„Sloboda“ kršćana u islamskim zemljama

Tomislavgrad – Katolički tjednik Naša ognjišta iz pera fra Dalibora Milasa u svom najnovijem broju donosi članak „Sloboda“ kršćana u islamskim zemljama koji prenosimo u cijelosti.

Pakistan, jedna od rijetkih islamskih nuklearnih sila, uopće nije stabilno društvo. Savez je to etnički jako različitih pokrajina, koje je u novu državu povezala islamska vjera i strah od Indije, s kojom su više puta ratovali, te u novije vrijeme od SAD-a, što je zapravo paradoks jer su SAD i Pakistan politički saveznici.

Takav obrambeni naglasak u državi nametnuo je i talibanizam kao jedan od temelja ovoga navodno demokratskog društva. Pakistan i Zakon o blasfemiji Od ukupnih 155 milijuna stanovnika u Pakistanu 96% čine muslimani, 2% čine hindusi, 2% kršćani, među kojima je oko milijun katolika.

Hindusi i kršćani se diskriminiraju i na njih se gleda kao na građane drugoga reda. Pakistan trenutno ima 7 katoličkih biskupa sa 6 biskupija i jednim apostolskim vikarijatom, 279 svećenika od kojih je 127 svećenika redovnika, 76 braće laika, 799 redovnica, 53 misionara laika i 702 katehete. Katolička crkva zauzima se na socijalnome planu i u dijalogu, zaštiti slobode religija i ljudskih prava. Pakistanski utemeljitelj Ali Jinnah napisao je ustav koji svim građanima pred zakonom jamči ista prava bez obzira na njihovu „rasu i vjeru“.

Ali dolaskom na vlast diktatora Zia-ul-Haqa koji je 80-ih godina prošloga stoljeća provodio ekstremnu političku islamizaciju, život 2,8 milijuna pakistanskih kršćana je otežan. Nastojeći u Pakistanu nametnuti šerijatsko pravo, Zia-ul-Haq je proglasio tzv. Zakon o blasfemiji. Riječ je o članku 295.B i 295.C pakistanskoga kaznenog zakona koji kaže: „Ako ijedna osoba osramoti ili uvrijedi Kur’an, onda ona mora biti kažnjena doživotnim zatvorom.

Slično tomu, ako ijedna osoba na nepristojan način nešto napiše, kaže ili nacrta što bi moglo uvrijediti islam, onda se mora suočiti sa smrtnom kaznom. U tome slučaju nema novčane kazne ili doživotnoga zatvora.“ Ovih nekoliko rečenica poslužit će mi kao uvod u današnju temu: legalni progon svih onih vjernika u Pakistanu koji nisu muslimani utjelovljen u osobi Asije Bibi, pakistanske kršćanke osuđene na smrt prije tri godine. „Asia Noreen Bibi, u skladu s paragrafom 295C Pakistanskog kaznenog zakona, ovaj te sud osuđuje na smrtnu kaznu vješanjem.“

Ovo su bile riječi kojima je pakistanska kršćanka Asia Bibi osuđena na smrt u skladu sa Zakonom o blasfemiji o koji se ona navodno ogriješila. „Uvrjeda proroka Muhameda“ i smrtna presuda Asia Bibi je optužena jer je navodno u prepirki s muslimankama, s kojima je radila na polju, uvrijedila proroka Muhameda i govorila protiv mjesnoga imama koji je zatražio policiju da intervenira. Nekoliko dana kasnije Asia je uhićena pod optužbom da je prekršila Zakon o blasfemiji što se kažnjava smrću.

Asia Bibi je trenutno „ništa“. Jednostavna žena iz maloga sela Ittan Wali, u pokrajini Punjabi, lišena svoga ljudskog dostojanstva. Sve je počelo u lipnju 2009. godine. Dok su radnice bile na polju, Asia je poslana da im donese vode. Kada se vratila s vodom, došlo je do svađe jer ostale radnice, muslimanke, nisu htjele piti vodu: nečista je, zbog toga što ju je donijela jedna kršćanka. Pet dana nakon toga incidenta Asia je pred svojim domom verbalno napadnuta, od nje su zahtijevali da napusti kršćanstvo i prijeđe na islam.

