Povijest trasira put u budućnost. Njezini dijelovi koji su nedovoljno istraženi, prekriveni neistinama i idelogiziranjem diktatorskih režima, skriveni u moru neprovjerenih i “prerađenih” podataka ili prešućivani i skrivani u arhivama, ostaju uvijek golemi kamen spoticanja za budućnost. Na području bivše države mnogo je takvih povijesnih tema. Svakog travnja i svibnja u Hrvatskoj (a i šire što se tiče prve teme) ožive sjećanja na Jasenovac i na Bleiburg (u ovom slučaju manje u medijima, više u narodu). “Vrište” naslovnice tko je što izjavio, uvijek se iznova licitira s brojevima, povlači se pitanje tko je za što odgovoran (što je samo po sebi i potrebno), drže se i govori koji ponekad imaju malo veze sa stvarnošću i pijetetom prema žrtvama….
U medijima, ali i stručnoj javnosti, još je uvijek vrlo malo ozbiljnih povijesnih i interdisciplinarnih znanstvenih prikaza ovih tema. U Jasenovcu se prilično ozbiljno prišlo utvrđivanju broja stradalih, dok se to isto nije učinilo i s Bleiburgom. Povjerenstvo koje je u RH osnovano u devedesetim sa zadaćom utvrđivanja žrtava rata i poraća prestalo je s radom dolaskom nove vlasti 2000. godine.
I umjesto da se ova teška i bolna pitanja riješe tako da bar u brojčanim pokazateljima precizno znamo broj nastradalih (ili bar s 90% preciznošću jer povijesni odmak nije dalek i te činjenice je lako utvrditi) mi i dalje tapkamo u krugu pretpostavki gdje svatko može iznositi svoje “brojčane” i druge istine.
Ove godine je na komemoraciji u Jasenovcu hrvatski je predsjednik Stipe Mesić zorno pokazao kako ne treba govoriti na jednom takvom mjestu. Svoj govor je upotrijebio za obračun s neistomišljenicima, braneći zločinački Titov sustav. Same žrtve tog logora su ostale duboko u drugom planu, zlorabljene samo za potkrjepu teza iz svog govora.
“Nedoučeni povjesničari, lažni borci za ljudska prava, oni koje bi mogla sustići tužba za ratne zločine, napadaju zadnjih dana antifašistički pokret i mene osobno, misleći kako je pri kraju moj predsjednički mandat, pa je sada došlo vrijeme za reviziju povijesti”, rekao je između ostalog Mesić u Jasenovcu. Zaključio je kako antifašistički pokret u Hrvatskoj i Jugoslaviji nije bio zločinački pokret, da vođa toga pokreta Josip Broz Tito nije bio zločinac, iako je zločina u ime osvete bilo.
I sve je to Mesić kazao nakon otkrića dvadesetak tisuća ubijenih u Teznom ili još neutvrđenog broja umorenih u Hudoj Jami, uz nikad utvrđen broj ubijenih nakon Drugog svjetskog rata u preko 900 masovnih grobnica na području Sloveniji, RH i BiH. Nakon svega toga izgovoriti ove riječi kosi se s realnošću i svakim zdravim razumom. To je ustvari novi pokušaj rehabilitacije zločinačke diktature i iste takve ideologije koje su vladale na ovim prostorima gotovo pola stoljeća. To je i teško manipuliranje žrtvama Jasenovca; pokušaj prikrivanja i opravdavanja stravičnih zločina jednog sustava počinjenog uglavnom nakon okončanja II. svjetskog rata kroz zločine počinjene u NDH. Obračunavajući se sa svojim neistomišljenicima i braneći neobranjivo, Titov zločinački komunistički sustav, zapečaćen je i trajno obilježen jedan osobni dossier.
Tišina hrvatskih medija
Reakcija i ozbiljnih analiza Mesićevog govora u hrvatskoj javnosti i gotov i nije bilo. Tek su se ponegdje u tisku mogle iščitati riječi “oštar” ili “emotivan” govor. Najozbiljnija rasprave ste mogli pročitati jedino na internet forumima. Malo je, izgleda, slobodoumnih i neovisnih novinarskih pera koja bi se osvrnula i analizirala jedan takav govor predsjednika koji je, uzgred, u 90–tim pjevao “Juru i Bobana”, ali mu se to o njegovim “antifašističkim” krugovima i među “ljubiteljima neovisnih medija” ne uzima za zlo.
Možemo se samo upitati što bi se zbilo, recimo s nekim ministrom ili članom Vlade da imaju takve video–materijale? Podsjetimo se da su u cijeloj toj priči o predsjednikovom “ustašovanju” sankcionirani samo novinari koji su pustili tu snimku, a “pjevač” je ostao dostojan držati govore u Jasenovcu.
