Istina na vidjelu – Sin Svetlane Broz: Moja mama je nemoralni manipulator i zlostavljač

Sarajevo – Tko je, i što je u životu radila Svetlana Broz, unuka Josipa Broza i autorica skandaloznog filma, kojim je nekadašnjeg suradnika UDB-e i KOS-a pokušala promovirati u borca za građanska prava, posvjedočio je prije nekoliko godina njezin sin Ivan Golubović.

Istaknuo je  tom prigodom da je riječ o manipulatorici i zlostavljačici koja je u stanju fizički maltretirati djecu ali i pištoljem prijetiti svome ocu. izvješćuju portali u Hrvatskoj i BiH.  

Ivan Golubović, sin Svetlane Broz i praunuk Josipa Broza Tita, u šokantnoj je izjavi za sarajevsku Slobodnu Bosnu, još u studenome 2009., kroz osobna traumatična iskusta s majkom Svetlanom Broz, svjedočio o njezinoj okrutnosti i bestijalnosti, pojašnjavajući istodobno njezine financijske malverzacije i bogaćenje preko humanitarne organizacije «Gariwo» iz Sarajeva, kao i prodaju milionski vrijedne imovine Brozovih na Dedinju. Tekst prenosimo u cijelosti.

Praunuk Josipa Broza Tita i sin Svetlane Broz, tridesetogodišnji Ivan Golubović, diplomirani menadžer koji živi u Beogradu, ispričao nam je svoju potresnu životnu ispovijest. Ivan govori o paklenom djetinjstvu koje je proveo s mamom i očuhom koji su ga brutalno tukli i psihički maltertirali. Svetlana Broz je, prema njegovim navodima, potezala pištolj i fizički maltetirala i svog oca Žarka Broza koji je pokušavao zaštiti unuka i unuku Sonju.

Zlostavljačica

Ivan tvrdi da njegova majka nema moralni integritet baviti se humanitarnim radom u Bosni i Hercegovini i da to čini isključivo zbog materijalne koristi. «Rođen sam 4. svibnja 1979. godine i svoje rođendane čitavo detinjstvo, dok sam živeo s majkom Svetlanom Broz, provodio sam u Kući cvijeća, polaganjem vijenaca svom pradjedi Josipu Brozu Titu. Roditelji su živeli u malom stanu ispod Dedinja. Moj djeda Žarko Broz, sin Josipa Broza, živeo je u kući na Dedinju.

Kada sam se rodio, on je dozvolio da se u dvorištu u kome je on živio adaptira konjušnjica, zapravo izgradi nova kuća u koju smo se mi posle preselili. Kuću od 180 metara četvornih je izgradila tadašnja JNA, a moja majka je zauzvrat vojsci ustupila stan u kojem je do tada živjela. Država je bila vlasnik te kuće, kao i kuće u kojoj je živio djeda i 40 ari zemljišta na kojima se te dvije kuće nalaze. Moja baba Zlatica je inače rodom iz Hadžića pored Sarajeva i prije udaje prezivala se Jelinek, poreklom je Slovakinja. Roditelji su se razveli kada sam imao pet godina.

Otac je otišao, a moja sestra i ja smo ostali s mamom i praktično s babom i djedom koji su nas vaspitavali i odgajali jer mame nikada nije bilo kod kuće. Najljepše trenutke u djetinjstvu proveo sam s djedom Žarkom koji nas je svemu naučio. Moja majka je zabranjivala da imamo kontakte s ocem. U međuvremenu se preudala dva puta, a između službenih brakova imala je veliki broj veza. Svi ti muškaraca su dolazili i spavali u našoj kući.

Poslije oca mama se udalaza Jaroslava Sudžija, gastroenterologa iz Sarajeva, koji je bio znatno stariji od nje i pretpostavljam da nije više živ. S njim je živjela nekoliko godina. Nakon razvoda, udala se za Dragana Popovića, kamermana RTS-a iz Valjeva koji se uselio u našu kuću. Moj život s majkom i očuhom bio je pakao, majka me je tukla čime je stigla, a očuh joj je pomagao».

