Bruxelles – Zemljama Europske unije prijeti recesija kakvu europski kontinent nije vidio najmanje pedeset godina, pokazuju podaci objavljeni protekloga tjedna. Naime, u četvrtome se prošlogodišnjem tromjesečju bruto domaći proizvod u eurozoni i cijelom EU smanjio 1,5 posto, nadmašivši i najcrnja prijašnja predviđanja. U prethodnome je tromjesečju europsko gospodarstvo bilo opalo samo 0,2 posto, pa je očito da se dosadašnje proklizavanje ubrzava u zamalo slobodan pad, izvješćuje Večernji list.
Europsko je gospodarsko sažimanje ubrzalo još veće smanjenje najjačega europskoga gospodarstva, njemačkoga, koje se, zbog krizom prouzročenih smanjenih narudžaba za industrijske proizvode stisnulo čak 2,1 posto. – Vrijeme je da vlade poduzmu izvanredne korake jer ovo su izvanredna vremena – izjavio je britanski ministar novčarstva Alistair Darling.
Darling je, među ostalim, imao na umu osnivanje tzv. loših banaka u državnome vlasništvu na koje bi se prenijela “otrovna aktiva” iz banaka zahvaćenih krizom, kako bi one mogle neopterećeno iznova kreditirati tzv. stvarno gospodarstvo, ono koje proizvodi nove opipljive vrijednosti, a ne papirnate (bez)vrijednosnice. Ili, pak, nacionalizaciju cijelih banaka.
Ili da Europska središnja banka, poput američkih Saveznih pričuva, otkupi od banaka korporacijske dugove ne bi li ugroženim tvrtkama pružila predah. Svakako da Britanac nije mislio na ono kako je te “izvanredne mjere za izvanredno vrijeme” shvatio impulzivni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy: zatvaranje tržišta i protekcionizam. Naime, vjerojatno je najteže pogođen gospodarski sektor – osim novčarskoga, koji je svu tu propast i pokrenuo – automobilska industrija.
Ne samo što je u njoj izravno zaposlen velik broj radnika nego od nje žive i još brojniji kooperanti, a uz nju su povezani i mnogi znanstvenici i inovatori: dok su Japanci, na primjer, vodeći u svijetu u primjeni hibridnoga automobilskoga pogona, Nijemci su otišli još dalje, pa razvijaju bilo izravan, bilo hibridni pogon vodikom. A pretvaranje struje proizvedene u vrijeme kada je potrošnja mala u vodik, umjesto da propadne, čini se trenutačno najučinkovitijim načinom njezina skladištenja.
Otkrića “otrovne aktive”
No, kada je kriza ovako teška, građani se – a i tvrtke – prvo odriču onoga što im nije najnužnije. Novi se automobil neće kupiti kad istekne kredit za stari, kako se do sada uobičavalo, nego tek kada održavanje staroga postane preskupo. Prodaja osobnih automobila opala je u EU zamalo petinu prema lani, u Francuskoj čak dvije petine, a prodaja se poslovnih vozila više nego prepolovila.
Proizvođači su prvo božićne blagdane produljili na mjesec, pa i na 40 dana skupnoga godišnjega odmora, pa skraćivali radno vrijeme na četiri dana u tjednu, pa radnike bez stalnoga ugovora otpuštali po isteku sadašnjega, a moglo bi se dogoditi da započnu i prava otpuštanja. Jer, iako se u početku govorilo da bi recesija trebala popustiti već u drugome ovogodišnjemu polugodištu, sada se već govori i o najmanje godinu i pol dugoj krizi.
Kriza je nezaobilazan motiv karnevalskih dana
Zapravo, nitko ne može ni predvidjeti kada će kriza završiti jer se neprestano otkriva nova “otrovna aktiva” i u do sada još nezahvaćenim bankama – najnoviji je na popisu veliki nizozemsko–belgijski bankar i osiguravatelj ING, a trakavica s pokušajima spašavanja nizozemsko–belgijsko–luksemburškoga Fortisa i belgijsko–francuske Dexije još se razvlači. Sarkozy je i inače sklon protekcionizmu, kao načinu da se domaću proizvodnju zaštiti od konkurencije. Dok je u prethodnome polugodištu stajao za kormilom Europske unije, zauzimao se za čvršće ograde oko europskoga tržišta; sada, kada se njegova vlast ponovno ograničila samo na Francusku, ograde bi podignuo na francuskim granicama.
Njegov je uvjet da sa šest milijarda eura pomogne francuskim proizvođačima automobila da prebrode krizu bio, naime, da PSA Peugeot–Citroën i Renault zatvore svoje pogone u Češkoj, Slovačkoj i Sloveniji “jer nema smisla da francuske tvrtke automobile za Francuze proizvode izvan Francuske”. Osim tim zahtjevom izravno pogođenih zemalja, od kojih je Češka sada za europskim kormilom, premijer Mirek Topolanek i s toga je položaja upozorio da se “Europa suočava s porastom protekcionizma, nacionalizma i ksenofobije”.
