Raspudić: Nezgodan rođendan Republike Srpske

Zagreb – Pompozna Svečana akademija povodom dvadesete obljetnice Republike Srpske, održana u Banjaluci ovog tjedna ponovo je uzburkala duhove.

Prije svega, bila je to prilika da se još jednom pokaže čvrsta potpora koju srpski entitet u BiH ima u Republici Srbiji. Tu su bili svi važni srpski igrači – predsjednik i premijer Srbije Boris Tadić i Mirko Cvetković, patrijarh Irinej, ministri Srbije i Srpske, vladike i akademici. Premijeru RS-a, Miloradu Dodiku, tom prigodom uručeno je visoko odlikovanje Ruske Federacije, koje mu je u ime predsjednika Medvedeva dodijelio ruski veleposlanik u BiH.

Takva potpora Dodiku izazvala je čuđenje nekih hrvatskih komentatora. Čude se valjda zašto Srbija nije, po ugledu na Hrvatsku, 1995. rasformirala RS, zašto Tadić papagajski ne poručuje Srbima da se okrenu prema Sarajevu, zašto Rusi nisu rasturili srpske institucije u BiH, zašto Bošnjaci danas ne izabiru i srpskog člana predsjedništva i zašto i srbijanski veleposlanik u Sarajevu ne djeluje kao Lagumdžijin potrčko.

Nastanak RS-a i proširenje zločinom

U hrvatskoj i bošnjačkoj javnosti svaka proslava obljetnice RS-a razumljivo izaziva zazor. Vojska Republike Srpske počinila je u ratu teške ratne zločine, masovna ubojstva, protjerivanje nesrpskog stanovništva, uništavanje nepoćudnih vjerskih i kulturnih objekata, što je vrhunac doseglo zločinom u Srebrenici kojeg je Međunarodni sud pravde okarakterizirao kao genocid. No sa srpske strane se uzvraća kako je onda i Federacija BiH zločinačka tvorevina jer su Srbi s područja Federacije također temeljito „očišćeni”, pri čemu navode porazan podatak da se od nekadašnjih gotovo dvjesto tisuća Srba u Sarajevu i okolici, danas došlo do toga da školske evidencije u „multietničkom” Sarajevu bilježe kako pravoslavni vjeronauk pohađa samo pedeset i jedno dijete.

Kako je nastala Republika Srpska i je li se mogla izbjeći? Bosna i Hercegovina, unatoč katalogu želja nekih idealista koji svoje mitske konstrukcije nastoje prikazati kao stvarnost, s prvim demokratskim izborima razotkrila se kao duboko podijeljeno društvo. Kasnija ratna zbivanja, a i svi poslijeratni izbori su to samo potvrđivali. Raspad Jugoslavije je Bosnu i Hercegovinu definiranu kao republiku koju čine tri konstitutivna naroda doveo u tragičnu, bezizlaznu situaciju. Od tri konstitutivna, suverena naroda dva žele raskinuti veze s ostatkom Jugoslavije, pri čemu imaju potpuno suprotnu viziju ustroja buduće države, a jedan ne želi.

Kao sjena nad državnošću BiH stoji činjenica da su Srbi na referendumu o neovisnosti 1992. preglasani, da je odluka o istupanju iz Jugoslavije donesena bez njih. Je li to davalo za pravo srpskom vodstvu proglasiti RS na teritoriju gdje su imali većinu i organizirati građanski neposluh i provesti blokadu institucija koje su pogazile njihovu političku volju kao suverenog, konstitutivnog naroda? Nepristran promatrač rekao bi da jeste. No to je jedna stvar, a drugo je iskoristiti prisutnost prosrpske JNA i potporu Srbije i provesti osvajački pohod i kampanju etničkog čišćenja na svim teritorijima gdje su mogli, a na vrhuncu tog ekspanzionizma radilo se o 70% teritorija BiH.

