Fra Josip Blažević, OFMConv., jedan je od najboljih poznavatelja istočnjačke duhovnosti i novih religioznih pokreta u Hrvatskoj. Već niz godina intenzivno istražuje ovu tematiku skupljajući podatke na terenu i znanstveno ih analizirajući.
Doktorirao je na Papinskom Sveučilištu Gregorijana temom: “Iskustvo ljudskog tijela u međukulturalnom kontekstu. Kritičko sučeljavanje teorija o ‘energetskim centrima’ (čakrama) i filozofsko–teoloških spoznaja Maxa Schelera i Karola Wojtyle”. Čest je gost na mnogim predavanjima i tribinama, a autor je i mnogih članaka. Do sada je objavio knjige Proroci novoga doba, Joga i kršćanstvo i Sai Baba i/ili Isus Krist.
Povod razgovoru je predstavljanje posljednje knjige Sai Baba i/ili Isus Krist koja je predstavljena u Splitu na manifestaciji Dani kršćanske kulture.
U svojoj knjizi Sai Baba i/ili Isus Krist kažete: “Zahvaljujem dobrom Bogu na mojim dragim roditeljima, Ani i Marku, koji su mi svetu vjeru katoličku predali, i u nju me upućivali od najranijeg djetinjstva, zbog čega sam bio pošteđen praznih hodova i bolnih stranputica. Srce, taj ‘prosjak Istine’ – nema mira dok u Istini ne otpočine. ‘Isus Krist je Istina tijelom postala koja svijet privlači sebi.”‘ Ove riječi citiram kako bih započela ovaj razgovor s gotovo retoričkim pitanjem – kako ste se Vi kao teolog počeli baviti proučavanjem različitih sljedbi, sekti i pokreta? Čini se kako se osjećate povlaštenim što ste pošteđeni lutanja, pa osjećate svojevrsnu dužnost biti vodič onima koji nisu pošteđeni?
Proučavanjem suvremene duhovne platforme, želio bih napomenuti na početku našeg razgovora, nisam se počeo baviti kao teolog. Teolozi, zapravo, rijetko ili uopće ne prate literaturu s ovog područja. Nego, ja sam, proučavajući ovo područje dopro do teologije, u teologiji sam našao svjetlo za razumijevanje i vrednovanje novodobnih duhovnosti suvremenog turbulentnog svijeta. Hoću reći da su mi se, još na laičkoj razini čitanja iz znatiželje, rodila pitanja koja su me potakla da odgovore potražim u teološkim disciplinama. Spomenuta potraga odredila je i smjer moga životnog usavršavanja koje je završilo doktoratom iz fundamentalne teologije. Novim religioznim pokretima, međutim, ne bave se samo teolozi, nego i stručnjaci drugih profila, kao psiholozi, sociolozi, itd.
U mom slučaju sve je otpočelo, onako, spontano. Još kao srednjoškolac, a potom i kao vojnik JNA na odsluženju vojnog roka u Srbiji, susretao sam se s literaturom kojoj nisam znao odrediti pravi smisao niti vrijednost. Presudan korak predstavljao je, međutim, moj prvi živi susret sa sljedbenicima Hare Krišna, na trgu Bana Jelačića u Zagrebu. Tu, na samom Trgu, dogovorio sam svoj prvi službeni susret s njima u njihovom hramu, nakon čega sam u “Spectrumu” (listu studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) objavio prvi autorizirani prilog o njima. Ubrzo sam otkrio da ima puno ljudi koje zanima isto područje kao i mene, u kojima žive slična pitanja koja su i mene zaokupljala, a da ne znaju na njih odgovoriti. I tako je sve počelo…
I, da ne duljim, odgovorit ću i na Vaše pitanje. Ptić koji napušta gnijezdo i kreće u svijet, sigurno će dalje stići ako je poletio s oba zdrava krila, nego ako u svijet kreće ranjen. Svjestan sam da je područje u koje se upuštam klisko i neistraženo. U cijeloj toj nesigurnosti, koja zahtjeva veliko intelektualno poštenje, odnosno stalno preispitivanje vlastitih stajališta kao i pripravnost na samoispravke, roditeljima dugujem zahvalnost za dobro postavljeni temelj na kršćanskoj vjeri, koji se kroz godine vlastitog istraživanja nikada nije poljuljao nego samo učvršćivao. Vrijednost ovog polazišta otkrio sam ponajprije u susretu s brojnim “duhovnim nomadima” koji su, raskinuvši s kršćanskom tradicijom koja ih je iznjedrila, katkada zdvajajući i nad samim smislom života, utočište potražili u instant duhovnostima i istočnjačkim tehnikama. Situacija je još delikatnija ako su opterećeni intelektualnom ohološću ili duhovnom sljepoćom. U tom smislu sigurno da se osjećam “povlaštenim” ali istovremeno i odgovornim, da budem putokaz prema Isusu.