Ostaje tako činjenica kako na jedan neprimjeran govor nije reagiralo ni jedno od pera iz medija nacionalne razine. Zar nitko nije uočio svu neprimjerenost jednog takvog obraćanja? Ili nije bilo ni najmanje novinarsko–uredničke hrabrosti da se govor analizira u svom punom sadržajnom kontekstu?
U pogledu svih tih potpuno neprimjerenih političkih obračuna i povijesno revizionističkih izjava, koje su posebno opasne jer su izrečene na jednom takvom mjestu, otvarajući pandorinu kutiju svih mogućih manipulacija, oglasio se, među rijetkim, Hrvatski helsinški odbor.
“Mesić je zloupotrijebio jedno teško mjesto poput Jasenovca da bi politizirao što je ispod digniteta predsjednika države”, komentirao je Ivo Banac, predsjednik HHO–a dodajući da se u Jasenovac treba ići ponizno i u potpunoj tišini, bez ikakve političke propagande. Upozorili su iz HHO–a kako je Europski parlament prihvatio Rezoluciju o europskoj savjesti i totalitarizmu kojom se odaje počast žrtvama i nacizma i komunizma i kojom europarlametnarci traže ustanovljenje 23.kolovoza kao Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritativnih režima – fašizma i komunizma.
Opravdavanje zločina – otvaranje novih zločina
U izjavi za javnost napomenuli su da Mesić već tri godine relativizira zločine komunističkog režima te stvara alibi za Titovu diktaturu. “Čelnici koji su odgovorni za zločin su zločinci, a čelnici koji opravdavaju zločin – otvaraju nove zločine”, kazali su članovi HHO–a u svojoj izjavi. “On svojim postupcima predlaže i potiče onakvu nastavu što je naraštaje desetljećima držala u neznanju o komunističkim zločinima” poručio je Ivo Banac. Tako se možda za mnoge pomalo neočekivano HHO uključio u raspravu o pravcu kamo kormilari predsjednik države. Neki će reći da su u cijeloj toj priči iskrsnuli i osobni animoziteti, ali činjenica je da je u ovom slučaju HHO vrlo precizno dijagnosticirao pozadinu jednog neprimjerenog govora.
Ponavljati nećemo: zločini počinjeni u Jasenovcu su neupitni i strašni. Ali ostaje činjenica da se njima i danas itekako manipulira u sve moguće svrhe. Komunistički režim i nedoučeni (uglavnom srpski) povjesničari su broj žrtava u Jasenovcu dovodili od potpuno neutemeljenih i nestvarnih 700.000 ili 800.000, pa sve do mitskih 1,5 milijun. Na dan 22.travnja 2009. godine poimenično je, po podacima Memorijalnog centra u Jasenovcu, utvrđeno 75.900 žrtava. No zato se i danas u mnogim srpskim publikacijama, pa čak i u znanstvenim krugovima, spominje najčešće onaj prvi broj.
Tako npr. u svom jubilarnom broju (40 godina postojanja) od 15.travnja 2007. godine službeni list Srpske patrijaršije “Pravoslavlje” donosi tekst iz 1984. godine u kome se kaže: “Splet koncentracijskih logora Jasenovac bio je prvi po strahotama, a možda i po broju žrtava u okupiranoj Europi tijekom Drugog svjetskog rata. … Broj logora – osam, a broj žrtava – osamsto tisuća”. Time se i novine koje žele nositi prefiks kršćanski uključuju u održavanja lažnih mitova i teških neistina. Slične ocjene i dan danas dolaze iz Srpske akademije nauka i umetnosti. Da i ne spominjemo govore u svrhu dnevne politike i raspirivanja neistine koji se izreknu svake godine na drugoj, onoj bosanskoj, strani Save kada se tamo prisjeća žrtava Jasenovca. Svi oni zaboravlja da samo istina oslobađa. Ubiti jednog čovjeka je grijeh koji vapi u nebo, ali oni koji uvećavaju broj ubijenih postaju i sami ubojice i trovači povijesti.
A ovih dana se prisjećamo i žrtava Bleiburga i križnih putova. I nadamo se da će jednog dana znati broj nastradalih u ovoj epopeji hrvatskog naroda o kojoj se pola stoljeća nije smjelo govoriti. A slušajući poruke hrvatskih biskupa izrečenih na misnim slavljima s Bleiburga mnogi bi mogli naučiti kako se istinito i objektivno govori i srcem i razumom.