Komentar: Propada li kapitalizam?

U švicarskom kantonu Graubunden nalazi se Davos. Grad ima oko 13.000 stanovnika i reklamira se sloganom „najviše smješteni grad u Europi“. Ali ono po čemu je poznat u cijelom svijetu je Svjetski gospodarski forum koji se u njemu održava već 42 godine.

Kada je 1971. godine prvi put okupio svjetske poslovne lidere u Davosu, tada još samo na stručnu raspravu o menadžmentu, Klaus Schwab, profesor menadžmenta na Ženevskom sveučilištu, rođen u Njemačkoj, nije ni slutio u kakav će se svjetski brend Davos pretvoriti petnaestak godina kasnije.

Davos je postao mjesto godišnjih susreta za razmjenu mišljenja političara, gospodarstvenika i znanstvenika o svjetskim kretanjima. U protekla četiri desetljeća Davos je postao i sinonim za globalizaciju, a sada se svijet počinje kolebati u uvjerenju da je globalno tržište za njega najbolje rješenje.

Četrdeset šefova država i vlada, predstavnika banaka i najvećih svjetskih korporacija i tvrtki, ukupno oko 2.600 sudionika, okupilo se i na ovogodišnjem Svjetskom gospodarskom forumu krajem siječnja koji je protekao u sumornom i mučnom ozračju zbog ekonomske krize koja pogađa veliki dio svjetskih gospodarstava, osobito ona u Europi. O tome govore i sami nazivi tema o kojima se raspravljalo: „Popravljanje kapitalizma“, „Je li globalizacija dostigla svoje ekonomske i političke granice?“ i „Kako će zemlje eurozone izaći iz krize eurozone?“. Promatračima nije promakla činjenica da ove godine u Davosu nije bilo predstavnika problematičnih članica eurozone – Grčke, Španjolske i Italije. Također, ni istaknutih predstavnika iz Rusije, koja je u izbornoj godini, dok su Kinezi bili zaokupljeni proslavom Nove godine.

Prvi je dan u Davosu je protekao u znaku pitanja koje je umnogome obilježilo mnoge rasprave na ovogodišnjem Forumu – „Propada li kapitalizam?“. To je bio naziv pod kojim je magazin Time organizirao jednu od panel diskusija. I čula su se različita mišljenja.

Prema riječima Klausa Schwaba, utemeljitelja Foruma, „kapitalizmu u sadašnjoj formi više nema mjesta u današnjem svijetu“. U velikom istraživanju čiji su rezultati objavljeni uoči održavanja foruma, poslovni ljudi izrazili su nepovjerenje u političare i njihovu sposobnost da pronađu brzo rješenje za postojeću krizu.

„Čovjek – jedini kapital koji treba sačuvati“

Gideon Rachman, glavni vanjsko-politički komentator u Financial Timesu u svom osvrtu uoči ovogodišnjeg skupa u Davosu je napisao da je vrlo rano shvatio da su međunarodna ekonomija i međunarodna politika duboko isprepleteni. „U knjizi „Budućnost na nultoj točki“ još 2009., pokušao sam predvidjeti kako će globalna ekonomska kriza promijeniti međunarodnu politiku. Kao što prilično mračan naslov implicira, tvrdio sam da će odnosi između velikih sila postati napetiji i da su sukobi sve očitiji.

U uvjetima u kojima se ekonomska klima pogoršava, sve će biti teže za velike ekonomije međusobne odnose promatrati kroz poziciju u kojoj svatko dobiva. Dolazimo u situaciju da ono što je dobro za Kinu, za SAD je loše, ili ono što je dobro za Njemačku loše je za Italiju, Španjolsku i Grčku. Nažalost, pokazalo se da su moja predviđanja bila točna, što me čini zadovoljnim autorom, ali kao pripadnik ljudske vrste i te kako sam zabrinut. Uspon logike nulte točke potvrdio je da je moguće povezati naizgled nespojivo u međunarodnoj politici: krizu unutar Europske unije, pogoršanje američko-kineskih odnosa, i zastoj u globalnom upravljanju…“ izjavio je Rachman.

„Proturječni stavovi sigurno će dodatno produbljivati političke razlike. Rast će nacionalistički, ekstremni elementi. Na idućim izborima u Francuskoj Marina Le Pen i Nacionalni front bi mogli dobro proći, kao i ostali euroskeptici, takozvane slobodarske stranke u Nizozemskoj i Austriji, Sjeverna liga u Italiji, Istinski Finci u Finskoj, i raznovrsne stranke, od krajnje desnice i do krajnje ljevice u Grčkoj“, ustvrdio je ugledni komentator FT-a.

Zapravo s ovom tvrdnjom se vraćamo na temu „spojenih posuda“ o kojemu malo tko danas razmišlja. Svijet sutrašnjice, u gospodarskom i političkom smislu je mnogo neizvijesniji nego što mislimo. To se, bar neizravno, potvrdilo ove godine i u Davosu. Ako kapitalizma propada, a očito je da je u ogromnim problemima, koji sustav će ga zamijeniti? Ili možda slijedi njegova „rekonstrukcija“? Što će to značiti za politička uređenja? Hoće li se dogoditi i kriza demokracije? Jesu li na pomolu novi sukobi i novi ratovi? Na ta pitanja danas odgovor nitko ne nudi. Analitičari poput Rachmana nas upozoravaju da se nevjerojatni zaokreti na političkoj sceni svijeta mogu dogoditi u vrlo kratkom periodu.