Najveći stručnjak i poznavatelj u Hrvatskoj za New age i new age–terapije niste postali samo akademskim proučavanjem, nego ste odlazili na različite skupove i tamo produbljivali i iskustveno provjeravali svoje znanje. Međutim, poznato je da su ti skupovi uglavnom u službi regrutiranja novih članova, jeste li kad bili u kušnji?
Bojim se da ne postoje kriteriji kojima bi se objektivno moglo odrediti tko je među nama u čemu “najveći”, osobito u “stručnosti”. Ovakva terminologija više pogoduje ljudskoj taštini nego što korespondira s objektivnom stvarnošću. Jer, ono što znam zanemarivo je malo u usporedbi s onim što još ne znam. Istina je, svakako, da je metodologija moga rada bila sve više nego laboratorijska. Ni danas nisam odustao od svoga prvobitnog načina rada da izađem na teren, susretnem se s osobama i iz prve ruke saznam kakva je situacija. Iskreno mi je stalo do toga da čujem što drugi misli i razumijem ga pa i onda kada se s njime ne mogu složiti. Neki susreti su me obogatili, pa ih nosim u lijepoj uspomeni. Neki, naprotiv, u susretu nisu pokazivali ni minimum uljuđenosti. Osobito kad sam izvještavao u medijima, poneke sekte su me verbalno napadale, pa čak i prijetile, a dvije su me dale i na sud, iako su obje, hvala Bogu, izgubile u sporu. Naučio sam da se na sudu najbolje svladava materija!
Nadaju se neki, kao što i Vi rekoste, da ću im možda poslužiti kao odskočna daska, u propagandne svrhe, ako već ne postati i njihov član, ali im to ne uspijeva. Sektama pretežno nedostaje smisao za istinski dijalog. Nastupaju superiorno i samouvjereno a to je ono što obično izaziva i najveći otpor nepristranog promatrača. “Kušnji” na koje aludirate, priznajem, bilo je, ali nikada da se priklonim nekoj od sekti, nego jedino da u pola ponekog od njihovih predavanja, ako ne već i na samom početku, napustim dvoranu. Ipak, redovito bih izdržavao do kraja, barem u velikoj većini slučajeva. Pa makar i samo zbog ulaznice koju bih kupio – da ne propadne!
Sve je veća ponuda različitih oblika duhovnosti, a neupućeni ne bi ni vjerovali kako je velik broj sekti prisutan i u Hrvatskoj?
Mislim da su sekte, koje javno djeluju u Hrvatskoj manji izazov za Crkvu u usporedbi s raznovrsnim oblicima nekršćanskih duhovnosti koje se sofisticirano potkradaju u svijest suvremenih ljudi kroz literaturu, filmove, razne igre, newageovske terapije, ili istočnjačke tehnike, poput joge ili transcendentalne meditacije. Hrvatska je postala pravi Eldorado svim vrstama sekti ali, ponavljam, moje je uvjerenje da nismo dovoljnu pozornost posvetili poganskoj misli i nekršćanskoj duhovnosti u njezinim različitim ne institucionaliziranim formama koje se nameću kao uporišta nove pardigme na bazi okultne antropologije.
Kako sami kažete, pod okriljem New agea i novih religioznih pokreta rađa se relativističko–sinkretistički mentalitet i klima selektivne duhovnosti gdje su prevladavajući kriteriji neke religije postala čuda, povoljan učinak na zdravlje ili aktivizam socijalnog zauzimanja, a zanemarena je njezina transcendentnost i spoznaja vječne istine. Čini se kako su ljudi postali “lovci” na izvanredna iskustva, a izbor religije je to primamljiviji što su religije nespojivije s tradicionalnim religijskim nasljeđem naroda kojem pripadaju?
