Zagreb – Ovaj bi rujan politički po mnogo čemu mogao biti najzanimljiviji mjesec za svjetske lidere. Kad počne zasjedanje Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, trebao bi završiti velik posao formiranja palestinske države. Iako to sada izgleda kao utopija, očito će sljedeći dani dati odgovor na pitanja koliko je realna inicijativa Baracka Obame i hoće li američki predsjednik ući u povijest kao mirotvorac koji je uspio donijeti trajni mir na najtrusnije svjetsko područje.
Prošlog je tjedna Obama kazao da Palestinci imaju pravo na svoju državu i odmah dao konkretan prijedlog za rješenje srednjoistočne situacije: da nova država bude u granicama iz 1967. i da joj pripadnu Zapadna obala, Gaza i istočni Jeruzalem.
Iako iz Izraela stižu ogorčene reakcije na tu inicijativu, a slično je i s Hamasom, ta ključna odluka za svjetsku politiku očito će se donositi u centrima moći. Raspored snaga pokazat će jesu li jači kočničari mira ili protagonisti budućnosti koji ne priznaju uvijek iste argumente onih koji žele status quo.
Zapravo, povijest se ponavlja. Nije Obama prvi koji je složio karte tako da je trajni mir bio na dohvat ruke, a da su potom događaji otišli u drugom smjeru. Promijenilo se samo jedno – okolnosti u svijetu, pogotovo u toj nemirnoj regiji. Upravo to ide na ruku Baracku Obami, a njegove gorljive kritičare polako stavlja u situaciju otpisanih, onih koji ne korespondiraju s novim vremenom. Sve to, međutim, nije i jamstvo da će Obama uspjeti. Mnogo će se više znati već početkom sljedećeg tjedna kada se rezimiraju Obamini razgovori i dogovori u Europi. Uz punu podršku Londona, Pariza i Berlina, koja nije upitna, Obama će znatno lakše nastaviti svoju inicijativu, a gotovo je sigurno da će podršku dobiti i u drugim svjetskim centrima moći. Ostaju još protagonisti – Izraelci i Palestinci – koji po tko zna koji put biraju između mira i stalnih sukoba.
Nema mjesta na svijetu kao što je Srednji istok, koje je posljednjih pedesetak i više godina stalno toliko nestabilno, gdje su se granice tako često i nevjerojatno mijenjale, a ratovi išli jedan za drugim. Kada je i gdje počelo, gotovo je nemoguće reći. Isto tako, vraćati se stalno u prošlost potpuno je kontraproduktivno. Uostalom, prošlost je bila teška za sve na Srednjem istoku i uporno i tvrdo držanje samo za detalje iz te prošlosti posve je pogrešno. Svjesni su toga i Izraelci i Palestinci, ali se u praksi teško mogu ostaviti načela koja godinama više štete nego što koriste.
Kada se posljednjih godina prođe Izraelom, jednom od bez sumnje najljepših i najzanimljivijih zemalja svijeta, može se zaključiti da se ipak mnogo toga promijenilo. Na bolje. Dok je prije šest, sedam godina sigurnosni sustav diktirao gotovo cijeli život pretvarajući neke obične životne situacije u gotovo nemoguće, sada je sve ipak ležernije. Granice između Palestinske samouprave i Države Izrael više nisu onako napete kao prije, na sreću mnogo je manje i terorizma iako prijetnji i dalje ima. Opušteniji život osjeća se na svakom koraku, a stalni sukobi zamijenjeni su okretanjem biznisu, trgovini, poslovima i novcu.
Kada se danas razgovara s Izraelcima i Palestincima, mogu se čuti gotovo iste riječi. Iako Izraelci naglašavaju da zemlja nakon iskustva koje je imala posljednjih 60 godina mora biti budna i spremna za obranu, a Palestinci se žale da su u podređenom položaju u Izraelu, mnogi obični ljudi traže uvjete da žive jedni pored drugih u miru. Ne trebaju se voljeti, ali čemu stalna podgrijavana mržnja. Mnogi se slažu da bi se rješenje pronašlo vrlo brzo kada se u sve ne bi miješala visoka politika. U završnici, to je možda i točno, ali opterećenja su na svim stranama pa mirotvorstvo na Srednjem istoku i dalje nije “roba”.
