Rim – ‘Zaklela se zemlja raju da se tajne sve saznaju’, tu se narodnu često čuje u Hercegovini. O pokolju hercegovačkih fratara tijekom Drugoga svjetskoga rata za slušatelje Hrvatskoga programa Radio Vatikana govorio je fra Miljenko Stojić, vicepostulator kauze za njihovu beatifikaciju.
Hercegovačka franjevačka provincija za vrijeme komunističke strahovlade, 1941. – 1990. doživjela je velika stradanja. Partizani su bez bilo kakvog suda ubili 66–oricu franjevaca, dok su trojica preminula zbog zlostavljanja u zatvoru, tako da se broj penje na 69. K tomu treba pridodati i njih 78–oricu koji su zatvarani jednom ili više puta. Da bismo to još malo razjasnili, pogledajmo u Raspored osoblja s kraja II. svj. rata.
Godine 1944. Provincija ima na raspolaganju 231 svečano zavjetovanog člana, dok je godine 1945. na raspolaganju njih tek 65. Sljedeće, 1946., godine stanje se tek neznatno popravilo, ima ih 71. Nekolicina ih je na studiju izvan Provincije, a ostali se ne smiju vratiti. Unatoč svemu Provincija danas broji nešto manje od 200 svečano zavjetovane braće.
Ubojstva su započela u noći s 19. na 20.svibnja 1942. kada je iz župnoga stana u Kongori odveden fra Stjepan Naletilić i ubijen kod sela Zanagline na Kupresu. Slijedilo je ubojstvo fra Križana Galića 30.listopada 1944. u župnom uredu u Međugorju. Partizani su, naime, krenuli prema Širokom Brijegu. Započela je nesretna 1945. S Humca je odveden i u Vrgorcu 28.siječnja strijeljan fra Maksimilijan Jurčić. U Čapljini je pak 2.veljače strijeljan fra Petar Sesar. Zbog granatiranja Širokog Brijega u Mostarski Gradac sklonila su se 6–orica fratara. Partizani su ih 6.veljače strijeljali iznad župne crkve. Tih dana na Čitluku su ubijena 3 fratara.
A onda su se partizani do kraja okomili na Široki Brijeg. Osvojili su ga 7.veljače oko 11.00. Zarobljene fratre, njih 12, predvečer su ubili metkom u zatiljak, polili benzinom i spalili u protuzračnom skloništu. Na samostansku crkvu su ispalili 296. topničkih projektila i teško je oštetili. Nadaleko poznatu Franjevačku klasičnu gimnaziju zapalili su. Posao su dovršili dvije godine kasnije paljenjem župnih matica i preostalih knjiga.
Široki Brijeg je jednostavno ogoljen, kao Isus pred razapinjanje. U prostorije mlinice i hidrocentrale sklonilo se 9 fratara. Partizani su ih uhitili 8.veljače i odveli u nepoznatom pravcu, najvjerojatnije prema masovnoj grobnici u Zagvozdu. U okolici Ljubuškog 10. – 13.veljače uhitili su i ubili njih 5–oricu. S oltara za vrijeme sv. mise u Izbičnu su 11.veljače odveli 3–ojicu fratara i pogubili ih na nepoznatom mjestu. Osvojivši Mostar 14.veljače partizani su pogubili još 7 franjevaca. A onda je došao svibanj. U Kočerinu su 21. nadnevka ubijena 2–ojica fratra. U Zagrebu je nepoznatog nadnevka ubijen 1 fratar. Svi ostali, njih 14–orica, stradali su na Križnom putu. Za sada znamo da su stradali u Mariboru, Maclju, Zagrebu, Velikoj Gorici. Zbog pretrpljenih muka u zatvoru po jedan fratar je umro 1951., 1959. i 1960.
Posvijestimo si još neke podatke. Najstariji fratar fra Marko Barbarić–Lesko imao je 80 g. (r. 19.siječnja 1865.), a najmlađi fra Ludovik Radoš imao je 20. g. (r. 14.studenoga 1925.) kad je pogubljen. Do danas se zna za grobove njih 30. Najviše ih je stradalo u širokobriješkom samostanu, bez okolice, njih 30. Među pobijenima bilo je: 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9. ž. vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova, 1 provincijal, 1 vikar samostana, 1 načelnik ministarstva bogoštovlja. Srednja životna dob pobijenih fratara je 41 godina.
Od samog početka puk Božji i fratri smatrali su ove pogubljene mučenicima. Kao da je nešto slutio, tadašnji provincijal fra Krešimir Pandžić 2.studenoga 1942. naložio je fratrima da bilježe stradanja puka i fratara. Čuvši za pogubljenje fratara u samostanu na Širokom Brijegu mjesni biskup don Petar Čule 13.listopada 1945. nalaže ispitivanje svjedoka. Fra Bonicije Rupčić, kao tajnik Provincije, daje se na skupljanje građe, ali mu OZNA sve oduzima 31.listopada 1945.
Zatišje traje sve do 1971. kada provincijal fra Rufin Šilić ponovno nalaže ispitivanje svjedoka, ali sloboda, kako znamo, nije dugo trajala. Tek padom komunizma 1989. otvaraju se vrata za sustavniji rad na istraživanju okolnosti nevino pogubljenih.
Trenutno se za rad brine Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”. Početak joj je u Povjerenstvu za pripremu kauze mučenika koje je 2004. pokrenuo provincijal fra Slavko Soldo, o vodio ga fra Ante Marić. Vicepostulatura počinje radom u rujnu 2007. imenovanjem vicepostulatora fra Miljenka Stojića.
Pokušali smo s ovih nekoliko rečenica samo dati blijedi kostur događanja. O svemu se je moguće podrobno obavijestiti preko stranica Vicepostulatura pobijeni.info. Tamo se nalaze i načini doticaja s Vicepostulaturom, što je posebno važno za skupljanje svjedočanstava ili za obavijesti o onima koji bi mogli svjedočiti.