Komentar: Ni jedna nacionalna televizija koja drži do sebe ne bi prikazala ono što prikazuje HTV

Zagreb – Dokumentarna serija “U Europi” na HTV-u s pravom je dosad dobivala pohvale. Iako su neki s rezervom uzeli autorov odnos prema balkanskoj povijesti jer je već na početku koristio praunuka Gavrila Principa da ga vodi po Sarajevu.

No preksinoćnja epizoda o Jugoslaviji 1945. bila je katastrofalna, sadržajno takva da je ni jedna nacionalna televizija koja drži do sebe ne bi prikazala ako se u njoj na takav način obrađuje povijest matične zemlje. Samo je to moguće na HTV-u na kojem vladaju totalni kaos i borba za pozicije. I među mnogima vlada opće neznanje. Seriju nije trebalo otkupiti. No trebalo je zaraditi. A kad je već otkupljena, nije se mogla baciti van jedna epizoda, što na dušu, svakako, ide Đeli Hadžiselimoviću i cijeloj ekipi HTV-a.

Je li Hadžiselimović vidio da autor u ovoj epizodi totalno nakaradno i posve činjenično neutemeljeno priča o našoj nedavnoj prošlosti? Je li toliko razvikani Hadžiselimović primijetio da autor baš nigdje ne spominje četnike i njihove zločine u II. svjetskom ratu? Slaže li se s time da su baš ustaše bili najokrutniji zločinci u Europi, pitanje koje nikako nije relativizacija nego potraga za činjenicama?! Zdrava pamet ne dopušta uspoređivanje dvaju ili više fašizama jer je svaki fašizam isti. Takva interpretacija samo je ponovno oskvrnjivanje svih fašističkih žrtava. Je li vidio da autor tvrdi kako su Hrvati odmah 1941. pobili sto tisuća Srba? Je li vidio da se u epizodi tvrdi kako su Titovi partizani na Bleiburgu potukli ustaše jer su bili fašisti? Otkad je pokolj bio na Bleiburgu? I što je s tisućama nevinih civila? To je krajnje uvredljivo!

Nije li trebalo upaliti žutu žaruljicu na autorovu tvrdnju da su se Srbi 1991. digli zbog straha od novih pogroma ustaša, a da se ne spomene beogradska propaganda? O velikosrpskom projektu pak ni riječi. Ali ne treba za sve optužiti stvaratelje serije. Oni su se očito služili izvorima koji su im bili dostupni i(li) koji su im prezentirani. I tu dolazimo do našeg dvorišta, iz kojeg izlaze svi problemi s kojima se suočavamo. Jedan kolega povjesničar ovako je ocrtao to stanje: “To je greška hrvatskih povjesničara. S jedne strane, jer ne rade ništa da naši radovi budu čitani u svijetu. Srbi plate za svaku knjigu koju smatraju “nacionalno bitnom” po 50 ili više tisuća eura da se prevede na strane jezike i objavi u svijetu u tisućama primjeraka…

Naši ne plate ni deset tisuća kuna da se barem znanstvena knjiga uopće pojavi u sto primjeraka na policama naših knjižnica kako bi bila dostupna kolegama istraživačima. S druge strane, jer kod nas nijedan povjesničar ne piše, a da prije nije odabrao “klub” (il’ si ljevičar, apologet svih antifašističkih zločina, komunist i anacionalist, ili si desničar, apologet ustaštva i nacionalist 19. stoljeća…). Zato nas nijedan stranac ne doživljava uopće ozbiljno, ni lijeve ni desne, nego srpske!” Žestoko, ali za promisliti. Stoga možda i nije loše opet vidjeti kako nas na Zapadu doživljavaju, što o nama znaju. Šokantno je, ali možda i otrežnjavajuće. I nije ipak krivnja u prvom redu na povjesničarima. Krivnja je na državnoj politici koja se ne vodi nacionalnim interesima! Što je državna politika učinila na pronošenju istine o nama? Ništa! Službena šutnja na Dražu sve govori!

RPŽ/Zvonimir Despot/VL