Osnovni cilj mu je ne zamjeriti se nikomu. Ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni u Srbiji, ni u Europi… Potom se ispričavati po cijelom susjedstvu uopće ne ulazeći dublje u činjenično stanje ili povijesnu istinu o događajima o kojim govori. Te isprike su značajne zbog odjeka u međunarodnoj zajednici i vjerojatno su dio naputaka “šaptača” sa strane. No one su često tek iznuđene geste bez sadržaja, a ponekad i vrlo opasno subjektivno prekrajanje povijesti na štetu pripadnika svog naroda. Naravno, te se isprike i državnički susreti ne smiju tako interpretirati doma.
Puno radi na svojoj percepciji u javnosti. Dotjeranoj, našminkanoj, smirenoj i nesvađalačkoj. U njegov ured se primaju svi koji bar nešto znače u zemlji kojoj je predsjednik. Kave ima za sve. Tijekom izjava i intervjua za medije izriču se, uglavnom, samo općeprihvaćena stajališta, floskule koje drugi put ponovljene postaju zamorne, a treći put ih malo tko sluša. Ankete kažu da je uspio uvjeriti javnost da je političar kakvog trebaju. Osrednjost bez dubine očito dobro kotira kod naroda. Iznad običnog puka korača na oblacima visoke politike s aureolom brižnog oca. Mediji su mu skloni kao što su bili skloni i njegovom prethodniku od kojeg je ipak učeniji i obrazovaniji. Opće prihvaćeni pozitivac – predsjednik RH!
Uz sve uvažavanja kulture dijaloga kojemu je Ivo Josipović sklon, čini se da ni ovaj put Hrvatska nije dobila državnika već još jednog samodopadnog političara. A kad progovori bez unaprijed osmišljenog scenarija, eto sto problema pred njegova vrata zbog kojih se onda danima ispričava. Najbolji primjer za to je njegova nedavna izjava za Reuters zbog koje je mnogim muslimanima–Bošnjacima pao mrak na oči. No prije toga, vratimo se jednom događaju u Hrvatskoj koji otkriva puno toga o hrvatskom predsjedniku i njegovom pogledu na politiku i nedaleku prošlost. Nedavno mi je pozornost privukao članak Ivane Simić Bodrožić, mlade hrvatske književnice, koji je objavljen u beogradskom književnom časopisu “Beton”, a prenijeli su ga i mnogi portali. Književnica piše kako je dobila poziv na kavu kod predsjednika RH zbog uspjeha njenog prvog romana “Hotel Zagorje”. Inače autorica je rođena Vukovarka, a otac joj je nestao tijekom agresije na grad heroj.
Koji je Vaš problem?
Evo kako je taj susret prema spisateljičinim riječima izgledao: “Rukujemo se, stanite u sredinu, fleševi blicaju, …Predstavim se (ne treba se valjda on meni) i kažem koliko mi je drago što me pozvao, da mi je to zaista čast, misleći to što govorim iz dubine srca. Predsjednik se dobronamjerno smješka, kima glavom, zauzimamo svoje pozicije, sjeda preko puta mene, dolazi trenutak da mi se obrati. – I, recite – s visine koja mu priliči zainteresirano prozbori – koji je vaš problem? Nakon kraće dramaturške pauze počinje mi prolaziti kroz glavu … koji je moj problem???
Pa… – ovdje malo nastaje nelagoda, glupo je da te predsjednik pita koji je tvoj problem, a ti ga zapravo nemaš, jer on je tebe zvao, a nije bio u stanju ni brifirati se tko mu dolazi, dobro, čovjek je zaposlen, ali morate priznati, ne počinjemo baš najbolje. Dakle, ne mogu odmah sakriti zbunjenost, na sreću ulijeće obaviješteni savjetnik i milozvučno podsjeća predsjednika. – Znate, pa to je ona književnica iz Vukovara, sjećate se kako smo razgovarali da bi bilo dobro da se sretnete. – Da, da, da… – klimucka Josipović, čini mi se da mu nešto sviće, ali nije mu baš najjasnije o čemu je riječ. – Eto, baš lijepo da ste došli.
Nešto mi govori da čovjeku možda malo tratim vrijeme pa se odlučujem baciti na razgovor, pravi, važan, i iskoristiti, pretpostavljam jednom u životu, svojih četrdeset pet minuta s predsjednikom. – Kako je bilo u Vukovaru s predsjednikom Tadićem? – pitam, to me stvarno zanima, a i tih sam dana silom prilika bila izvan zemlje. – Ooo, sjajno je bilo! – odgovara Josipović oduševljeno. – A što je s tim dokumentima koje je donio? Moj otac je, naime, nestao na Ovčari pa me baš zanima… – A s tim? Pa ne znam, nisam ja to gledao. Točka. – Aha. Točka. …..– Ali, on je pokazao baš pravu volju. Naravno, bilo je tu nekih, eto, kako da kažem, kojima se to nije svidjelo, ali, znate kako je to… – kaže Josipović.
