U posve suprotnim raspoloženjima Hrvatska i Engleska čekaju međusobni okršaj. Nakon prekrasne maksimirske subote i očekivane pobjede nad Kazahstanom (3:0), hrvatskim je dečkima ionako opipljivo samopouzdanje naraslo do neslućenih visina, a sigurni smo da će izbornik Slaven Bilić znati sve to kontrolirati i neće dopustiti da se prijeđe ona tanka crta koja vodi u prepotenciju.
S druge, pak, strane, siromašno izdanje Engleza u Barceloni protiv Andore (2:0) još je više potaknulo sumnje u njihovu istinsku vrijednost, a prouzročilo je i dodatne nemire u svlačionici. Posebno nakon što je izbornik Fabio Capello javno iznio ljutnju na Rooneya i Joea Colea, koji se nisu pridržavali njegovih taktičkih zamisli.
A znamo da je Capello trener tiranin, koji ne dopušta iskakanje iz svojih zacrtanih gabarita, pa makar iskočio i čovjek koji mu rješava utakmice, kao što je to bio Joe Cole u Barceloni. No, to su njihovi problemi, a mi ćemo u kratkim crtama pokušati usporediti dvije momčadi po linijama. Najuža obrana – vratar i srednji braniči – podjednaki su, Englezima možda imaju malu prednost u skok–igri (Terry i Ferdinand), iako je Šimunić naš zračni adut.
Defenzivni bokovi (Ćorluka, Pranjić) uvjerljivo su na hrvatskoj strani (Johnson, A. Cole), posebno u igri prema naprijed. U veznom redu (Srna, N. Kovač, Modrić, Rakitić), još kako je vidljiva hrvatska prednost u maštovitosti i težnji prema stvaranju igre, što se najbolje iskazalo u subotu. Pa iako su Englezi (Walcott, Barry, Lampard, Downing), imali slabijeg suparnika od Hrvatske, muku su mučili cijelu utakmicu. Trkački im sigurno možemo parirati, a kad je riječ o ideji, nisu ni blizu cro kvartetu. Pa čak ni s Beckhamom u sastavu.
U napadu su Olić i Klasnić (ili Petrić), barem na razini Rooneya i Defoea, iako je Ivica Olić u čudesnoj formi i trenutačno je među pet najboljih europskih napadača. Eh, da je Eduardo zdrav, ne bismo uopće dvojili. No, i ovako imamo mnogo razloga za optimizam, za očekivanje i treće uzastopne pobjede protiv Engleza.