Prva godina pontifikata pape Franje

Prva godina pontifikata pape Franje Dana 13. ožujka prije godinu dana na Petrovu stolicu je izabran kardinal Jorge Mario Bergoglio. Započeo je tako pontifikat pape Franje, 265. Petrova nasljednika, mjesec dana nakon povijesnog odreknuća od papinske službe Benedikta XVI.

Papa Franjo je započeo svoj pontifikat najobičnijim pozdravom: Dobra večer. Prve geste novog Pape – prvog pape s imenom asiškog sveca, prvog pape iz Družbe Isusove, prvog pape iz Južne Amerike – razbijaju sheme i običaje, počevši od poziva vjernicima u večeri svoga izbora kada je prignuvši glavu zamolio ih da mole za njega a što će ponoviti u niz navrata tijekom prve godine svoga pontifikata. Novi Rimski biskup zamišlja Crkvu kao onu koja “hodi, gradi i ispovijeda vjeru u Isusa Krista” i sanja “siromašnu Crkvu” kao što je povjerio novinarima koje je primio u dvorani Pavla VI. neposredno nakon svog izbora, prisjetivši se poziva koji mu je na konklavama uputio njegov prijatelj kardinal Hummes: “Ne zaboravi siromahe”. Crkveni i pastoralni plan pape Franje, godinu dana od početka njegova pontifikata, jasno je definiran u svojim temeljnim crtama. Ako su od samog početka – iz njegovih riječi, gesta i donesenih odlukâ – jasno izbili na vidjelo pogled i trag kojeg je Franjo namjeravao dati svojem učiteljstvo, što je vrijeme više prolazilo to se njegova vizija malo po malo širila i poprimala sve čvršće obrise i na kraju postala otvoreni obzor nove struje u životu Crkve. Apostolskom pobudnicom Evangelii gaudium od 24. studenoga 2013. Papa je, nadalje, sabrao u široku i živu sintezu bitne točke tog plana, napisavši zapravo magna chartu plana djelovanja za godine koje dolaze. U riječima pobudnice – koja je zbog oblika pregleda i bogatstava izloženih sadržaja više nalik pravoj enciklici – krije se čitavo misijsko lice Crkve i prije svega novi način “crkvenosti” koju bi Papa htio, kako bi kršćanski navještaj i bili sve čišći i vjerniji evanđelju. Papa ima pred očima točno određeni crkveni i pastoralni put, čija je okosnica milosrđe. Franjina Crkva želi biti prepoznatljiva, prije no po bilo čemu drugom, kao kuća milosrđa koja, u dijalogu između slabosti ljudi i Božje strpljivosti, prihvaća, prati, pomaže pronaći “dobru vijest” velike kršćanske nade. Kao što to potvrđuje teologija na djelu pape Franje, kršćanin “s punim radnim vremenom” nije onaj koji sjedi i divi se u ogledalu svojoj vjeri ili o njoj vodi teoretske rasprave, već onaj koji izlazi iz samoga sebe, hrabro uzima svoj križ i kroči putovima da sa svima dijeli radost evanđelja. Evangelizacija je u prvom redu onaj pokret obraćenja, izlaska i hoda kojeg se Franjo nikada ne umara svima preporučivati: počevši od svećenika, “posvećenih radi posvećivanja”, koji su pozvani prihvaćati i služiti, osokoljeni da se ne boje ići prema granicama i periferijama života, tamo gdje su siromašni, marginalizirani, posljednji. Pozornost prema siromašnima – prema onima koji su materijalno, duhovno ili ljudski siromašni – ne proizlazi prije svega iz činjenice da su oni ekonomski ili društveni ili pastoralni problem, već iz temeljne svijesti da je Bog koji je Ljubav, postavši i sâm siromah među siromasima, njima rezervirao povlašteno mjesto u svome životu i u svojoj službi. “Siromašna Crkva za siromašne” pape Franje je misao vodilja koja usmjerava i određuje u evanđeoskom smislu opredjeljenje za siromaštvo i služenje siromašnima, nastavljajući u tome divnu povijest ljubavi Crkve koja je kroz stoljeća uvijek bila sredstvom oslobođenja, uključivanja i promicanja siromašnih, u perspektivi Kristove slobode i ljubavi