Washington – Zagreb – Život i djelovanje u narodu popularnog kardinala Alojzija Stepinca nakon puštanja iz zatvora u Lepoglavi 5.prosinca 1951. nije bilo pod nadzorom samo komunističkih vlasti u Jugoslaviji. Dokumenti američke tajne službe koje posjeduje Večernji list potvrđuju da je Zapad, a posebno Washington preko svojih suradnika u Hrvatskoj pozorno pratio zbivanja poslije suđenja Stepincu, koji je posljednje godine života (umro 10.veljače 1960.) proveo u kućnom pritvoru u rodnom Krašiću.
Prebacivanje Stepinca iz strogog zatvora, gdje je proveo pet godina, k župniku Josipu Vranekoviću u Krašić komunističke su vlasti prikazivale kao pomirbeni potez prema hrvatskoj katoličkoj Crkvi, ali i prema zapadnom svijetu, koji je Tita prozivao zbog pritvaranja Stepinca te bio zabrinut stanjem ljudskih i vjerskih prava u novoj komunističkoj državi.
Skinuta oznaka tajnosti
Specijalni izvještaj, nazvan “Doček i čuvanje kardinala Stepinca u Krašiću”, sastavio je u listopadu 1954. major američke vojske W. L. van Meter, koji je informacije prikupljao od lipnja 1949. do svibnja 1952. godine. Dokument, sa skinutom oznakom tajnosti, pohranjen je u Nacionalnoj arhivi u Washingtonu (NARA). Amerikanci ne otkrivaju ime svog obavještajca u Hrvatskoj, ali navode da je bio pripadnik KOS–a i Udbe, a šef policije Ivan Stevo Krajačić postavio ga je za načelnika policijske postaje u Krašiću. Može se zaključiti da je Udba znala o kome je riječ, ili je podmetnula svoga informatora Amerikancima želeći svijetu pokazati kako nisu osvetoljubivi prema kardinalu, jer je u drugim okolnostima mogao dobiti i smrtnu kaznu.
Evo kako je američki obavještajac u izvještaju pod brojem 51B–D–14492–D rezimirao sve informacije koje je prikupio o kardinalu Stepincu od izlaska iz Lepoglave i tijekom priprema za njegov boravak u Krašiću:
Briga za sigurnost
“Naš je izvor pozvan 4.prosinca 1951. godine u ministrov ured u Zagrebu, Opatička 1, gdje je uz Krajačića bio i zapovjednik policije za Hrvatsku, Lutva Ahmetović. Ministar ga imenuje šefom postaje i najavljuje dolazak Stepinca iz zatvora u Krašić 6.prosinca 1951. te ga zadužuje da se brine o sigurnosti nadbiskupa kako ga ne bi ubili jugoslavenski komunisti ili ruski špijuni”, napisao je major Van Meter. Pohvalivši svoje djelatnike u policijskoj postaji Krašić kao uzorne komuniste i pripadnike tajnih službi, naredio je da budu pažljivi prema mještanima te da kontroliraju sve koji ulaze i izlaze iz kuće u kojoj će živjeti Stepinac.
“U noći pred dolazak Stepinca u Krašić je stiglo 20 novih policajaca, a trojica su bili pripadnici Udbe odjeveni u policijske uniforme. Jedan od njih bio je major Stevo Labus, šef zagrebačkog odjela Udbe zadužen za kler. U Krašić te noći stiže i Ahmetović da bi sve provjerio na licu mjesta. Naredio je da policija bude pristojna prema mještanima i da obvezno salutiraju kad sretnu Stepinca na ulici.”
Major Van Meter obaviješten je da su Stepinca u Krašić dovezli u 23 sata, 5.prosinca 1951. “Tri limuzine stigle su u Krašić. U prvim kolima bio je general Drakulić, bivši šef Udbe za Hrvatsku. U drugoj limuzini sjedio je Stepinac, a vozač je bio svećenik iz zagrebačke katedrale. U trećim kolima bio je šef kriminalnog odjela ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske, ali ime nije navedeno. General Drakulić otvorio je vrata Stepincu kojeg je dočekao svećenik Joža Vraneković, rođen u Samoboru. Kardinalove torbe u kuću je unosio general Drakulić. Stepinac se smjestio u sobi na drugom katu kuće, a zabilježeno je da se svjetlo ugasilo tek u tri sata ujutro. Sljedeće jutro kardinal je otišao na misu u obližnju crkvu, ali nije on služio.”
