Zagreb – Prije šesnaest godina Hrvatska je »Olujom« ostvarila jednu od najvažnijih vojnih pobjeda u svojoj povijesti. U samo četiri dana, od 4. do 8. kolovoza 1995. godine, u briljantno isplaniranoj i vođenoj vojnoj operaciji, hrvatske snage oslobodile su najveći dio dotad okupiranog područja. Bila je to kruna četverogodišnjeg teškog i iscrpljujućeg Domovinskog rata u kojem je na kraju uz teška stradanja i velike žrtve, poražen velikosrpski agresor. »Oluja« je Hrvatskoj donijela slobodu i mir, a nekoliko godina kasnije, nakon dovršetka mirne reintegracije Podunavlja, i teritorijalnu cjelovitost.
Ta je akcija donijela spas i tzv. bihaćkom džepu, bošnjačkoj enklavi koju su opsjedale srpske snage prijeteći da će i na tome području napraviti pokolj i masakr kakav su nekoliko tjedana prije počinile u Srebrenici. Kasnijim akcijama hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini, bosanski su Srbi prisiljeni na uzmak. Potkraj godine u Daytonu je dogovoren mirovni sporazum koji je okončao krvave sukobe u BiH.
»Oluja« je tako potpuno promijenila dotadašnje odnose na jugoistoku Europe. Prije te akcije srbijanski vođa Slobodan Milošević kontrolirao je trećinu Hrvatske, dvije trećine BiH, Crnu Goru i Kosovo. Za ostvarenje velike Srbije imao je potporu i u jednom dijelu međunarodne zajednice među zemljama koje su svoje državne interese vezale uz Beograd koji je trebao igrati ulogu »Pijemonta Balkana«. Nakon »Oluje« došlo je do potpuno nove situacije. Srpski se imperijalni projekt počeo nezaustavljivo urušavati. U Hrvatskoj je doživio potpuni poraz, u BiH djelomičan neuspjeh. Potom je otišlo i Kosovo. Na kraju se i Crna Gora opredijelila za samostalnost.
Hrvatska je u »Oluji« imala jednog važnog saveznika – Sjedinjene Države. Iz Washingtona su, iziritirani srpskim zločinima u BiH, Zagrebu dali »zeleno svjetlo« za tu akciju. Ali ništa više od toga. Međutim, u Europi je bilo i dosta protivnika ideje da Hrvatska vojnim putem oslobodi svoj teritorij. Tako je već trećeg dana »Oluje« tadašnja Europska zajednica suspendirala svoje pregovore s Hrvatskoj. Na »led« je stavljen i Phare program. Iz Bruxellesa su tražili da se hrvatske snage vrate na početne pozicije. Međutim, iz Washingtona su tada poručili kako bi »Oluja« mogla pridonijeti uspostavi mira na jugoistoku Europe. Tako se i dogodilo. Ključni čimbenik za provedbu »Oluje« bila je brzina. Hrvatska se nije mogla upustiti u dugotrajno ratovanje jer bi takav ishod bio ravan porazu. Snage pobunjenih Srba trebalo je pobijediti u kratkom razdoblju. Stoga je tadašnje državno vodstvo predvođeno predsjednikom Franjom Tuđmanom izabralo taktiku brzih prodora po izabranim smjerovima. Glavnu udarnu iglu činile su gardijske brigade te snage specijalne policije. U rano jutro 4. kolovoza topničkim udarima neutralizirana su protivnička sredstva veze te zapovjedna mjesta. To je prouzročilo kaos u protivničkim redovima. Na Knin, glavno uporište srpskih pobunjenika, krenule su 7. varaždinska i 4. splitska gardijska brigada. Već prvog dana »Oluje«, srpsko vojno i političko vodstvo u Kninu, nakon što su im crte obrane probijene, na sastanku u 17 sati donosi odluku o evakuaciji dijela civilnog stanovništva. Također, premještaju i svoje zapovjedno mjesto u Srb, u blizini granice s BiH. To je bio njhov bijeg jer su se bojali opkoljavanja i zarobljavanja. Prije toga, Milošević im je poslao poruku da se odupiru barem sedam dana, a onda će on sve ostalo srediti. Međutim, očito bez rezultata.
Već sljedećeg dana, ujutro 5. kolovoza, hrvatske snage koje je predvodila 7. gardijska brigada ulaze u Knin. Ta činjenica izazvala je oduševljenje širom zemlje. Ubrzo je slomljen otpor i pobunjeničkih srpskih snaga na Banovini. Tako je »Oluja« ušla u vojne udžbenike. Pobjeda je bila veličanstvena, vojnički besprijekorna. Političku verifikaciju rezultata »Oluje« Hrvatska je dobila u Daytonu gdje je osim mirovnog sporazuma za BiH dogovoren i Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.
Međutim, ubrzo nakon pobjede počele su se javljati optužbe o navodno neselektivnom i prekomjernom granatiranju Knina. Te su teze poslije postale osnova za haašku optužnicu, a potom i nepravomoćnu presudu protiv hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača. Koliko su te teze uvjerljive govori i podatak da Haaški sud nije podigao nikakvu optužnicu za tromjesečno bestijalno raketiranje i uništavanje Vukovara koji je gotovo sravnjen sa zemljom dok je navodno neselektivno granatiranje Knina, koji je ostao gotovo netaknut, predstavljeno kao razlog odlaska srpskog stanovništva. Pritom su potpuno zanemarena i brojna srpska svjedočenja u kojima se navodi kako je glavni razlog njihova odlaska odluka tamošnjih vlasti. To je, prema najnovijim dokumentima iz Beograda, ustvrdio i tadašnji srpski vođa Slobodan Milošević kad je na sjednici vojnog i političkog vodstva optužio svoje podređene u tzv. Krajini za kukavičluk i lošu organizaciju.
Stoga treba vjerovati da će se u žalbenom postupku pred Haaškim sudom ispraviti te tendeciozne tvrdnje i da će hrvatski generali na temelju ukupnih činjenica koje svjedoče o toj akciji biti oslobođeni. »Oluja« će ostati jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Riječ je o vojnoj pobjedi koja je Hrvatskoj donijela slobodu, a BiH prekid rata. Nakon »Oluje« odahnula je i međunarodna zajednica jer je njome završena krvava velikosrpska agresija koja je prouzročila do tada neviđene patnje i stradanja, najteže od završetka Drugog svjetskog rata. »Oluja« je tako omogućila iskorak u izgradnju novih odnosa na jugoistoku Europe.
RPŽ/V