Sarajevo – Beograd – Zastupnik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Ivo Miro Jović izjavio je za beogradsku “Politiku” da se Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini osjećaju nesigurno, poniženo i da BiH doživljavaju kao zemlju koja je stvorena samo za dva druga naroda, “iz kog razloga mnogi od njih žele trajno otići iz ove zemlje”. On se poziva na izjavu kardinala Vinka Puljića i podsjeća da su “tijekom prošle godine Sarajevo napustile čak 503 hrvatske obitelji”, a prema njegovom mišljenju “otjerane su”.
“Proces daljnjeg iseljavanja moguće je zaustaviti samo ukoliko se posluša i glas hrvatskog naroda koji želi takvu BiH koja će biti uređena i ustrojena na način da svi koji u njoj žive imaju ista prava, jer zemlja podijeljena na dva entiteta nije nikome dobro došla. Ja neću reći da je rešenje treći entitet, to treba biti predmet dogovora predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka, koji bi morao biti legaliziran i u Parlamentu”, kaže Jović.
Istovremeno sugerira da je sadašnje ustrojstvo BiH, koje je čini “nepravednom, skupom i nefunkcionalnom zemljom”, proizvod “svjetskih moćnika”, koji oni, kaže, “uvijek kad im to zatreba upotrebljavaju za međusobna razračunavanja”.
Prema Jovićevom mišljenju suživot u BiH je moguć, ali samo po modelu “jedni pored drugih”, a kad je o Sarajevu riječ on smatra da to nije grad koji bi mogao “poslužiti kao primjer multikulturalnosti i multietničnosti”. Naprotiv “ako je primarni cilj bio da se od Sarajeva napravi jednonacionalan grad onda se u tome uspjelo”.
To je grad, nastavlja on, “u kojem zgrade nose naziv Momo i Uzeir, a nema Mate, u kojem se nekadašnji Vrbanja most na Miljacki, na kojem su na početku rata ubijene Olga i Suada, naziva samo Suadin most, grad u kojem među ukupno 290 općinskih vijećnika nema nijednog Hrvata”.
Jović je mišljenja da se o suživotu teško može govoriti ako se “upire prstom samo u nazive pojedinih ulica u Mostaru, a zanemaruje činjenica da je poslije rata preimenovana trećina sarajevskih ulica”, da “jedna od njih nosi ime ministra Irfana Ljubijankića koji je poginuo iznad Bihaća, što “ja, naravno, pozdravljam, ali se i pitam zašto u Sarajevu nema i ulice koja bi nosila ime ministra Joze Leutara koji je u ovom gradu ubijen i to na svirep način”.
“To su sve poruke Hrvatima da ovdje nisu dobro došli”, izričit je Jović koji, u kontekstu nezavidnog položaja hrvatskog naroda, iznosi i dodatne činjenice. Spominje, između ostalog, i proces povratka i tvrdi da su “od silnih sredstava koja su stigla u BiH, na ime pomoći izbjeglim i raseljenim, Hrvati dobili samo dva posto”, te da na pojedinim i to većim područjima, na kojima su prije rata živjeli Hrvati, ni dan–danas nije obnovljena nijedna kuća”. Dodaje da nezadovoljstvo i nespokoj kod hrvatskog naroda izaziva i činjenica da je “poslije rata u BiH ubijeno stotinjak Hrvata”, podsjeća na slučajeve ubojstva u Konjicu, Lukavcu, Kaknju, Prijedoru i Gradiški”, dok procese koje vodi Sud BiH po pitanju ratnih zločina naziva “posebnom pričom”.
Teško je, kaže Jović, “razumjeti da Sud BiH u istom danu izrekne 80 godina zatvora skupini Hrvata, koji pri tome nisu optuženi i za smrtni slučaj, a oslobodi grupu bugojanskih Bošnjaka koji su osam mjeseci u 20 logora zlostavljali Hrvate i neke od njih poubijali”. Danas, nastavlja on, “pojedinci, koji su neposredno rukovodili tim logorima, obavljaju vrlo značajne funkcije”.
Komentirajući inicijativu Alternativne vlade Hrvatske Republike Herceg–Bosne za mirno razdruživanje iz Federacije BiH Jović kaže da “to nije realno, a ni potrebno”. “Kad se u BiH govori na način iznošenja želja, posebno neostvarivih, onda je to nešto što je ubitačno, što vuče nazad”, zaključuje on.