Zagreb – Ante Jelavić ispričao je detalje svoje otmice koja se, na kraju, sretno završila. Toga dana, 8.travnja, bio je u Hrašću kod prijatelja te je, vraćajući se oko 13 sati, htio na tržnici u Utrinama kupiti neke potrepštine. Kad je parkirao na praznom parkiralištu, netko je pokraj njegova automobila parkirao stari automobil.
Trojica su pošla prema meni, dvojica sa strane, nekako su me ubacili u taj automobil, na zadnje sjedalo i stavili povez na oči. Odmah su mi stavili lisice na ruke. Vozili su me oko sat vremena, skrenuli su s puta i stali. Potom su me ubacili u prtljažnik drugog automobila – priča Jelavić Prema njegovoj rekonstrukciji, vozili su ga autocestom, nije znao ni njihove motive ni ciljeve.
Uplašen čovjek na straži
Onako sklupčan u prtljažniku, samo sam se molio Bogu. Sve je to dugo trajalo, oko osam sati. Poslije sam shvatio da smo granicu prešli pokraj Posušja, mislim kod Zavelima, nakon čega su me vozili prema Blidinju. Pitali su se da li ćemo prenoćiti u nekoj vikendici pokraj Blidinjskoga jezera, ali su odustali zbog hladnoće. Na Vran planini, pokraj neke vrtače pune snijega, izvukli su me iz prtljažnika i dali vode. Bila su četvorica u kapuljačma – nastavlja Jelavić.
To je bilo 8.travnja, oko 21 sat, kad su mu rekli koliko novca traže te zatražili da zovem prijatelje, poznanike i ženu. Na papiru su najprije napisali milijun eura, ali su, tobože usput, rekli da bi se za početak zadovoljili sa stotinu, a možda i 50 tisuća eura.
Opet su me ubacili u prtljažnik. Dovezli smo se u neku bosansku kuću pokraj Rame, mislim da je bilo već jako kasno, oko 23 sata ili ponoć. Noć je proveo ležeći na boku, a ujutro mu je jedan od otmičara rekao da je ucjenjen, da ima niz ubojstava iza sebe i da je to morao odraditi.
To bio taj Vlado Ćorić, koji je rekao da je on “moj čovjek” i pitao me prepoznajem li ga. Rekao je da smo u njegovoj kući – prisjeća se Jelavić.
Dobro su me zavezali i govorili da idu u Mostar. Bio sam u toj prostoriji jedan sat. Shvatio sam da moram pokušati pobjeći. Povez s očiju, traku, sam nekako uspio skinuti, međutim, nisam se mogao osloboditi jer su mi ruke vezali lisicama ispod jedne noge – priča Jelavić.
Nakon toga je očajnički razbijao vrata nogama kako bi izišao. Kad je izišao iz kuće pomogao mu je neki, prisjeća se, uplašeni čovjek, koji je vjerojatno čuvao stražu ili slično.
Pomogle mu dvije žene
Molio sam da mi pomogne da dođem u položaj kako bih normalno hodao, makar s lisicama na rukama… Zahvalio sam se i pobjegao uz neki potok, prema Makljenu, a kad sam vidio ispred neke kuće dvije žene zamolio sam ih čašu vode i da telefoniraju nekim mojim prijateljima…
Nakon toga sam se sakrio pokraj obližnjeg groblja i pričekao prijatelje koji su me izveli iz BiH – ispričao je Jelavić.
Pomogli mu naoružani prijatelji
Jelaviću su u bijegu pred večer 9.travnja pomogli njegovi prijatelji iz Ljubuškoga i okolice Mostara. Došli su naoružani te su ga pronašli u selu u podnožju Makljena. Bili su brži od otmičara koji su, prema mišljenju Jelavića, gotovo svi bili pripadnici Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute.
Razbili su mi lisice i potom odvezli u Ljubuški i onda u Prolog, potom sam pješice, preko polja, prešao granicu i otišao u Podprolog kod brata Gorana koji me odvezao u Zagreb. Vozili smo se starom cestom, u Karlovcu sam se javio policiji u Heinzelovoj pa me je od Karlovca pratila naša policija.