Svetlana Broz je toliko bila brutalna prema sinu i toliko ga je fizički i psihički maltretirala, da je on s trinaest godina odlučio pobjeći od kuće. «Maltertirala me je fizički u tolikoj mjeri da bi s današnjeg stanovišta odgovarala za nasilje u obitelji. Bila je toliko agresivna da sam ja često imao modrice i posjekotine. U školi sam lagao da sam pao s drveta. To je bila prekomjerna uporaba sile prema rođenom djetetu.

Njen otac Žarko, a moj djeda, koji je živio svega deset metara od nas i sve to gledao, pokušavao me je zaštititi. Međutim, nije vrijedilo. Mislim da je on nju prvi put u životu istukao kada je imala trideset i nešto godina zbog toga što ona vrši nasilje nad nama. Pored toga što su tukli mene, njih dvoje su tukli djedu i babu. Potezali su u dvorištu pištolj na njih i to sve na naše oči.

Dešavale su se toliko jezive stvari da je meni trebalo više godina da sve to na neki način nadiđem. Kada ih je djeda prijavio SUP-u Savski Venac za zlostavljanje, mami i očuhu Draganu policija je oduzela oružje. U ljeto 1992. godine bio sam kažnjen da s njima ne mogu ići na put. Odmah nakon što su otišli, ja sam pozvao oca koga prije toga godinama nisam video i pitao ga bi li me prihvatio.

On mi je kazao – sine, moja vrata su ti uvijek otvorena. Na polasku javio sam se djedi koji mi je kazao jednu rečenicu koju pamtim i dan danas: Sine, neka te sreća prati, ali najbolji odnos s tvojom majkom je nikakav odnos».

Kada se Svetlana Broz vratila s puta, odmah je prijavila svog bivšeg muža da joj je kidnapirao sina. Međutim, policija je došla do saznanja da je Ivan dobrovoljno otišao da živi kod oca.

«Ostao sam živjeti kod oca. On je radio, a ja sam se školovao. Djeda Žarko i baka umrli su 1995. godine, ali nikada nisu više progovorili s njom. Ja sam djedu redovito posjećivao. Djeda je u međuvremenu otkupio od države kuću na osnovu stanarskog prava. Također, kuću u kojoj smo živjeli otkupila je mama sa svojim tadašnjim mužem Draganom i to za pet tisuća maraka.Ubrzo nakon otkupa oni su se razveli.

Dragan je otišao u Sud i tražio pola kuće jer je kuća otkupljena dok su bili u braku. Sud mu je dodijelio pola kuće, a djeda Žarko napravio je ugovor sa sinom Joškom o doživotnom izdržavanju, kojem je zauzvrat ostavio svoju kuću. Žarko je inače ima četvoro dece iz tri braka, pri tom Joško i Svetlana nisu djeca iz istog braka. Saznavši kome ja djeda Žarko ostavio svoju kuću, moja majka Svetlana pokrenula je sve moguće tužbe i angažirala mnoge advokate kako bi dobila pola djedove kuće.

Ostavila 17-godišnju kćer samu tijekom bombadiranja

Nakon djedove smrti, u kuću se preselio Joška sa svojom suprugom Jelenom. Kuća se inače nalazi tridesetak metara od rezidencije u kojoj je živeo Slobodan Milošević sa svojom obitelji. Svetlana je sa svima bila u ratu, s bivšim mužem kome je pripalo pola kuće, s bratom za djedovu kuću. Smatrala je da njoj treba sve pripasti. Ti sporovi su trajali sve do 2007. godine kada su kuće prodane». Početkom 1999. godine, neposredno pred NATO bombardiranje tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Svetlana Broz dolazi u Sarajevo gdje promovira svoju knjigu Dobri ljudi u vremenu zla. U Beogradu u kući na Dedinju ostavlja samu sedamnaestogodišnju kćerku Sonju.

