Zagreb – Janjevo – Iz Prištine za Janjevo vode dva puta. Jedan kraći, preko srpske enklave, gdje vas čekaju ćirilični natpisi i žicom ograđen manastir Gračanica, i duži, koji vodi kroz većinu albanskih sela.
Slika na izlasku iz glavnoga grada nove države koja još muči muku s teritorijem i međunarodnim priznanjem zapravo je impresivna. Hotel do hotela, benzinska stanica jedna do druge, novi pogoni u staklu… Kažu, hotela je toliko da gotovo svaki stanovnik Kosova ima »svoju« sobu. Život buja, posao cvjeta, moćni džipovi i automobili jure na sve strane nekom svojom logikom koju mi iz mirnijih krajeva teško razumijemo.
A onda kulturološki šok. Uska cesta, da je tako nazovemo, vodi u vrleti gdje se nalazi najjužnija i najstarija hrvatska dijaspora, potomci Dubrovčana iz 1303. godine. Taj puteljak čijom je sredinom prokopan kanalčić da voda može teći, sagradili su talijanski karabinjeri kao dar lokalnom stanovništvu.
Nameće se pitanje gdje se to nalazimo: u razrušenom Bejrutu ili Vukovaru? Slika je zapravo strašna. Devastirane kuće jedna za drugom odaju da su tu nekad živjeli ljudi, a sada vlada stravična pustoš. Ako se ima hrabrosti i vozačkog umijeća, dolazi se do vrha, gdje je crkvica i župni ured, jedina mjesta koja odaju da je tu nekad bilo sve normalno, da je tu u Janjevu živjelo 5000 Hrvata, da su mnogi od njih bili uspješni, poduzetni i bogati. Priča o Janjevu je i priča o Guciću, o mnogima koji su iz tih vrleti krenuli na put vrtoglavog uspjeha po američkom receptu.
Od 5000 duša danas ih je ostalo još samo 270
Ostala su sjećanja i gorka istina da su Janjevci otišli te ostavili pusto i devastirano selo. Od 5000 duša danas ih je ostalo još samo 270. Agonija i muka Janjevaca, koji su bili bogati i uspješni obrtnici, počela je početkom devedesetih, kada su im susjedi dali do znanja kako je najbolje da odu s Kosova. Preko noći su mladići, iz straha da će ih mobilizirati, otišli iz sela, a taj trend odlaska nije zaustavljen ni nakon završetka ratova na burnom Balkanu. Dapače, Janjevci odlaze i sada i ako se taj trend nastavi, tu uskoro neće biti nikoga. Svake godine ode jedna ili dvije obitelji, a natalitet je pao.
Don Mato Palić, koji je već 20 godina župnik i kojega mještani zovu i kada pukne cijev ili se slomi noga od stola, priča tužnu priču o selu koje bi trebalo biti pojam međunacionalne snošljivosti u novoj državi, a pretvoreno je u nešto posve drugo. I dok su kosovske vlasti s dužnom pažnjom i oduševljenjem prihvatile hrvatsko izaslanstvo na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor, na skromnu proslavu priređenu premijerki u čast u Janjevu nije se odazvao predsjednik općine, koji je Albanac.
Pitanje koje se postavlja samo od sebe posve je logično: što je s tim napuštenim i devastiranim kućama? »To su opljačkane kuće koje se pljačkaju i danas, a da albanska policija ne intervenira i da nas nitko ne štiti«, odgovaraju Janjevci. Dovoljno je da na dan-dva odu iz sela da u kući više nema ničega. U noći dolaze traktori te misteriozni kradljivci uzmu sve što se uzeti da. Utičnice, pa čak i električne vodove iz zidova. Stare kamine, masivne ormare. Policija ljubazno sasluša opljačkanoga, ali pljačkaš se nikad ne pronađe. Mještani su nemoćni – jedni odlaze, drugi dolaze, susjeda nema, rođaka nema.
Voćke u noći pljačkaši opustoše tako da pilama prerežu grane. Usjevi ne dožive dan da vlasnici poberu što je tamo izraslo. A u vlasništvu Hrvata golem je prostor, puno zemlje, brojne kuće. Mogli bi lako živjeti od poljoprivrede, ali im treba sigurnost.
Nova država i u Janjevu polaže test vjerodostojnosti pred međunarodnom zajednicom, ali ono što smo vidjeli zorno pokazuje da ocjena nije prolazna. Zatvaranje očiju pred činjenicom da izumire malobrojna hrvatska manjina na Kosovu otvara velike dvojbe može li i hoće Kosovo zaživjeti kao multikulturalna zemlja. A jedino tako može očekivati kakvu-takvu europsku perspektivu.