Dok Palestinci žive u relativnom siromaštvu i tek sada pokušavaju pokrenuti neke projekte koji bi im osigurali novac i profit, Izrael je po mnogo čemu primjer uspješne i napredne zemlje. Visoka tehnologija donosi profit, turizam cvjeta, mijenja se lik izraelskih gradova. Jeruzalem dobiva sve više superluksuznih hotela, šoping–centara, Tel Aviv izgleda kao mondeno mjesto, razvoj se osjeća u svim gradovima. Radišnost i inicijativa pokazali su se kao formula izraelskog uspjeha. Smireni, razumni predsjednik Shimon Peres, koji je prošao zaista sve i svašta, daje umjerenu liniju koju operativna politika koju vode čelni ljudi vlade modificira na različite načine. Benjamin Netanyahu tako ne želi ni čuti za najnoviju Obaminu inicijativu ocjenjujući da bi to bio kraj za Državu Izrael. Za mnoge je šokantna bila reakcija izraelskog predsjednika, kojeg je Obama ugostio u Bijeloj kući neposredno nakon što je istupio s prijedlogom za osnivanje palestinske države. Malo tko je predviđao tako čvrstu reakciju izraelskog premijera koji je domaćinu usred Washingtona gotovo očitao lekciju o nepoznavanju povijesnih okolnosti i zbilje na Srednjem istoku.
Je li se Obama uvrijedio, teško je reći, ali je vrlo brzo u nekim američkim medijima procurila teza da je Netanyahu čovjek prošlosti. Sudeći prema podršci koju je dobio u Izraelu, ali i u dijelu američkih Židova, pa i američkih političara, možda je teško takvo što posve potvrditi. Još je teže tvrditi da će se silom moći nametnuti mir i nova država u novim granicama. Ipak, visoka politika je nepredvidljiva, pa je iluzorno sada raspravljati o tome što će donijeti sljedeći mjeseci i hoće li Obama na kraju uspjeti ili će to biti još jedna misija koja će imati isti kraj, politički debakl i nastavak sukoba na Srednjem istoku.
Ako Obama uspije, mjesto u povijesti mu je zajamčeno. Ako ne uspije, pitanje je što dalje. Hoće li ostati sve po starom – dakle ni rat ni mir – ili će sukobi eskalirati i terorizam se vratiti na velika vrata.
Tri scenarija
Teorija o rješenju srednjoistočne krize je mnogo i nemoguće bilo što predvidjeti. Ipak, mogu se izdvojiti tri scenarija. Onaj najoptimističniji govori kako bi Obama i njegovi saveznici mogli pritisnuti izraelsko vodstvo i palestinske čelnike da “trgovinom” dođu do rješenja: da sadašnji prijedlog bude okvir u pregovorima o novim granicama. Ako se u svemu slože, odlično, ako ne – što je realnije – u hodu će se, nakon priznanja palestinske države, uz pomoć međunarodne zajednice rješavati otvorena pitanja. Po tom bi scenariju Palestinci priznali Izrael, svijet bi priznao palestinsku državu, ekstremisti bi otišli u drugi plan, a dvije bi države živjele jedna uz drugu ne ugrožavajući se međusobno.
Po drugom scenariju, svi će se ti pregovori vući i teško je da će se rješenje pronaći do rujna. U tom bi slučaju Obama i dalje pritiskao, ali bi otpori, prije svega s izraelske strane, bili toliki da bi američka administracija shvatila kako još nije vrijeme za konkretne rezultate. Treći scenarij je najgori za budućnost Srednjeg istoka. Po njemu bi sadašnje mirovne inicijative bile prekinute nekim novim, većim incidentom i sve bi se vratilo na staro, ali u gorim okolnostima, jer kad se sve mijenja na Srednjem istoku, promjene čekaju i sve druge. Budućnost za ovaj dio svijeta ostala bi neizvjesna, a mir i dalje nedostižan.