Postoje dva osnovna tipa šećerne bolesti: tip I i tip II. Tip I je ovisan o inzulinu i javlja se pretežito kod mlađe populacije, dok se tip II javlja kod starije populacije. Bolesnici koji boluju od tipa II nisu ovisni o inzulinu i, što je najznačajnije, mogu u velikoj većini slučajeva ublažiti ili čak odgoditi pojavu bolesti samo pravilnim i zdravim načinom života.
Iako je srednja dob otkrivanja bolesti 66 godina, s prosječnim trajanjem od oko 7 godina, u posljednjih desetak godina čak trećinu novootkrivenih bolesnika s dijabetesom tipa II u BiH čine djeca i mladi. To se pripisuje povećanju utjecaja preventabilnih rizičnih čimbenika: prekomjernoj tjelesnoj težini i debljini, tjelesnoj neaktivnosti, pogrešnoj prehrani, pušenju, prekomjernoj konzumaciji alkohola. Najmanje jedna polovica oboljelih od dijabetesa tipa 2 nema postavljenu dijagnozu i nije svjesna svoje bolesti.
Liječnica Ana Zlovečera Jukić koja je zaposlena u Domu zdravlja u Žepču ističe kako je za dijabetičare iznimno važan uravnotežen život: zdrava prehrana, bavljenje fizičkom aktivnošću i redovita samokontrola.
O sustavu zdravstvene zaštite ova liječnica obiteljske medicine kaže da je, nažalost, takav kakav jest i da oboljelima od šećerne bolesti u našoj zemlji ne nudi previše, ali da ono osnovno, usprkos lošem gospodarskom i socijalnom stanju u državi i društvu, nekako uspjevaju dobiti.
U Žepču već 12 godina postoji i radi Udruženje dijabetičara. Predsjednica Udruženja, Mediha Borovac kaže kako se u radu susreću s brojnim problemima, ali da je trenutno najveći problem financijska situacija. Ipak, ona ističe kako još nikad nisu naišli na odbijenicu kod općinskih vlasti u situacijama kada su tražili pomoć.
Danas je Udruženje u Gradskoj kavani Doma kulture u Žepču obilježilo, po dvanaesti put, Svjetski dan dijabetesa. Svim posjetiteljima besplatno su mjerili razinu šećera u krvi i informirali ih o ovoj bolesti i načinima na koji se može i treba nositi s njom. Borovac konstantno ističe kako je potrebno educirati se o šećernoj bolesti i razumjeti, osobito sami bolesnici, da je moguće normalno živjeti s ovom bolešću, ali da to podrazumijeva redovitu brigu o sebi i kontroliranje bolesti.
U posljednjih 30 godina broj slučajeva oboljelih od dječjeg dijabetesa se utrostručio. Kao i kod odraslih, uzrok dječjeg dijabetesa još uvijek nije razjašnjen. On vjerojatno uključuje kombinaciju genetskih i ekoloških uzroka. Većina djece koja razviju tip 1 nemaju u obitelji povijest oboljenja od dijabetesa. Život s djetetom oboljelim od dijabetesa može biti veliki napor za obitelj.
Jelka Jukić, majka djeteta koje boluje od šećerne bolesti kaže kako je u početku iznimno teško prihvatiti činjenicu da je dijete bolesno. Međutim, kada se prebrode prvotni strahovi i kada se prihvati činjenica da je bolest stalno prisutna, ona smatra kako je potrebno djetetu objasniti od čega boluje i upoznati ga s načinima na koje si može pomoći u slučaju slabosti ili napada hipoglikemije. Dodala je još kako nema razloga da se ova bolest, kao ni bilo koja druga, skriva od okoline. Osobe koji provode vrijeme s djecom oboljelom od dijabetesa (učitelje, prijatelje…) treba upoznati s činjenicom da je dijete bolesno, objasniti im da postoji mogućnost da djetetu povremeno bude slabo i educirati ih na koje načine mu u tim situacijama mogu pomoći.
Svaka osoba sa šećernom bolesti, a osobito ona na inzulinskoj terapiji trebala bi provesti jedno vrijeme u bolnici da se utvrdi koji tip inzulina, koliku dozu te koliko često treba uzimati. Specijalist internist-endokrinolog bi trebao svakog oboljelog naučiti kako da ubrizgava inzulin, mjeri glukozu u krvi, ketone u mokraći i osvijestiti bolesniku koliko je važno da zapisuje svaki dan njihove vrijednosti i vodi dnevnik prehrane. Ukoliko je pacijent dijete, tada roditelji od liječnika trebaju zatražiti sve navedene podatke jer će o toj edukaciji ovisiti kvalitet života njihovog djeteta.
AnEz