To što se sada događa u Janjevu traži hitnu intervenciju kosovskih vlasti i to ne na lokalnoj razini, koja je posve zakazala, nego na onoj na najvišoj. Premijer Hashim Taçi, unatoč obećanjima, još nije došao u Janjevo. Uzalud mjesni župnik piše pisma na sve strane. Odgovori su, ako i stignu, očekivani, dobrohotni i miroljubivi, ali je život nešto posve drugo. Surov i besperspektivan. Nakon Stipe Mesića, Jadranka Kosor bila je druga visokopozicionirana hrvatska političarka koja je došla u Janjevo, s pomoći od 10.000 eura. Pomažu i neke hrvatske tvrtke lijekovima i najnužnijim potrepštinama, ali to nije model po kojem mala zajednica može ostati i opstati.
Od obećanja i nade u Janjevu se ne živi. Dovoljno je malo pogledati oko crkve i sve je jasno. Kuće zjape prazne, djeca se igraju u prljavštini. Noću nema ni javne rasvjete pa samo oni najhrabriji mogu izaći iz kuće. Nakon Prištine, koja doživljava novo doba i postaje mala metropola nemirnog jugoistoka Europe, ovdje kao da su svi rekli »laku noć«. Hrvati će još reći pokoju dobronamjernu riječ o susjedima Srbima, ali tu je kraj.
Mukama nema kraja
Nije lako ni Hrvatima u drugim selima poput Letnice. I tamo ih je živjelo gotovo 4000, a sada ih je četrdesetak, i to staraca, te dvoje mladih. Slike su isto tako turobne kao u Janjevu, ako ne i gore. Devastirano je i lokalno groblje na Šašaru. Navodno, krave su ušle u prostor groblja, ali je svima jasno da to nisu učinile životinje. Spomenici su srušeni, kapela uništena. U kućama Hrvata su Albanci koji su došli iz Makedonije. Povijest je izbrisana preko noći, ukradena je i ploča izvjesne Katarine Vice iz 1600. godine.
Jesu li Hrvati najveće žrtve burnih političkih događaja na Kosovu. Teško je to reći, ali ih je danas oko 1000 u novoj državi, a ne mogu se baš pohvaliti da im je dobro i perspektivno. O tome će vlasti u Prištini morati voditi računa žele li pokazati da istinski misle izgraditi modernu državu.
Mještani kažu da bi se sve moglo riješiti preko noći. Samo da policija obavi svoj dio posla, da se pronađu i kazne kradljivci, oni koji ruše i devastiraju hrvatsku imovinu.
»Naše Janjevo izgleda katastrofalno. Ne prepoznaju ga oni koji tu nisu bili nekoliko godina«, kaže don Mato, koji vještinom političara, kombinirajući muku i optimizam, priziva bolja vremena.
Hrvati ne traže ništa nemoguće, samo sigurnost. U stoljećima koja su protutnjila ovom kotlinom nikad nije bilo lako, ali nikad ni tako teško kao što je danas. Jedanput na tjedan dolazi liječnik dobrovoljac – Janjevci dodaju i Srbin po nacionalnosti – koji se nesebično brine o ljudima. Piše recepte, ali lijekove treba platiti u lokalnoj ljekarni, tri puta skupljoj od one u drugom selu. U školu djeca odlaze kada ih skupi kombi kojeg se ne bi posramila ni produkcija filma »Ko to tamo peva«.
Agilni mjesni župnik istaknut će da djeluje i hrvatska udruga. Dolazak premijerke, na plus 40, bio je veliki dan za Janjevce, koji su mirno satima prije njezina dolaska stajali na suncu i čekali visoke goste.
Plastičare poduzetnike dotukli su jeftini Kinezi, a ni Janjevcima u Zagrebu više ne ide kao prije. Janjevo, kad zagrmi u Londonu ili Zagrebu, ostaje bez struje pa ni oni preostali obrtnici ne mogu raditi.
Svi ovdje žive od socijalne pomoći, i Albanci, i Turci, i Srbi, i Romi. Osobe starije od 65 godina dobiju 45 eura, a za djecu mlađu od pet godina dobije se od 45 do 65 eura. Nitko nema posao, ljudi vape za pomoći. Župnik piše pisma, traže se dionice za tvrtke koje su propale, živi se od nade. Dok netko opet ne odluči put Zagreba. Sa stvarima koje može ponijeti, a druge će ionako uzeti netko drugi, pod okriljem noći.
Povratak prema Prištini vodi kroz Gračanicu i naselje koje su Srbi sagradili za svoje povratnike. Moderne kuće su prazne, interesa za povratak baš i nema. Tenisač Đoković dao je 100.000 eura da se kupi još jedan dio kako bi se površina manastira zaokružila.
I opet ulazak u Prištinu, gdje koloni automobila nema kraja. Moćne toyote voze predstavnike međunarodne zajednice od kojih neki zarađuju navodno i više od 30.000 eura na mjesec. Robna kuća prepuna kopija svjetskih marki puna je vojnika koji tu nemilice troše eure. Za pet eura ručak iz snova, uz obavezu da se naruči pola porcije jer punu malo tko može pojesti.
U prištinskim kafićima svira jazz. Samo dvadesetak kilometara od sela kojeg više nema.
RPŽ/V