Pojedinačne mjere koje neka zemlja prihvaća ne bi smjele ići protiv zajedničkih pravila. Europsko gospodarstvo međusobno je toliko povezano da si to ne možemo priuštiti. Moramo se oduprijeti populizmu, nedostatku solidarnosti i osobnim optužbama – istaknuo je Topolanek. I upitao: “Jesmo li doista na istome brodu? Ili imamo različite palube? Jesmo li na palubi prvoga, drugoga ili trećega razreda?”
Solidarni i bezdušni
Jedna vrsta protekcionizma – iako to ne bi bio ispravan naziv – mogla bi se primijeniti tek prema robi koja se uvozi iz zemalja poput Kine, u kojima je ona znatno jeftinija samo zato što se u njima ne poštuju radni i društveni standardi, ne izdvaja se za zaštitu na radu, zdravstvo i mirovine, a radnici su nerazmjerno lošije plaćeni. Protiv uvjetovanja potpuna otvaranja europskoga tržišta robi iz istočne Azije prije no što se u tim zemljama bar ne započne ozbiljno podizati te standarde k europskoj razini – pa, zašto ne, i uz europsku pomoć – teško bi se mogao naći argument.
Osim onoga da su Europljani već toliko navikli na ondje proizvedenu jeftinu odjeću i tehničku robu – ali ni izdaleka više ne i nekvalitetnu jer se ni Appleova računala više ne sklapaju u Irskoj, nego kod Shanghaija – da bi im podizanje carinskih prepreka u prvome koraku znatno podiglo životne troškove.
Podizanje prepreka unutar samog EU srušilo bi, međutim, glavni noseći stup Unije. Jedinstveno je tržište, naime, ono koje pomaže da se svi dijelovi EU ravnomjerno razviju te da Unija zadrži vodeće mjesto u svjetskome gospodarstvu. Nije to tržište sazdano na američkoj neoliberalnoj ideologiji “svaki čovjek sam za sebe”, nego je utemeljeno na solidarnosti pa se ispodprosječno razvijenim regijama pomaže iz središnje europske blagajne, a postoje i fondovi za pomoć onima koji se nisu bili sposobni nositi s globalizacijom.
Američki profesor Jeremy Rifkin u svojoj knjizi “Europski san” ističe da je upravo ta solidarnost – koja je što svjesno, što nesvjesno, utemeljena u katoličanstvu – glavna europska prednost pred bezdušnom Amerikom, izgrađenom na temeljima kalvinizma koji smatra da slabijima ne treba pomagati, jer bi im, da su pomoć zavrijedili, pomogao Bog.
Na Sarkozyja je skočila i Europska komisija, kojoj je glavna dužnost paziti da se provode odredbe europskih ugovora, pa je europska povjerenica za tržišno natjecanje Neelie Kroes izravno upozorila Francuze da “neće dopustiti podcjenjivanje propisa o državnoj pomoći” koja se, kako je dometnuo njezin glasnogovornik Jonathan Todd, može dopustiti samo ako bude u skladu s odredbama o pomoći gospodarskome razvitku nerazvijenih područja.
Talijanska je vlada svojoj automobilskoj industriji ponudila 1,7 milijarda eura težak paket pomoći pod uvjetom da ne zatvara tvornice u Italiji. Španjolski plan pomoći gospodarstvu EK još razmatra. On uključuje četiri milijarde eura pomoći automobilskoj industriji, ali bez Sarkozyjevih protekcionističkih uvjeta jer su te tvornice u Španjolskoj ionako u stranome vlasništvu. Uvjet je, međutim, da nema otpuštanja zaposlenika.
Njemački je plan EK, pak, već odobrio. U njemu je, među ostalim, 2500 eura za svakoga kupca novoga automobila koji svoje staro vozilo preda na recikliranje, smanjenje do kraja 2012. kamata na zajmove tvrtkama pogođenima ovom krizom te 15 milijarda eura zajmova gospodarstvu. Njemački je indeks ulagačkoga povjerenja na to, s –31 prije mjesec dana, naglo porastao na –5,8. Još je negativan, ali ako se taj trend nastavi, mogla bi to biti najava da se ipak pojavilo svjetlo na kraju recesijskoga tunela.
Nijemci odbacuju solidarnost
Ako se Njemačka ne može optužiti za protekcionizam, može se za nedostatak solidarnosti: vlada Angele Merkel uporno odbija ikakve zajedničke europske planove za izvlačenje iz krize svjesna da bi Njemačka, kao najjače gospodarstvo, morala platiti najveći dio. Iako, po stanovniku, u središnju europsku blagajnu najviše ne uplaćuju Nijemci, nego Nizozemci. Njemačka je tako pokopala zahtjev Austrije da se sa 150 milijarda eura pomogne zemljama središnje, istočne i jugoistočne Europe da ne bankrotiraju.
Nisu Austrijanci nastupili isključivo altruistički: priznali su da tu pomoć zahtijevaju ne bi li tim zemljama omogućili vratiti kredite koje su im dale austrijske banke, a koje bi s njima mogle potonuti i u propast odvući za sada dobro držeće austrijsko gospodarstvo. Da su te zemlje, među kojima je zbog velikoga fiskalnoga manjka i Hrvatska, u ozbiljnoj opasnosti potvrdila je u četvrtak i Svjetska banka, najavivši im 20 milijarda eura pomoći i zatraživši potporu EU “jer bi bila tragedija da se, nakon ujedinjenja 1989., Europa ponovno rascijepi”.