Hrvatski logoraši tuže Srbiju: prijavili 1000 osoba, a nitko nije odgovarao

Zagreb – Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) podnijet će tužbu protiv Republike Srbije i cijelog njezina nekadašnjeg vojnog vrha. Ustrajat će na tužbi i traženju odštete za sve zlo učinjeno zarobljenim civilima i braniteljima u 70 srpskih koncentracijskih logora. Tužbu će pokrenuti u Hrvatskoj, jer svi njihovi dosadašnji pokušaji s tužbama u Srbiji ostali su tek – pokušaji.

To je za Vjesnik najavio predsjednik tog društva Danijel Rehak s kojim smo razgovarali u Vukovaru uoči Dana logoraša. On se obilježava 14. kolovoza u spomen na taj datum 1992. godine kad je kod osječkog prigradskog naselja Nemetina obavljena posljednja i najbrojnija razmjena ratnih zarobljenika. Tog su dana prema načelu »svi za sve« razmijenjena 662 hrvatska zatočenika.

Rehak ističe kako im je bitno da se napokon nešto pokrene s mrtve točke zbog svih koji su prošli pakao srpskih koncentracijskih logora.

»Nama je bitno da napokon dobijemo satisfakciju u pravnom obliku. Želimo da se napokon jasno i glasno, uz pravičnu presudu, kaže i dokaže da smo bili zatočeni u Srbiji, što smo proživjeli i tko je to činio. Inače će se povijest ponovo ‘izvrnuti’, pa ćemo još na kraju ispasti i zločinci«, naglašava Rehak, dodajući kako su upravo logoraši ti koji su nakon poginulih i nestalih najviše stradali za stvaranje hrvatske države.

Podsjetio je da su prije šest godina srbijanskom pravosuđu podnijeli tužbe protiv odgovornih putem Fonda za humanitarno pravo. No, Rehak smatra da se s njihovim tužbama u Srbiji ismijavaju jer se do danas apsolutno ništa na temelju njih nije dogodilo. A tvrdi da je problem i u tome što iza njihovih tužbi nije stala hrvatska država, nego su nastupili kao nevladina organizacija.

»Doduše, od 2002. godine do danas podnijeli smo i DORH-u kaznene prijave protiv 1000 ljudi koje sumnjičimo za torture u logorima. I nitko od njih još nije kazneno odgovarao! Tako da ponekad imamo osjećaj da nemamo nikakvu podršku ni od Ministarstva pravosuđa, niti da je država spremna stati iza nas. Smatram da je to nekorektno. Kad bismo dobili potporu države i Ministarstva pravosuđa, uvjeren sam da bismo dobili ovu pravnu bitku i da bi logoraši barem djelomično bili obeštećeni za sve što su proživjeli u logorima. Ipak, nadamo se da će se sada nešto pokrenuti i zato ćemo potkraj rujna ići s tužbom protiv Srbije i njezina nekadašnjeg vojnog vrha. Ako se ni ovaj put ništa ne riješi, obratit ćemo se Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu«, odlučan je Rehak.

Kaže da na to imaju apsolutno pravo, jer je za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku u srpske koncentracijske logore odvedeno 30.000 ljudi, među kojima je bilo 3000 žena i 500 djece.

Svi su prošli strašne torture: premlaćivanja, silovanja oba spola, seksualno zlostavljanje, psihičko i fizičko maltretiranje. Najmlađa silovana djevojčica imala je samo šest godina, a najstarija je bila osamdesetogodišnja baka.

»Torture u logorima na području Srbije nije preživjelo 300 zarobljenika, dok ih je 2400 nestalo. I do danas nitko za to nije osuđen«, upozorava Rehak.

Oni koji su preživjeli, i danas trpe teške psihičke i fizičke posljedice. Bivši su logoraši zbog tortura preživjelih u logorima znatno skloniji teškim oboljenjima. Mnogi su preminuli, a uzrok smrti u gotovo 50 posto slučajeva bio je karcinom, dok je 30 posto smrtnosti posljedica moždanog i srčanog udara.

Rehak je zarobljen nakon okupacije Vukovara i prošao je pakao u zatvorima i logorima u Dalju, Stajićevu, Sremskoj Mitrovici te Beogradu. Primjerice, u Stajićevu su spavali na betonu nekog skladišta, samo u odjeći koju su imali, a vani je bilo više od minus 10 stupnjeva. Nisu se smjeli pomaknuti. Morali su sjediti na betonu i slušati zapovijed: »Glava dolje, ruke na leđa«. Tko bi se pomaknuo, bio bi pretučen. I tako po cijele dane.