Diplomati u posjetu
Američka tajna služba znala je sve podatke o osobama koje su posjetile Stepinca prvog dana boravka u Kašiću. “Stiglo je deset automobila iz Zagreba. To su bili uglavnom diplomati, a posjeti su nastavljeni gotovo svaki dan”. Šef Udbe u Jastrebarskom Joza Drpić zatražio je od američkog izvora, koji je bio šef Stepinčeva osiguranja, da pita kardinala “osjeća li potrebu za osobnom zaštitom ili je ne treba”. Udba je, zaključuje djelatnik američke tajne službe, željela doznati što će kardinal odgovoriti. “Zadovoljan sam kako policija obavlja svoju dužnost”, odgovorio je Stepinac i dodao da bi “mu bilo draže da ga policija ne prati u stopu”. Udbaš koji je razgovarao s kardinalom oslovljavao ga je akademskom titulom “doktore”.
Zanimljiva je odluka Udbe da u crkvu na Stepinčevu misu ne puštaju nikoga tko ne živi u Krašiću. “Sva vozila koja dolaze ili napuštaju Krašić od 6 do 18 sati moraju biti pregledana osam kilometara prije Krašića. Policija mora popisati imena vozača i suputnika te registarske tablice. Kamionima nije dopušteno da prevoze civile. Sve sumnjive osobe moraju biti zarobljene”. Komunističke vlasti bojale su se da neka od stranih tajnih službi ne otme Stepinca i izvede ga na slobodu na Zapad. Strepile su i od osvete svojih ljudi jer su mnogi Stepinca doživljavali simpatizerom NDH.
Mještani Krašića smjeli su posjećivati Stepinca, ali su bili zapisani i morali su navesti razlog posjeta te se provjeravalo što mu nose od hrane i poklona. Posjeti nisu bili dopušteni članovima komunističke partije, koja je imala desetak članova u Krašiću, ali oni su bili zaduženi da prate tko bi želio naštetiti Stepincu. Na kraju su k Stepincu dolazili samo članovi njegove obitelji, a policija se pred kućom smjenjivala svaka četiri sata. Prvih šest tjedana Stepinca su čuvali samo pripadnici Udbe, a potom su dužnost prepustili običnim policajcima. Stepincu je dopušteno da šeta Krašićem i posjećuje koga poželi, ali je Udba zapisivala sve detalje. U slučaju kardinalova bijega imali su ovlasti upotrijebiti silu.
Na Badnjak 1951. godine u Krašić je došlo pet udbaša iz Zagreba kako bi nadzirali Stepinčevu propovijed na polnoćki. Vjernici su dolazili iz svih krajeva zemlje, pa i iz Slovenije. Uniformiranim policajcima nije dopušten ulazak u crkvu. Američkim tajnim agentima doušnik je potvrdio da su Stepinčevu božićnu propovijed nadzirali djelatnici Udbe. Naveo je imena Jelke Stepinac, kardinalove nećakinje, i Marije Stepinac zvane Mara, kardinalove rođene sestre. One su pisani izvještaj trebale dostaviti udbašu Jozi u Jastrebarsko.
“Marija Stepinac viđala je brata kardinala svaki dan i bila je prisiljena redovito Udbi podnositi izvještaj o svemu što je vidjela u kući. Kardinal je sestri davao novac i hranu, ali nije mu bila draga jer je bila u partizanima. Drugi Udbin agent iz kardinalove obitelji bio je nećak Branko Stepinac, sin Marijin, koji je također bio ucijenjen da podnosi izvještaje. Stepinac je volio Branka, koji je studirao u Zagrebu i dolazio svaki vikend u Krašić te mu je kardinal davao hranu i novac. Bolovao je od plućne tuberkuloze”, piše u izvještaju majora Van Metera. Jedina odana osoba u kardinalovoj blizini bila je, zaključuju američke tajne službe, njegova sestra Teresija Stepinac zvana Resa. Bila je udovica, Stepinac ju je volio i k njoj je nedjeljom odlazio na ručak.
Odbio odlazak na Hvar
Hrvatski obavještajac Amerikancima je otkrio da je od udbaškog majora Labusa čuo kako su hrvatski političari Stepincu predložili da ode na otok Hvar, gdje bi u miru živio u biskupovoj kući. Željeli su sebi, zaključuju Amerikanci, olakšati organizaciju čuvanja i nadgledanja kardinala u kućnom pritvoru u Krašiću. Osim toga, i komunikacija stranih diplomata i vjernika s kardinalom bila bi teža na udaljenom otoku. Stepinac je odbio otići na Hvar rekavši da želi iskoristiti pravo da živi i umre u svom rodnom Krašiću.