«U vrijeme NATO bombardiranja zvala me je sestra Sonja i kazala da je mama otišla u Sarajevo da živi i da se ona sama u toj kući na osjeća sigurno jer u nju često dolazi očuh. Pored toga, neposredno pored naše kuće na Dedinju padale su bombe. Majka je otišla u Sarajevo kada je osetila da sa svim prijateljima i sa najužom familijom ima jako loše odnose, zapravo da nitko više neće s njom ni kavu popiti. U BiH je promovirala knjigu, za koju također postoje neke sporne stvari.

Ona tvrdi da je te potresne priče skupljala u BiH gdje je odlazila dok je rat trajao, što je netočno. Sve je to skupila nakon završetka rata u BiH, ali tom knjigom ona je otvorila sebi medijska i politička vrata u Bosni i Hercegovini. Smjestila se u kuću njenog rođaka u Hadžićima, koji inače živi u Australiji. Preko interneta sam pratio dešavanja u BiH i vidio da je mama osnovala humanitarnu nevladinu organizaciju Gariwo.

Sada u okviru nje ima fondaciju koja se zove ‘Imam petlju’. Sve je to jako lijepo, samo da to radi osoba koja ima moralno pravo baviti se tim poslom, da to ne radi osoba koja je najviše zla nanijela svojoj obitelji, svom ocu, majci, bratu i sinu. Ja želim ukazati ljudima u BiH kakva je moja majka i da ona nema moralno pravo držiti predavanja širom BiH i širom svijeta. Istina je da ona izuzetno inteligentna i obrazovana osoba. Dvadeset godina bila je kardiolog na VMA, bavila se novinarstvom i mogu slobodno reći da je to jedan intelektualni monstrum. Međutim, verujte mi da sve to radi isključivo zbog velike materijalne koristi».

Dok se bavila humanitarnim radom u BiH, Svetlana Broz je preko uglednih beogradskih advokata pokušavala dobiti vlasništvo na drugoj polovini svoje kuće i vlasništvo nad očevom kućom koja je pripala njenom bratu Joški. Ukupna tržišna vrijednost te dvije kuće za zemljištem od 40 ari bila je četiri milijuna eura. U međuvremenu Joška se razveo od supruge Jelene, kojoj je prepisao pola kuće, a ona je svoj dio odmah prodala. Sredinom 2004. godine uz pomoć posrednika, nakon trinaest godina, došlo je do pomirenja između Svetlane i njenog sina Ivana.

«Ona je došla u Beograd i počeli smo graditi naš odnos od nule, korak po korak. Na neki način smo se zbližili, ja sam do 2007. godine često dolazio u Sarajevo i upoznao dosta dobrih ljudi s kojima se ona druži. Na njenu inicijativu uselio sam se u kuću na Dedinju 2005. godine. Adaptirao sam je, okrečio. Ubrzo potom sam se oženio i dobio sina.

Njenom bivšem suprugu Draganu Popoviću rekao sam da može slobodno koristiti kuću jer pola pripada njemu, a ima dovoljno mjesta za sve. Međutim, on je rekao da se mora sa Svetlanom dogovoriti da se ta kuća proda. No, majka je smatrala da cijela kuća pripada njoj i da je sama treba prodati. Ja sam joj pokušavao objasniti da je to nemoguće. U međuvremenu pojavljivali su se zainteresirani kupci koji su dolazili razgledati kuću i tražiti da se svi sudski sporovi povuku kako bi je mogli kupiti.

