Zagreb – Ambasador Jacques Paul Klein prisjetio se svojih susreta s predsjednikom Tuđmanom, Miloševićem, Branimirom Glavašem.
Što danas, deset godina nakon završetka mirne reintegracije, smatrate najkritičnijim trenutkom tog procesa?
Najkritičniji trenutak bio je doći, procijeniti i vidjeti jesu li obje strane voljne surađivati, prije svega predsjednici Tuđman i Milošević. U siječnju 1996., kada sam došao da bih snimio situaciju, vidio sam da su obje strane bile voljne okrenuti se budućnosti – demilitarizaciji i reintegraciji.
Kakva je bila vaša suradnja s predsjednikom Tuđmanom?
Predsjednik Tuđman bio je odličan, mnogo bolji nego neki njegovi ministri. Reći ću vam otvoreno – on nije želio trupe UN–a u Hrvatskoj. Govorio je: “Mi to možemo obaviti vojnim putem, dokazali smo to operacijama Bljesak i Oluja.” Ali kad je prihvatio UN–ovu misiju, rekao je da će je poduprijeti. I doista, tijekom cijeloga procesa reintegracije bio je voljan činiti kompromise. Kad su njegovi ministri bili kruti, on je bio fleksibilan. Rekao je: “Voljan sam prihvatiti Srbe u Podunavlju i voljan sam da ostanu u Hrvatskoj, s tim da moraju prihvatiti činjenicu da su građani Hrvatske.”
Koji su se ministri protivili Tuđmanovu stajalištu?
Ne bih spominjao imena, ali neki od njih bili su zainteresirani da što više Srba ode iz Hrvatske. Tada sam rekao Tuđmanu: “Što vaši ministri budu više oklijevali, dulji će biti mandat UN–ove misije. A vi ne želite trupe UN–a u Hrvatskoj. Što se Srba u Podunavlju tiče, oni će biti sretni ako mi ovdje ostanemo pet ili deset godina.” Tada bi Tuđman pogurao proces, pogurao bi svoje ministre.
Jednom ste prilikom spomenuli da se tadašnji potpredsjednik Vlade, dr. Ivica Kostović, usprotivio isplati mirovima srpskim penzionerima.
Kostović mi je oponirao. Ali kad sam objasnio Tuđmanu kako ćemo i zašto to učiniti, rekavši mu koliko je važno dati te mirovine, i to u kunama jer će, budu li ih prihvatili, Srbi prihvatiti i hrvatsku državu, Kostović se uozbiljio. Problem je bio u tome što je to trebao provesti on, pa se uplašio naslova u novinama “Premijer Kostović odobrio isplatu mirovina Srbima”.
Kako ste surađivali s Miloševićem?
Milošević je shvatio da je priča s Krajinom završena. Pitao sam ga tko je u njegovu kabinetu zadužen za istočnu Slavoniju, a on je prstom pokazao na ministra vanjskih poslova Milutinovića. Na taj je način htio demonstrirati da je to vanjskopolitički problem, a ne unutrašnje, srpsko pitanje. On je, dakle, već bio donio odluku da je ta stvar za njega završena pa je počeo govoriti kako želi zaštititi ljudske živote, imovinu i dignitet ljudi i zato je podržao sporazum.
Dolazak Tuđmana u Vukovar, dok je reintegracija još trajala, bio je vrlo spektakularan. Kako ste u tome uspjeli?
Rekao sam Tuđmanu: “Gospodine predsjedniče, vrijeme je da dođete u Podunavlje.” No, njegovi su se savjetnici uhvatili za glavu i rekli da još nije dovoljno sigurno. Odgovorio sam: “Doći ćete helikopterom UN–a u moje sjedište u Vukovaru. Ondje je sigurno. Skupit ću ondje, u svojoj konferencijskoj sali, sve predstavnike lokalnih Srba, a vi ćete ušetati i gledati kako oni reagiraju.”
Tuđman je odgovorio: “Dobro, dajte da razmislim.” I ubrzo je javio da pristaje. Nekoliko dana poslije helikopter se spustio u Vukovar. Tuđman i ja došli smo do sobe za sastanke i ne možete zamisliti kako su izgledala lica lokalnih Srba kad su ga ugledali. Dvoje–troje njih samo što se nije sakrilo pod stol, neki su skrivali lice, plašeći se da ih ne uhvate kamere.
Kako je reagirao Tuđman?
Bio je vrlo smiren. Rekao im je da je zadovoljan što je u Vukovaru i što se susreo s njima. Njegov komentar bio je vrlo jednostavan. Rekao im je: “Ako prihvatite činjenicu da ste građani Hrvatske, tada imate u Hrvatskoj budućnost, bez obzira na vašu nacionalnu pripadnost. Ako ne možete prihvatiti tu činjenu, tada je jedini izbor da odete nekamo drugdje.”
Što možete reći o Goranu Hadžiću? Mnogo ste se puta s njime sastali.
On je bio kriminalac. Vodio je narod istočne Slavonije u pogrešnom pravcu.
Je li točno da ste inzistirali na micanju Branimira Glavaša, tadašnjega osječko–baranjskog župana?
Glavaš je bio jedan od onih koji je želio da što više Srba ode. Zato je on opstruirao taj proces. Kad smo bili otvorili onu tržnicu na cesti Vukovar – Osijek, on se tome protivio. Glavaš je tada izmislio kako u Podunavlju vladaju bolesti životinja, slinavka i šap, pa je zatvorio tržnicu. Tada sam nazvao Bruxelles i rekao im: “Znam da Hrvatska izvozi dosta govedine u Europsku Uniju, ali morat ćete to zaustaviti jer je lokalni župan obznanio da u Hrvatskoj postoji epidemija slinavke i šapa.”
A oni su pitali: “Stvarno?” Zatim su odlučili zaustaviti kompletan uvoz mesa i mliječnih proizvoda iz Hrvatske. Tada sam otišao Tuđmanu i to mu priopćio. A on je uzviknuo: “Kakav je to idiot mogao učiniti, tko je učinio tu glupost?” Odgovorio sam mu: “Vaš župan, Branimir Glavaš!”
Kako ste doživjeli Vukovar danas?
Ljudi koje sam susreo shvaćaju da je rat završen, da ga moramo maknuti u stranu. Jasno je da je ono što se dogodilo nemoguće zaboraviti. No, ljudi se slažu da treba gledati u budućnost. Najveće je razočaranje manjak investicija.