihomir Dujmović/VL