Egolatrija, kult tijela i diktatura relativizma karakteristika su vremena u kojemu živimo. Egolatrija je više od običnog individualizma. “Moj ja” postao je ne samo konačno mjerilo svih vrijednosti, nego i norma same istine. Religija kao cjelovito ostvarenje čovjekove osobe i unaprjeđenje njegovih međuljudskih odnosa ustuknula je pred duhovnim samozadovoljavanjem. U toj inverziji Bog je sveden na sredstvo za zadovoljavanje potreba. Više nije čovjek sluga Božji, nego je Bog postao sluga čovjeku, pa se u crkvu odlazi, ne kad Bog kaže, nego kad se za to “osjeti potreba”, grijeh nije ono što grijehom naziva Božja objava, nego samo ono što vrijeđa moj “ego”, itd. Objavljenoj istini i moralnim normama nametnuta je diktatura relativizma, a one koji joj se usude usprotiviti etiketira se tradicionalistima, fundamentalistima, konzervativcima i natražnima. To su obilježja svake diktature pa tako i spomenute, relativističke. A na pijedestal su uzdignuti poganski bog Erosa s od njega nerastavljivim kultom tijela. Naporne tjelovježbe kojima se pojedinci podvrgavaju u teretanama često se samo prividno razlikuju od srednjovjekovnih mrtvljenja koja su danas izložena poruzi i podsmjehu. Srednjovjekovni monah trapio se postom i bičevanjima kako bi ukrotio tijelo da bi služilo Bogu živomu, a suvremeni “fitness–man” podvrgava se strogom režimu prehrane i napornih tjelovježbi, kako bi tijelom služio tiranskog boga Erosa. Okosnica cijele priče kao i biblijske povijesti spasenja vrti se oko pitanja idolatrije: kojem bogu služiti? Kršćanska tradicija, međutim, sustavno je u medijima obezvređivana i krivotvorena, a sve što dolazi iz nekršćanskih vrela (bilo poganskih ili istočnjačkih) mediji veličaju i nekritički promiču.
Ritam suvremenog života prouzročio je niz tzv. civilizacijskih bolesti poput stresa, neuroza, depresija, predinfarktnog stanja, mnoštva psihosomatskih bolesti i zbog tog se ljudi sve više okreću religiji, magiji ili iscjeliteljskim terapijama New agea, ne toliko radi spasenja, koliko radi ozdravljenja ili smirenja. Govoreći o iscjeljenjima, ne može se zanijekati mogućnost da se ona događaju, osim u religijama i karizmatskom pokretu, i u magijskom okruženju, jednako danas kao i u pradavna vremena. Znači li to da u svakoj od tih religija, pokreta, sljedbi ima ‘nešto’ ili je to dokaz da je psiha pojedinca presudna za iscjeljenje?
Doista je činjenica da današnji čovjek u religiji sve više traži terapiju a sve manje spasenje. Uslijed toga trenda došlo je do inverzije pravog značenja pojedinih religioznih pojmova. Optimistički pokret za razvoj ljudskih potencijala, koji se prometnuo u ideologiju New Agea u službi kulta čovjeka, međutim, opravdano je stavljao naglasak na zapretene snage u ljudskom duhu koje mogu biti pokrenute vjerom. Objekt vjere, međutim, može biti različit. Papa Ivan Pavao II. istaknuo je “univerzalnost ljudskog duha čiji su temeljni zahtjevi isti u najrazličitijim kulturama” (“Fides et ratio”, br. 72). Kao što i najnovija znanstvena istraživanja potvrđuju, većina osobito tzv. “civilizacijskih” bolesti je međuzavisna u pneumo–psiho–somatskom smislu. Bolesno stanje ljudskoga duha odražava se kako na njegovu psihu tako i na zdravlje tijela, umanjuje mu kvalitetu života. Savjest je organ smisla. Ako je savjest ranjena, čovjek sahne bez vidljivog vanjskog uzroka. Zato religije, kao posrednice smisla, imaju terapijski učinak na čovjeka.