Dobro, ljudi možda misle da prije formalne isprike još neki preduvjeti trebaju postojati. Ipak, to je prvi dolazak u Vukovar, pitanje nestalih, recimo… A i vezanje posjeta Paulin Dvoru i Vukovaru, nije to baš isto. Ovdje samo želim napomenuti da sam to rekla jedino iz razloga što je napad na Vukovar bio dio službene politike tadašnje Jugoslavije, dok s Paulin Dvorom, gdje su ubijeni srpski civili, to nije bio slučaj.
Kako to mislite? – trgne se Josipović. – Tamo su divljački ubijeni civili! – Znam da jesu, i žao mi je, samo… Prekine me i nastavi sad već grmjeti. – A znate li vi kako su ih ubijali? – Ne – gotovo postiđeno kažem. – Stavljali su ih u burad i onda kotrljali niz neko brdo… – objasni. Ovdje ću vas poštedjeti detalja koje sam morala slušati, a kad je s tim završio, nastavio je dalje. – Ili zamislite da ste vi obitelj Zec – kaže predsjednik meni. – Da vas netko tako odvede usred noći, i ta djeca, pa to je strašno! (Riječ je o srpskoj obitelji mučenički ubijenoj usred rata, u Zagrebu).Kimam glavom i zamišljam, i zaista, to je užasno i strašno, ali ne znam zašto bih to sada zamišljala jer mojoj obitelji u ratu se dogodilo sve što se moglo, osim što nisu ubijeni baš svi članovi. I ponovno kažem: – Žao mi je. Kad pokušam reći bilo što drugo osim toga, predsjednik me prekine. Više ga baš i ne slušam, više mislim o tome koja sam ja budala. Povremeno se priberem i onda ga vidim kako mi pokazuje press–clippinge o sebi, nezadovoljan veličinom članka koji su dnevne novine posvetile njemu i njegovim povijesnim izjavama, u odnosu na veličinu članka koji su posvetile branitelju iz Vukovara koji je izjavio kako Tadić mora osuditi režim i od njega se ograditi.
Želim da ovo što prije završi. Pitam se što ja ovdje radim, a onda mi postaje jasno – da sam samo dio priče koja se dobro uklapa u njegovu biografiju, obilježavanje obljetnice, razumijevanje silnog kapaciteta za obje strane. Ljudskog interesa za stvarno razumijevanje problema – nula”, napisala je između ostalog u svom tekstu Ivana Simić Bodrožić donoseći jednu vrlo upečatljivu sliku predsjednika Josipovića koju su već neki, istina malobrojni, zamijetili, ali koja je zastrta od očiju šire javnosti.
Radikalni muslimani
Puno više reakcija je izazvao nedavni Josipovićev intervju Reutersu. Njegove izjave izazvale su lavinu negodovanja u BiH, od bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, preko rijaseta Islamske zajednice, do bošnjačkih političkih stranaka i medija. “Hrvatska je zabrinuta razvojem događaja u Libiji i Sjevernoj Africi zbog mogućeg utjecaja na radikalne muslimane u susjednoj Bosni”, rečenica je u kojoj je Josipović izrazio nadu da ti događaji neće utjecati na muslimansko stanovništvo u BiH, za koje je, istina, ustvrdio kako je proeuropskog usmjerenja. Rijaset IZ oglasio se dugim i zabrinjavajuće ljutitim pismom naglašavajući kako je za “IZ i muslimane krajnje uvredljiva i uznemiravajuća percepcija muslimana u državnom vrhu Hrvatske”. U vrlo grubo intoniranom pismu se navodi i sljedeće: “Pitamo predsjednika Hrvatske Ivu Josipovića što predlaže da se radi s muslimanima da bi se Hrvati osjećali sigurnim, a Europa sretnom? Da se pristupi kastraciji muslimana, da se otvore koncentracijski logori, da se ponovi još jedan genocid nad muslimanima, ili da se donesu projekti asimilacije i kristijanizacije muslimana? Neka priopći koje rješenje je optimalno da bi se muslimani doveli na mjeru koja će biti sigurna za Hrvate i Hrvatsku? Muslimani i tu ‘bocu otrova’ mogu progutati i ostati živi!”.
I tako je ponovno Josipović morao izraziti žaljenje ako je koga uvrijedio. “Ja sam rekao da u BiH žive muslimani, ali da su oni proeuropski ljudi. Oni dijele s nama iste vrijednosti i ja ne vjerujem da je tu moguća ikakva radikalizacija”, ustvrdio je predsjednik RH koji se ovaj put nije sjetio da radikalne islamske skupine zaista postoje u BiH, a nekim se već i sudi.
U svakom slučaju jedno je “šminka” za javnost, koju za političare prave majstori medijske manipulacije i spin doktori, a drugo je ono što smo zaista u stvarnosti, kako razmišljamo, kako djelujemo. Ako se stalno ispričavamo, ne znamo tko nam je u gostima, izjavljujemo jedno, pa izražavamo žaljenje, onda smo konfuzne osobe bez stava. Ili bar sa skrivenim stavom i svakodnevnom glumom. Ni vrući, ni hladni. Daleko je to od slike velikih čelnika i političara. Rekli bi, prolazni trkači na kratke staze koji su zalutali na maraton. A takvi ne ostavljaju dubok trag nigdje.