»Čovjek nije ni svjestan što sve može preživjeti. Nije svjestan niti toga što je sve čovjek spreman učiniti drugom čovjeku dok ne prođe ovakvu kalvariju. Vojnici u Stajićevu su se svakodnevno iživljavali na nama. Tukli su nas svačim što bi im došlo pod ruku, drvenim i željeznim palicama, šipkama, kundacima. Jednako nemilosrdno odnosili su se prema svima, bez obzira na dob zatočenika«, prisjeća se Rehak.

Sličnu kalvariju prošao je i Zdravko Komšić, predsjednik vukovarskog ogranka HDLSKL-a, koji je bio jedan od zapovjednika obrane vukovarskog naselja Mitnice. Zarobljen je 18. studenoga 1991., nakon pada Vukovara te je s mnogim suborcima odveden u logor u Srbiji.

»Prvo smo odvezeni na Ovčaru. Bilo nas je 184. U hangaru na Ovčari proveli smo jednu noć i tada smo čuli bagere kako kopaju. Pretpostavili smo da kopaju rake pa smo pomislili da je to za nas. Prijetili su nam da će nas sve ‘zaorati’. No, nas 184 sljedećeg su jutra odvezli autobusima«, govori nam Komšić.

Dovezeni su u Sremsku Mitrovicu gdje mu je uslijedilo devet dugih mjeseci tortura. Tukli su ih svakodnevno, maltretirali, ispitivali…

»Posljedice? Imao sam sreću da sam sve nekako to dobro izgurao. Dobro se nosim sa svim tim. Možda sam malo razdražljiviji. Kaže mi supruga da lako planem. I ne mogu stajati bilo gdje u redu. To me uvijek asocira na redove u logoru s glavom dolje«, priznaje Komšić.

Razmijenjen je u zadnjoj i najvećoj razmjeni zarobljenika, 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu. Iako mu je to bio jedan od sretnijih dana, kaže da ga pamti i kao jedan od najmučnijih.

»Bilo je strašno vruće. Iz Mitrovice su nas dovezli do Sarvaša gdje smo čekali razmjenu. Maltretiranja ni tu nisu prestala. Govorili su nam da neće biti ništa od razmjene, jer da nas naši ne trebaju i neće. Sjedili smo u autobusima i čekali. Sunce je već jako upeklo. Morali smo imati glavu dolje i ruke na leđima. Nismo se smjeli ni mrdnuti. Kako sam na sebi imao neku debelu vestu, više nisam mogao izdržati. Malo sam se ispravio na sjedalu i skinuo ju. Tada mi je pritrčao jedan u uniformi i počeo me tući. Izvukao je pištolj i stavio mi ga u usta. U sekundi mi je sve prošlo kroz glavu. Mislio sam – pa preživio sam Vukovar, devet mjeseci logora, neću valjda sada skončati na dan kad me čeka razmjena i sloboda?!. Srećom, taj je ubrzo povukao pištolj, još me udario nekoliko puta i otišao«, prisjeća se Komšić te dodaje: »Znate što je najapsurdnije? Eno ga, taj i dalje živi u Borovu. Zove se Dragan Sučević. Nakon mirne reintegracije i povratka u Vukovar, kad sam vidio da mirno šeće gradom, prijavio sam ga. Ali, dobio sam od DORH-a odgovor kako to nije ratni zločin, jer me malo tukao. Kad ga vidim, sve proključa u meni, ali, eto, nalazim snage kontrolirati se«.

I Danijel Rehak razmijenjen je tog 14. kolovoza 1992. I njih su tukli u autobusima sve do samog čina razmjene.

»Napokon, 14. kolovoza nešto poslije 15 sati stigli smo u Osijek gdje nam je priređen doček. Izgledali smo neprepoznatljivo, mršavi i stariji barem 20 godina. Ljudi su plakali od sreće što smo napokon slobodni, ali i od šoka kad su vidjeli kako izgledamo. U logor sam otišao sa 75, a vratio se s 50 kilograma.

Ne mogu opisati kako sam se osjećao kad sam shvatio da sam slobodan. Bio sam sretan kao malo dijete. Ali traume su ostale. Dugo sam osjećao nelagodu, uzmicao od ljudi. Jer samo mi znamo što smo i kako preživjeli, ali i kako danas živimo s tim«, zaključuje Rehak.

Vjesnikovi sugovornici ističu kako će se zajedno sa svim članovima HDLSKL-a nastaviti boriti za to da logoraši napokon dobiju prava koja zavrjeđuju te da oni koji su ih mjesecima sustavno mučili i zlostavljali napokon budu izvedeni pred lice pravde. Moraju to učiniti zbog svih onih koji torture u logorima nisu preživjeli, koji su umrli u najgorim mukama te zbog svih onih muškaraca i žena koji i danas osjećaju posljedice brutalnog fizičkog i psihičkog zlostavljanja kojem su svakodnevno bili izloženi u logorima.

RPŽ/V