Kasnija ratna zbivanja i pregovori sveli su taj teritorij na 49% zemlje što je potvrđeno mirovnim sporazumom i ustavom kojeg je sadržavao. Ako u navedenom ne griješim, može se zaključiti kako nije ispravno reći da je Republika Srpska nastala na zločinu, već da se on proširila na zločinu. Jesu li i oni koji su priznali rezultate zločina u Daytonu i sami zločinci? Zašto se recimo bošnjačke stranke koje pjene na hrvatske političare koji su bili na Akademiji u Banjaluci, ne odreknu političkog naslijeđa Alije Izetbegovića koji je u Daytonu imao želuca potpisati, između ostalog, da Srebrenica pripadne Republici Srpskoj? Izgleda da se u cijeloj ovoj priči svi pomalo prave blesavi i neupućeni.

Dayton – mir ili poluvrijeme rata?

Koje su opcije preostale drugim dvjema ratnim stranama u situaciji zločinačkog ratnog proširenja Republike Srpske? Ratovanje do ispravljanja te nepravde, što, u slučaju uspjeha nosi i neizbježne nepravde prema Srbima, ili postizanje mirovnog sporazuma kojim će svim biti jednako (ne)zadovoljni. 1995., zahvaljujući međunarodnoj zajednici, prije svega SAD-u, odabran je drugi put. Sporazum je sukreirala i supotpisala i Republika Hrvatska, koja mu je i jedan od garanta.

Republika Srpska, kao uostalom i Federacija BiH i Bosna i Hercegovina kao takav, dvoentitetski sklop, rezultat su Daytonskog mirovnog sporazuma. Dakle, potpisan je i prihvaćen cijeli paket – i završetak rata i opstanak BIH, ali i RS i Federacija. E sad, ako je i RH kumovala dejtonskom nastanku RS-a, zašto njeni predstavnici, jednako kao i bošnjački establišment, nisu kumčetu došli na dvadeseti rođendan? Priznajemo li Republiku Srpsku ili ne priznajemo? Ako ne priznajemo, znači li to da povlačimo potpis s Daytonskog sporazuma i nastavljamo „ćeraniju”?

Je li Daytonski sporazum bio iskreni pokušaj okončanja rata u smislu postizanja trajnog mira, ili je samo poluvrijeme pred drugi nastavak rata, pauza koje se evo otegla već šesnaest godina?

Ako je to bio iskreni pokušaj postizanja mira, pri kojem je svaka strana morala progutati neke vrlo gorke pilule, zašto se onda ne ponašaju kao da je rat gotov? Tj. zašto i dalje legalni okvire definirane Daytonom nastavljaju nazivati „takozvani”, „monstruozni” i sl.? Ako tome nije tako, dakle, ako se cijelo vrijeme spremalo drugo poluvrijeme, zašto nam to naši vođe, počevši od junačine Stipe Mesića, nisu to barem neizravno rekli, da se počnemo spremati?

Pa da iznenadimo i Putina i Medvedeva? Jer zašto smo onda odustali od zrakoplovstva, ukinuli vojni rok, uklanjali u ratu dokazane zapovjednike? Dakle, ili stojmo iza onoga što smo potpisali i tražimo komunikaciju i suradnju, ili se militarizirajmo i spremni dočekajmo rat. Sve drugo je političko prenemaganje i kenjaža. Naravno da od rata nema ništa. Vrijeme prolazi, povratak prognanih u RS, ali i u Federaciju, već je odavno završena priča. Povremeno kozmetičko pokazivanje zuba Republici Srpskoj samo je finta, prozirno opravdanje za zatvaranje očiju pred činjenicom da se Federacija BiH pretvorila u de facto bošnjački entitet.

Lijevi i desni antidodikovci

Hrvatska politička javnost je po pitanju odnosa prema RS-u krajnje shizofrena.

Zanimljivo je da dio lijeve javnosti, s jedne strane, glorificira svaki pokušaj hrvatsko-srpskog približavanja Od lizanja i popuštanja Pupovčevim ucjenama preko bratimljena s Tadićem, slavljenja lingvista koji guraju srpsko-hrvatski, do usvajanja novogovora kao što je „region”, maltretiranja Bajagom i sl. S druge strane isti ti tipovi sotoniziraju Milorada Dodika i svaki pokušaj političke komunikacije s njim. Zanimljiv je to stav. Politička elita iz RH se smije lizati s Pupovcem, Stanimiraovićem i Tadićem, ali Hrvati iz BiH nipošto, pa čak ni u situaciji gdje su od bošnjačke politike dovedeni pred zid, ne smiju tražiti zajednički interes s Dodikom, jer je RS „zločinačka tvorevina” koja treba nestati.