Ona je tražila dva milijuna eura za njen dio kuće, odnosno milijun za tržišnu vrednost kuće i milijun joj je po njenom mišljenju moralno pripadao kao nadoknada za što ono što joj je bivši muž na prijevaru oduzeo. U jednom trenutku za kuću se zainteresovao Miroslav Mišković, vlasnik Delte, koji je htio kupiti obje kuće kako bi raspolagao cijelim tim placem. On je slao svoje advokate u Sarajevo privatnim avionima koji su pregovarali s mamom, također, slao avion po nju. Međutim, ona je njegove ponuda odbijala jer nije htjela da ta prodaja bude obavljena direktno s Miškovićem ili bilo kojim njegovom kompanijom kako je neko ne bi prozivao da je kuću prodala Miškoviću.

Sugerirala mi je da se raspitam postoji li mogućnost da prodaja bude obavljena tako da ona dobije novac, ali da se Mišković na neki način ne pojavljuje. Tako je i bilo. Advokati Miroslava Miškovića pronašli su model kako to izvesti Pojavio se Nebojša Šaranović, koji je dugo godina bio predstavnik Miškovićeve Delte u Rusiji, ali se u međuvremenu izdvojio i postao predstavnik firme Kapa star limited. To je firma s Cipra koja ima svoje predstavništvo u Beogradu, ali ima i svoju firmu na Djevičanskim otocima, koja je opet vlasnik firme Jucel, koja je registrirana u Beogradu, čiji je direktor Adem Hamza.

Taj Hamza je došao i izvršio kupovinu. Dragan Popović, Svetlanin bivši suprug, 2007. godine odlučio je da svoj dio kuće proda za 700.000 eura. Mama je tražila dva milijuna, a na kraju je pristala da joj se isplati milijun eura, ali da u ugovoru stoji da joj se 800.000 isplaćuje po osnovu imovine, a 200.000 eura po osnovu povlačenju tužbe prema bratu Joški za drugu kuću, kako bi bila moralno zadovoljena. Tako je 30. svibnja 2007. godine u beogradskom sudu potpisan ugovor između nje i Adema Hamze. Također je i Joška Broz prodao svoj dio kuće i ta priča s prodajom se završila», kaže Ivan Golubović.

Bogatstvo u stranim bankama

Prema njegovim riječima, Svetlana Broz je kao nerezidentni građanin Srbije, osoba koja nema prijavu boravka u Srbiji, izbjegla plaćanje poreza državi za prodaju nekretnina. Novac je deponirala na račune banaka u Švicarskoj. Od tog novca sinu Ivanu je poklonila 67.000 eura kako bi sebi osigurao krov nad glavom. «Jednog dana došao je njen odvjetnik i tražio mi broj računa u banci. Poslije toga majka mi se više nikada nije javila. Nikada mi nije bilo jasno zbog čega mi ona nije donijela novac.

Zahvalio sam joj se i rekao kupit ću za to što mogu kupiti. Zaista, nisam očekivao ništa, ali sam pretpostavljao da me neće ostaviti na ulici. Podigao sam kredit i s novcem koji mi je dala kupio stan u Beogradu. Međutim, ja verujem da ona nikome u BiH nije rekla da je prodala kuću Miškoviću i da na računima ima malo bogatstvo. Vjerujem da nikome neće ni priznati jer ona od sebe pravi dobrotvorku, humanitarku koja miri ljude i nacije širom planeta, zalaže se za humanost, za mir u Gazi, za djecu u Indiji…

To je žena koja od tog svog angažmana, svih ovih godina, vrlo lijepo zarađuje. Ako uzmete listu svih njenih donatara, zatim listu svih fakulteta u čitavom svijetu na kojima drži predavanja za 10.000 eura, pa svih međunarodnih organizacija, zatim vlada mnogih država, potom OHR-a od kojeg takođe dobija donacije. Od OHR-a je, recimo, prije nekoliko godina dobila dva džipa.