Još jednom ponovimo kako su temeljni zahtjevi duha isti u najrazličitijim kulturama. Ljudski duh može pokrenuti vjera u pravoga Boga kao i vjera u kumire ili vračeve, vjera u gurue koji se predstavljaju bogovima ili baštinicima okultnih moćiju, poput Sai Babe, ili “Brace” iz Zagreba. Usuđujem se reći da ne treba “a priori” isključiti mogućnost “čudesnih” iscjeljenja čak ni u magijskom ambijentu, iako im treba pristupati vrlo kritički. Ipak, treba istaknuti, nije vrač onaj koji iscjeljuje, nego vjera u vrača. A vjera je Božji dar iako, u ovom slučaju, krivo usmjeren. Biblijski primjer krivog shvaćanja ozdravljenja susrećemo u Djelima apostolskim (14,8–18) u kojima nas Luka izvješćuje o ozdravljenju uzetoga u Listri. Mnoštvo koje je nazočilo čudesnom ozdravljenju što se dogodilo posredstvom Pavla i Barnabe, povika likaonski: “Bogovi u ljudskom obličju siđoše k nama!” Barnabu nazvaše Zeusom a Pavla Hermesom, i htjedoše im prinijeti žrtve. Ali, za razliku od mnogih današnjih egomana, dvojica apostola su to idolopoklonstvo odrješito otklonila riječima: “Ljudi, što to radite? I mi smo smrtnici, baš kao i vi!”
Sve više je različitih pokreta pa je i sve veća potreba njihova tumačenja. U izdanju Verbuma nedavno je izišla knjiga Zabranjeno iskustvo Josepha–Marie Verlindea, o kojoj ste svojedobno pisali u Veritasu, a koja donosi iskustvo čovjeka koji je napustio katoličanstvo te mu se nakon dugih godina lutanja vratio. Što mislite o takvim obratima? Jeste li se susretali s time? Koliko su česta? I što mislite koliko je Verlinde o tome dobro progovorio?
Knjiga “Zabranjeno iskustvo” oca Josepha–Marie Verlindea iznimno je vrijedno i stručno napisana knjiga bivšeg “duhovnog nomada” koja osvjetljava njegov put od hinduističkog ašrama do katoličkog samostana. Što mislim o spomenutoj knjizi najbolje govori činjenica, ako to ne zvuči hvalisavo, da sam se kod “Verbuma” osobno zauzimao za njezino izdavanje, i zahvalan sam što su u njoj prepoznali vrijedno i aktualno štivo za hrvatske čitatelje, a nadam se da su u planu objaviti i druga njegova djela. Sve veći je broj onih koji, poput spomenutog oca Josepha–Marie Verlindea, razočarani napuštaju razne pokrete i sekte i pišu svoja svjedočanstva. I sam sam ih puno susreo, a u “Veritasu” i na raznim tribinama koristio se njihovim svjedočanstvima. Takve osobe su svojevrsni sveti Pavli našega vremena koji, kao svjedoci iz prve ruke, mogu autentično progovoriti o onome kroz što su prošli do “nogu Gamalielovih” (usp Dj 22,3). Kopernikanski preokret u njihovim životima dogodio se, kao i u Pavlovom, tek u susretu s uskrslim Kristom.
Evo, upravo na manifestaciji Dani kršćanske kulture u organizaciji Verbuma predstavljena i Vaša posljednja je knjiga Sai Baba i/ili Isus Krist u izdanju Teovizije. Zanimljivo je da u toj knjizi, baš kao i u prethodnima, fenomenu pristupate na vrlo ozbiljan i objektivan način, ne podcjenjujući ono o čemu pišete što Vaše knjige čini dobrim priručnicima i vodičima za široku publiku?
U enciklici “Fides et ratio” (br. 2) papa Ivan Pavao II. ističe da među različitim oblicima služenja koje ljudima treba ponuditi, Crkva uviđa da joj je jedno naročito vlastito, a to je: služenje istini. Indijski guru Sai Baba, ispred svoga imena stavlja epitet “Sathya”, što na sanskrtu znači “istina”. Njegovo neobično uzdizanje sebe na mjesto Boga, postavljanje iznad Isusa Krista koji se objavio kao “Put i Istina i Život” (Iv 14,6), jednako kao i “čudesa” koja naziva svojom “posjetnicom”, naravno da su mi bila izazovom da se ozbiljnije pozabavim njime kao fenomenom, jer Sai Baba odvlači i mnoge hrvatske katolike u Indiju. Moja knjiga o Sai Babi rezultat je višegodišnjeg proučavanja i napisana je iz perspektive kršćanske objave, što znači da sadrži i teološko vrednovanje spomenutog indijskog gurua. Iako sam se u njoj trudio njegovati dijaloški pristup, to nikada nije bilo na štetu istine da dvostruka pripadnost, s jedne strane pripadnost Isusu Kristu a s druge strane Sai Babi, istovremeno nije moguća.