No kako ti samozvani humanisti, antinacionalisti i kozmompoliti misle da će se riješiti problem postojanja RS-a? Misle li doista da će se jednog jutra milijun i dvjesto tisuća Srba u BiH probuditi i reći „evo mi smo progledali, okrenut ćemo se prema Sarajevu, odustajemo od Republike Srpske, rasformirat ćemo je jer nam ne treba…”. Ili hrvatski samozvani „antifašisti” misle rješavati srpsko pitanje u BiH fašističkim metodama? Republika Srpska je jedina srpska stvar koja im smeta, i to zato što im remeti iluziju o građanskoj, bratstvo-jedinstvenoj BiH kao zadnjoj slamci spasa jugoslavenske ideje. Iz sličnog razloga je dio zapadnoeuropske ljevice do kraja podržavao opstanak Jugoslavije i snage koje su tobože radile na njenom očuvanju, onako kao što danas Lagumdžija, bošnjački mini-Milošević, radi na „očuvanju” BiH.

Dio desne hrvatske javnosti živi u drugom, jednako pogubnom mitu – ne odustaju od Hrvatske do Drine pa makar i zadnji Hrvat iscurio i zapadno od Neretve. Jednako kao i njihova lijeva braća po pameti, oštro osuđuju svaki dogovor Hrvata i Srba u BiH. Ti dobrovoljni darovatelji tuđe krvi promatraju svoje hrvatske sunarodnjake u BiH kao niža bića, poslušne graničare koji ne moraju imati nikakva politička prava. Važno je samo da „Srbija ne pređe Drinu”, kao da im Republika Srpska, dejtonska činjenica, nije na sat vožnje od Zagreba, da Tadić nije na proslavi obljetnice RS-a u Banjaluci i kao da Medvedevljev orden nije na Dodikovim grudima. Ti drinski politički masturbatori žive u iluziji da će se Bošnjaci jednog jutra probuditi i reći „Aha, mi smo u stvari Hrvati islamske vjeroispovijesti, možete vratiti minarete na Meštrovićev paviljon pa idemo zajedno na Drinu.” Rezultat njihove iracionalne srbofobije je faktična potpora antihrvatskoj politici u BiH.

Epilog

Tužan rezime strašljive, potkupljive, slijepe hrvatske politike prema BiH, oličene u kohabitaciji Sanader-Mesić, je da je Republika Srpska danas jača nego ikad, da je ono što je dogovoreno u Daytonu cementirano što se tiče RS-a, a da je međunarodna zajednica, uz asistiranje Hrvatske (što nabolje ilustriraju Wikileaksovi transkripti sramotnog razgovora Stuarta Jonesa i Gordana Jandrokovića iz 2009.), nametnula bitne izmjene Daytona samo u Federaciji BiH, gdje je tim izmjenama (od Barryevih amandmana nadalje) politički potpuno desubjektivirala Hrvate u BiH, te da se BiH polagano raspada kao dvoentitetska, srpsko-bošnjačka država.

Republiku Srpsku kao entitet unutar BiH Hrvatska je priznala u Daytonu 1995. Ta je činjenica, koliko god bila gorka, dok god potpis stoji, nešto što ne može izbjeći. Ono što nije potpisano u Daytonu, a što se nametnutim izmjenama i izbornim inženjeringom postiglo, je da Bošnjaci biraju „hrvatskog” člana Predsjedništva BiH i hrvatske predstavnike u vlasti Federacije. Tu se radi o živom političkom procesu koji trenutno ide u pogubnom smjeru i u koji bi se konačno i Hrvatska kao potpisnik i garant Daytona morala aktivnije uključiti.

Ključni test nove hrvatske vlasti je hoće li u takvom sklopu nastaviti dosadašnju njonjavu politiku ili će, za razliku od svojih prethodnika čija se politika prema BiH svodila na podnošenje raporta trećerazrednim stranim diplomatima, konačno zaigrati aktivno.

RPŽ/Nino Raspudić/KHR