Mesić i Vasić o Pukaniću

Zagreb – Beograd – Predsjednik Republike Stjepan Mesić ponovno je komentirao ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića.

Ocijenio je da ta teška tragedija ima obilježja terorizma. Ako se ide na ljudski život, a da se pristaje i na kolateralne žrtve, to je obilježje terorizma. Međutim tko stoji iza toga, jesu li to političke ili mafijaške poruke, to je drugo pitanje, rekao je. Istaknuo je da pogibija novinara ili političara u atentatu zabrinjava svu demokratsku javnost u svijetu. To je pitanje kako funkcionira država. Zato očekujem brze i djelotvorne reakcije, da se utvrde sve činjenice i da dođemo do izvršitelja i onih koji su planirali taj gnusan zločin, istaknuo je predsjednik.

Na upit o izjavi izvjestitelja za Hrvatsku Hanesa Swobode nakon atentata kako nas to vraća tri koraka unatrag, Mesić je odgovorio kako, nažalost, to jest korak unatrag, ali smatra da nije upitan završetak pregovora.

Novinarima je rekao da mu je Pukanić dan prije atentata u telefonskom razgovoru rekao da se boji za svoj život, ali da mu nije naslutio s koje bi strane mogla doći opasnost. Napominjući kako su Pukanićev opis prvog pokušaja atentata mnogi novinari primili s jednom dozom smješka, Mesić je kazao: Ja sam mu vjerovao. On je uvijek govorio istinu, znate. Nekad ste se s njim mogli složiti ili ne, ali on je uvijek govorio istinu.

Mesić ne zna ima li potrebe da i on razgovora s policijom jer, kako je rekao, policiji mogu reći samo ono što sam vama rekao. Dodao je kako je potrebno saslušati sve telefonske razgovore, tko je s kim bio u vezi i tko je kome prijetio, pa tako i s Pukanićevom suprugom, koja, smatra, također može dati neke korisne podatke.

Danas Slobodna Dalmacija donosi tekst srbijanskog novinara Miloša Vasića o poveznicama između Pukanića i “duhanske afere”.

U koloritnoj karijeri pokojnog Ive Pukanića postoji i jedan donekle zaboravljeni dio. To je famozna “Duhanska afera” iz 2001. godine, afera kojoj su slijedile sudske parnice, raskidi prijateljstava, poslovni potresi i pregrupiranja. Danas se pouzdano zna da su aferu lansirali Ivo Pukanić i William Montgomery, tadašnji veleposlanik SAD–a. Motiv Billa Montgomeryja bio je većim dijelom politički, manjim dijelom poslovni; Pukijeva motivacija bila je obrnuta.

U pokušaju da uspori i čak potpuno spriječi udaljavanje Crne Gore iz SR Jugoslavije, Montgomery je opskrbio Pukanića obavještajnim podacima za koje je već na prvi pogled bilo jasno da ih nikakvo istraživačko novinarstvo nije moglo pribaviti. Nacional je te podatke dopunio vlastitim kreativnim tumačenjima, nategnutim preko svake razumne mjere, optuživši Stanka Subotića, zvanog Cane, da je “šef balkanske mafije”, da je pobio desetine ljudi…

To je poslije dovelo do niza neugodnih sudskih parnica u kojima je Nacional loše prošao. Cane Subotić je, osim toga, još i demonstrativno vratio hrvatsko državljanstvo.

Ono što u Beogradu tada nije bilo jasno, bilo je tvrdoglavo inzistiranje Pukija i Nacionala na očito spornim tvrdnjama i kvalifikacijama u vezi sa Subotićem i ubijenim premijerom Zoranom Đinđićem. Sugerirali smo oprezniji pristup i pažljiviju provjeru podataka, ali – na žalost – nismo naišli na razumijevanje kolega iz Nacionala. Ispalo je da smo bili u pravu.

Kako danas vidimo, Cane je bio i ostao tek veletrgovac cigaretama čija odgovornost za njih prestaje onoga trenutka kada šteke dodirnu crnogorsko tlo. Ruski sud pustio ga je na slobodu, svim zahtjevima Srbije za izručenje usprkos, a nedavno je i švicarsko državno odvjetništvo odustalo od progona Subotića.

On je odbio velikodušnu ponudu Hrvoja Petrača da se i on ugradi u veletrgovinu cigaretama. Razlog je bio: “Ja ne poslujem s gangsterima.” Ima tu još jedan ugao: Đinđićevim reguliranjem prometa cigareta bile su oštećene stanovite velike kompanije, uključujući tu Amerikance i rovinjski TDR.

I na kraju: neposredno nakon ubojstva Ive Pukanića jedan pouzdani izvor prisjetio se da mu je prije oko godinu dana netko blizak Hrvoju Petraču rekao da “Puki neće dugo”; ne u smislu prijetnje, već kao hladnu objektivnu procjenu.

Foto: Fotorobot ubojice Pukanića i Franjića