S obzirom na duhovno stanje i potrebe čovjeka i čovječanstva, čini se kako je sve veća “glad” za duhovnošću pa je jasno kako različiti ljudi tragaju za odgovorima na različitim mjestima i u tom je smislu dobro što postoji široko ponuda i što svako za sebe može izabrati ono što mu odgovara, ali takva široka i šarolika ponuda dovodi do svojevrsnog relativizma. Što mislite postaju li velike tradicionalne religije na taj način stvar prošlosti, a pokreti, sljedbe, sekte stvar budućnosti?
Rado bih iskoristio ovu prigodu da ukažem kako “široka ponuda”, ili duhovna ponuda, o kojoj govorite, mislim da postoji i unutar same Katoličke crkve. Unutar Katoličke crkve postoji bogat “duhovni menu”, dvotisućljetna baština različitih duhovnosti, karizmi, redovničkih zajednica, koje međusobno nisu u sektaškom rivalstvu, nego u harmoniji. Danas je prisutan govor i o novim crkvenim pokretima, koji su zanosna i okrepljujuća snaga Crkve. Zavedeni crkvenom antipropagandom suvremeni duhovni nomadi spomenuto bogatstvo unutar vlastite Crkve nikada nisu upoznali. Velike ili “tradicionalne religije” kako Vi kažete, odgovaraju profilu zdravih i uravnoteženih osoba, dok sekte predstavljaju svojevrsni “socijalni uterus” u kojemu se pojedinac jednostavno – “osjeća dobro”. U tom smislu, u današnjem bolesnom društvu, ljudi se češće bolje pronalaze u malim zajednicama. I takvoj potrebi Crkva treba izaći ususret. Unatoč prevladavajućoj pobuni protiv svega institucionalnoga i tradicionalnoga, da zaključim, čvrsto sam uvjeren da tradicionalne vrijednosti ne mogu zastarjeti. Pred tradicionalnim religijama stoji veliki izazov da na primjeren način izađu ususret potrebama današnjeg rastrganog čovjeka, što pretpostavlja raspoloživost Crkve za prilagodbu ili, da budem jasniji, svojevrsnu novu inkulturaciju. Došlo je vrijeme kada Crkva iz svoje bogate baštine mora iznijeti na vidjelo i “staro” i “novo”, ali u drugačijem ruhu. Tradicionalno treba postati osobno, a u Crkvi je potrebno stvoriti male zajednice primjerene profilu ljudi koji će u njima naići na prihvaćenost i pronaći svoju ulogu.
Nedavno sam na jednom predavanju imala priliku slušati oxfordskog profesora Johna Lennoxa, velikog znanstvenika, matematičara i filozofa, uglednog katolika poznatog po diskusiji koju je nedavno vodio s ateistom Richardom Dawkinsom. On tvrdi kako se u suvremenom svijetu dogodio obrat vrijednosti, čovjek apsoultnom dokida vrijednost, ali zbog urođene potrebe za apsolutnim relativno uzdiže na razinu apsolutnog, tako umjesto istine, pravde, dobrote… nove vrijednosti postaju moć, novac, kult tijela… Kakva je budućnog takvog suvremenog čovjeka? I za kraj, ima li nade za tolike tragače na stazama kako vi kažete “praznih hodova i bolnih stranputica”?
Vrijednosti su vječne i na vječnost nas upućuju. Inverzija vrijednosti koju spominjete, zamjena je vrijednosti s lažnim vrijednostima ili – nevrijednostima. Rezultat te inverzije je dehumanizacija i degradacija čovjeka koja, ako potraje, vodi propasti cijele civilizacije. Bilo kakav poredak bez istinskih vrijednosti osuđen je na neuspjeh. Nema tog napretka znanosti koji može nadomjestiti sustav vrijednosti. Bez istinskih vrijednosti čovječanstvo srlja u besmisao s čijim se kobnim posljedicama već sada susrećemo. Smisao života je u službi ideala a ne idola. Bog je postao čovjekom da bi sve ljude pozvao da se od idola obrate živom Bogu: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene” (usp. Izl 20,2–3). Pred Bogom Isusa Krista nitko nije beznadan niti otpisan. Ljubav Božja, koja je svoj vrhunski izričaj našla u Križu Isusa Krista, zalog je nade svim ljudima, i poziv je da se od te ljubavi dopustimo osvojiti. “Današnji se čovjek iznova treba okrenuti prema Kristu da od njega dobije odgovor o tome što je dobro i o tome što je zlo” (“Veritatis splendor”, br. 8).
Razgovarala: Jelena Hrgović, www.molitve.info