Sigurno znam da je jedan prodala 2006. godine. Sva ta silna sredstva ona drži po stranim računima, a uči djecu širom Bosne i Hercegovine da se ne dijele po nacijama, da se ne dijele po novcu, već samo na dobre i loše. Moja majka je za mene veliki postratni profiter i bogati se na nesreći velikog broja ljudi u BiH. Prosipa im naknadnu pamet kaka do rata nije trebalo doći. Možda ljudi u BiH to ne vide jer ona kao veliki manipulator umije to sakriti. Ona je velikom manipulacijom rijšila sve svoje probleme i financijski se zbrinula za čitav život.

Često sam dolazio u situaciju da me ljudi pitaju zašto nemam kontakt s majkom kada je ona divna žena, dobra duša, ona je Ghandi. Ljudi, nije tako! To što ona radi je toliko podmuklo i beskrupulozno. Ja sam sa svojih trideset godina sve to sažvakao i jasno mi je da to moram kazati nečijim roditeljima ili nekim klincima s kojima ona manipulira. Mislim da ta osoba ne zaslužuje da ima toliki utjecaj u društvu na osnovu prezimena koje je dobila po rođenju i da uspješnim manipulacijama to prezime okrene u svoju korist, obogati se i stekne velike utjecaj. Da se ona drugačije preziva, bilo kojim prosječnim srpskim, hrvatskim ili bošnjačkim prezimenom, ne bi nitko s njom kavu popio.

Prezime Broz je brend u Bosni i Hercegovini i ona je toga dobro svjesna. Ona ekspolatira brend koji je njen djeda stvorio svojim djelovanjem i to unovčava na nesreći drugih ljudi. Mislim da ona nema na to moralno pravo». Ivan tvrdi da njegova majka nije otjelotvorenje dobra. Dok na računima ima oko 1,5 milijun eura, ona živi u rođakovoj kući u Hadžićima koju je adaptirala, renovirala i ne želi izaći iz nje.

Tražila je od svog rođaka koji živi u Australiji da je proda po bagatelnoj cijeni, na šta on nije pristao i tužio je Županijskom sudu u Sarajevu što mu uzurpira imovinu. «Ja sada prvi, a vjerovatno i poslednji put u životu razgovaram s novinarom na ovu temu. Možda će netko pogrešno shvatiti ovo moje istupanje, da sam možda ljut što nisam dobio više novca od majke. To zaista nije tako. Ja nisam ništa očekivao od nje, otac me školovao, završio sam fakultet, imam dobar posao i ne zavisim ni od koga.

Činim ovo da mi sutra nitko ne bi kazao zašto to nisi rekao, evo ja sad imam petlju, možda je do sada nisam imao i hoću kazati istinu», zaključuje svoju ispovijest Titov praunuk Ivan.

Disidenti u kući Brozovih

Svetlana je najpoznatijim beogradskim disidentima prodavala obiteljski nakit Svetlana Broz osamdesetih godina, po riječima njenog sina Ivana, trudila se da bude komunistički disident. Družila se s velikim brojem tadašnjih diidenata koji su bili protiv svega onog što je njen djeda Josip Broz za života radio. «U našu kuću ulazili su svi sem Slobodana Miloševića i Zorana Đinđića. Dobrica Ćosić, Vojislav Šešelj, Dragoljub Mićunović, Vuk Drašković bili su često u našoj kući.

To je bila ekipa iz Kluba književnika koju je ona okupljala. Vladika mileševski Filaret čuvao me je kada sam bio dijete. Njega svi prozivaju da je pop Slobodana Miloševića, ali on je mene klackao na nozi dok sam mali. Ona nikada nije objasnila zašto i kako je bila dio tog društva. U kuću je dolazio i Dušan Mihajlović, bivši ministar policije, kome je ona prodavala nakit svoje majke. Mnogo toga je ostalo od bake. To je bio izuzetno vreijdan nakit. Ostale su i neke Titove stvari, recimo njegove tabakere koje je dobio od Staljina i mnoge druge stvari koje imaju neprocenjivu vrijednost. Svetlana je sve to prodavala kada bi joj zafalilo novca», kaže Ivan Golubović.

RPŽ/SB