Kada su vidjeli da se ni pod prijetnjama Asia ne želi odreći svoje vjere, počeli su ju i fizički napadati jer je Asia navodno uvrijedila Muhameda. Rulja je došla do njezine kuće i počela fizički zlostavljati Asiju i njezinu obitelj. Nakon toga je došla policija, pokrenula istragu o incidentu, što je rezultiralo njezinim uhićenjem i tužbom prema Zakonu o blasfemiji (paragraf 295.C Pakistanskoga kaznenog zakona). Asia je provela u zatvoru više od godine.

Muhammed Naveed Iqbal, sudac u Sheikhupuri (Punjab), osudio je Asiju na smrt vješanjem, te je još dodao kaznu u iznosu od 1100 američkih dolara. Aashiq Fauji Masih, Asijin suprug, uložio je žalbu na presudu. Još se uvijek čeka presuda Višega suda u Lahoreu. Tri godine nakon spomenutoga incidenta Asia Bibi je još uvijek u zatvoru. Mjesni je imam ponudio 6000 dolara nagrade onomu tko ubije Asiju Bibi. Njezina obitelj također je pod pritiskom prijetnji smrću te strahuje od islamskih radikala.

Zbog svih ovih prijetnji i legitimnoga lova na njezinu glavu Asia Bibi je neprestano u svojoj zatvorskoj ćeliji, ne susreće se s posjetiteljima i ne jede zatvorsku hranu. Jede samo ono što joj donese njezina obitelj. Ona živi u uvjetima nedostojnima čovjeka. Njezina je ćelija poput grobnice, lišena svjetla i uprljana izmetom i urinom. Mala prostorija koja odiše zadahom znoja i urina, zadahom smrti i očaja. Njezin jedini zločin jest to što je kršćanka.

Opasne su prijeteće izjave mjesnoga imama koji kaže da će oni (talibani) uzeti zakon u svoje ruke ako Asia Bibi bude oslobođena. Islamski su radikali ubili Shahbaza Bahtija, jedinoga katolika u pakistanskoj vladi, te Salmaana Taseera, političara i humanista samo zato što su se usprotivili Zakonu o blasfemiji i stali u obranu Asije Bibi. Asia Bibi – simbol progona kršćana u Pakistanu Papa Benedikt XVI. tražio je milost za Asiju Bibi, a presuda pakistanskoga suda naišla je na zgražanje boraca za ljudska prava diljem svijeta.

Postavlja se pitanje kako je uopće moguće da jedna osoba u 21. stoljeću bude zatvorena na temelju lažnih informacija te da ju se osudi na smrt bez ikakva ispitivanja i mogućnosti obrane. Paradoksalno je da je Pakistan 2010. godine potpisao Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima kojim svim svojim građanima jamči pravo slobodnoga prakticiranja vjere i slobodnoga izražavanja vlastitoga mišljenja.

Međunarodna obveza koju je Pakistan preuzeo nije kompatibilna sa stalnom kriminalizacijom blasfemije u pakistanskome zakonu. Ovaj zakon stvara legalnu infrastrukturu koja se može i koristi se za zastrašivanje, zlostavljanje, uznemiravanje i proganjanje. Pakistanski zakon o blasfemiji je slobodna dopusnica islamskim fundamentalistima za ubijanje kršćana i drugih nemuslimana.

Islamski radikali često znaju nekoga svojevoljno osuditi zbog blasfemije na Muhameda i uličnim plakatima obavijestiti stanovnike o svojoj odluci. Zanimljivo je spomenuti da takvi muslimani žive u uvjerenju da će izravno otići u raj onaj tko ubije onoga tko pohuli na Muhameda. Kao što vidimo spomenuti zakon je samo instrument ugnjetavanja kojim islamski supremacisti progone kršćane i ostale nemuslimane.

Priča o Asiji Bibi jest priča o teroru progona kršćana u Islamskoj republici Pakistan. Govoriti o Asiji Bibi ne znači pridružiti se samo jednoj ženi u njezinoj borbi za pravdu. Govoriti o Asiji Bibi znači biti solidaran sa svima onima koji su objekt nesnošljivosti i mržnje bilo koje vrste.

RPŽ/fra Dalibor Milas/Naša ognjišta