koja ne pruža samo konkretnu, stalnu i velikodušnu solidarnost, već preuzima djelatnu brigu također oko potvrđivanja dostojanstva osobe, postizanja pravde, izgrađivanja civilizacije koja se s punim pravom može nazvati “humanom”. Ovdje se nužno s Franjinom crkvenom i pastoralnom vizijom sljubljuje njegova ideja čovjeka i društva. Njegov slobodan govor, koji ide ruku pod ruku i uzajamno djeluje sa svim ostalim; jedan izravan i snažan govor koji potresa savjesti zato da pogodi “otvrdnulo” srce društva zatvorenog kulturi susreta i dobra, što je nezaobilazni preduvjet za bratstvo i život u miru. Jer sve dok se ne unište idoli koji se zovu moć, novac, korupcija, karijerizam, egoizam, ravnodušnost, riječju, “duh svijeta” nije moguće napredovati u željenom pravcu prema boljem svijetu. Tijekom svog prvog apostolskog putovanja u Brazili povodom 28. Svjetskog dana mladih od 22. do 28. srpnja 2013. Papa upozorava kako nitko ne smije ostati neosjetljiv na nejednakosti koje i nadalje vladaju u svijetu! Neka svatko, prema vlastitim mogućnostima i odgovornostima, pridonese da se okončaju brojne društvene nepravde. Ne izgrađuje i vodi boljem svijetu kultura egoizma, individualizma, koja često upravlja našim društvom, nego kultura solidarnosti; a kultura solidarnosti se sastoji u tome da u drugome ne gledamo suparnika ili broj, nego brata, poziva Papa. Da bi se podupro jedan način života, upozorava pak Papa u pobudnici Radost evanđelja, koji isključuje druge, ili da bi se održalo oduševljenje i zanos za taj egoistički ideal, razvila se jedna globalizacija ravnodušnosti. Postajemo, a da toga nismo malne ni svjesni, neosjetljivi na bolni vapaj siromašnih, ne plačemo više zbog boli i patnje koja je snašla druge i čak ne osjećamo ni potrebu da im pomognemo, kao da je sve to pozvan netko drugi činiti i nešto što se nas ne dotiče. Kultura blagostanja nas čini neosjetljivima i uzbudimo se tek ako tržište ponudi nešto što nismo još uvijek kupili, dok nas sudbina onih koji žive u neimaštini zbog oskudnih mogućnosti ne može dirnuti u srce. Jedan je od glavnih ciljeva pape Franje pomoći shvatiti da ne može biti autentičnog i uvjerljivog kršćanstva, življenog prema duhu evanđelja, ako stvarnost pojedinaca i kršćanskih zajednica predstavlja pospana i umorna vjera, bez životnog poleta; ako stagnira iza zidova srca i hramova; ako se Crkva razboli ili ostari zato što je previše naviknuta gledati unutar same sebe namjesto da širom otvori vrata i uhvati se u koštac sa izazovima svijeta, pa i uz opasnost da padne ili da joj se dogodi kakva nesreća na putu. Otud njegovi stalni apeli da se uklone opterećenja i naslage, licemjerja i nedostatci koji ugrožavaju uvjerljivost kršćanskog svjedočanstva i istodobno njegova odlučna volja da reformira i obnovi crkvene strukture kako bi one postale prikladnije za ciljeve koje treba postići i uloge koje treba vršiti. U knjizi intervjuu El jesuita, kardinal Bergoglio je ovako odgovorio na pitanje kako zamišlja budućnost Katoličke Crkve: “Crkva mora ići u korak s egzistencijalnim, moralnim i duhovnim razvojem narodâ. Mora mu pomoći da raste u čovječnosti jer je, u konačnici, čovjek taj kojem je Božja objava upravljena, on je Božja slika. Kao kršćani ne smijemo zanijekati to shvaćanje, niti s njim postupati kao s nekom robom. Smatram, nadalje, da će 21. stoljeće biti religiozno. No tek će se vidjeti na koji način. Religioznost je katkad praćena nekom vrstom nejasnog teizma u kojem se psihološko isprepleće s parapsihološkim, i ne vodi uvijek pravom i dubokom osobnom susretu s Bogom, kao što smo mi kršćani uvjereni da mora biti”. RPŽ/IKA