Treće enciklike u pontifikatu pape Benedikta XVI. „Caritas in veritate – Ljubav u istini“ (2009.) posvećena je upravo socijalnoj tematici. Papa je u enciklici pozvao sve odgovorne ljude u politici, gospodarstvu i financijskom sustavu da poduzmu sve kako bi ljude zaštitili od dalekosežnih gospodarskih kataklizmi. Bolja je budućnost moguća samo ako svi odgovorni ponovno otkriju temeljne etičke vrijednosti na kojima je moguće graditi bolji svijet. U gospodarstvu profit ne smije biti jedini kriterij i cilj. Osvrćući se na gospodarsku krizu i uloge vodećih političkih čelnika Papa je ustvrdio: „Želio bih sve podsjetiti, osobito vlade koje se trude kako bi dale novi profil gospodarskim i socijalnim ustrojima u svijetu, da je prvi kapital koji treba sačuvati i vrednovati čovjek, osoba, u njezinoj cjelovitosti.“ „Gospodarstvo i financije ne postoje radi sebe samih, oni su samo sredstvo“, ponovno je naglasio prije dvije godina Papa, primivši u Vatikanu sudionike sastanka Razvojne banke Vijeća Europe. „Njihova jedina svrha ljudska je osoba i njezino dostojanstvo i potpuno ostvarenje. To je jedini kapital koji treba sačuvati.“

Rasprodaja

Kao nastavak cijele ove priče o svjetskoj gospodarskoj krizi proteklih dana smo mogli čitati kako se gospodarski najkrhkije države EU pokušavaju spasiti od potpunog potopa uz prodaju svojih vrijednih resursa. Brod tone, „suvišne  stvari“ se izbacuju, da bi se izbjegao brodolom i došlo do luke.
Svoju su imovinu na bubanj već stavile najugroženije europske države iz takozvane skupine PIIGS – Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska. Grčka vlada, kojoj je upravo odobreno još 130 milijardi eura kredita, pokušat će izvući zemlju iz dužničkog ropstva prodajom državne imovine u vrijednosti od oko 50 milijardi eura. Tako se prodaju atenska i preostalih 38 grčkih zračnih luka, državne naftne i plinske kompanije, luke u Solunu i Pireju, Helenska poštanska banka, autoceste, 35 zgrada u državnom vlasništvu…

Prodat će se i dijelovi obale na otoku Krfu i, navodno, brojni drugi dijelovi slikovite grčke obale. Akropola će biti iznajmljena. Naime, grčki dug popeo se na 360 milijardi eura, što je više od 162 posto BDP-a.

Talijanska vlada još je 2010. počela rasprodaju 9.000 objekata: plaža, povijesnih tvrđava, čak i pojedinih otoka, kako bi mogla isplatiti nacionalni dug. Tom prodajom kani se prikupiti više od četiri milijarde eura. Prodano je i već nekoliko venecijanskih palača. Talijani razmišljaju i o prodaji zlatnih rezervi jer je Italija, nakon Grčke, druga najzaduženija zemlja EU-a. Njezin dug iznosi 120,5 posto BDP-a.
Irska, inače treća najzaduženija zemlja zone eura, s dugom koji iznosi 108,1 posto BDP-a, planira prodaju državne imovine, među kojom su nacionalna zrakoplovna kompanija, tvrtke iz energetskog sektora, kao i ergela vrijedna milijardu eura.

U Portugalu, čiji dug iznosi 101,6 posto BDP-a, rasprodaja već uvelike traje. Prvo su “otišle” kompanije u energetskom sektoru.
Španjolci pripremaju privatizaciju dijela nacionalne lutrije, kao i vodovoda u Madridu, što bi trebalo osigurati 3,5 milijardi eura u državnoj blagajni. Kupca traži i metro u glavnom gradu, od čega bi se trebalo uprihoditi dvije milijarde eura. U odnosu na prethodno navedene zemlje, španjolski dug i nije tako strašan: 69,6 posto BDP-a, ali u toj zemlji imaju veliki problem s nezaposlenošću, koja je dosegnula 25 posto i najveća je u Uniji.

Povijest XX. stoljeća je bila burna i teška. Tko bi se usudio predvidjeti Prvi svjetski rat, Oktobarsku revoluciju, Drugi svjetski rat, hladni rat, pad komunizma, rat u srcu Europe? I poslije svega toga su mnogi pomislili da svijet ulazi u miran i bezbrižan život XXI. stoljeća. No već 11. rujan, Irak i Afganistan,  arapsko proljeće ili sadašnja kriza kapitalizma te gospodarsko i demografsko propadanje Europe nas upozoravaju da svijet kakav vidimo danas, tako ne mora izgledati sutra. I te promjene (koje će se sasvim sigurno odraziti i na ove prostore), što je u svemu najozbiljnije, ne moraju biti na bolje. Hoće li se itko, u svim tim prestrojavanjima, sjetiti da je čovjek „jedini kapital koji treba sačuvati“?

Brane Vrbić