Punih se 68 godina Marijan Barešić iz sela Bljuve kraj Žepča ne odvaja od bicikla. Gotovo svake nedjelje ovaj vitalni 88-godišnjak dolazi na misu u žepačku župnu crkvu sv. Antuna Padovanskog na svom biciklu.
U tome ga često ne sprječava ni loše vrijeme, pa ga tako možete na biciklu susresti, ako nema snijega i leda, čak i zimi. Početak listopada je bio iznimno topao, pravo vrijeme za bicikliste, a s Marijanom smo razgovarali nakon nedjeljne pučke mise.
„Prvi put sam vidio bicikl, pa potom i sjeo na njega u Meunchenu 1943. godine. Bio sam tada mobiliziran u njemačku vojsku. Bilo je tog dana puno padova na ledinu, ali voziti bicikl sam naučio,“ priča Marijan. „Nakon rata sam se zaposlio u Doboj putovima. Od 1955. godine na poslu sam se redovito služio biciklom. I tako je to ostalo do danas. Valjda mi je to ušlo u krv. Sinovi me pozovu da s njima automobilom idem na misu, ali ja volim svojim biciklom. Od moje kuće do crkve ima 2,5 km, a gotovo svakog tjedna dođem bar jedanput ili dvaput biciklom i u grad.“
Je li naporno u tim godinama voziti bicikl, upitali smo Marijana. „Nije mi naporno. To mi je zadovoljstvo. Za moje dobro zdravlje je sigurno zaslužna i voženja biciklom. To mi je prava terapija. Čini mi se kad bi počeo i ‘mrijet’ tražio bih da bicikl donesu kraj mene,“ govori Marijan.
Biciklom je obišao Jajce, Komušinu, Doboj, Maglaj, Tešanj…
Pitamo ga je li ikada zbrajao kilometre koje je prešao. „Kilometre ne mogu izračunati, nisam ih nikada zbrajao. Desetljećima sam na poslu obilazio dionicu magistralne ceste M 17 od Brezova polja do Brankovića dugu 14 km i vraćao se svojoj kući. I tako sve do 1988. godine kada sam otišao u mirovinu.“
Na pitanje koje mu je najdraži bicikl Marijan odgovara da mu je to „specijalka“ koju je dobio kad je odlazio u mirovinu, a koju je poklonio unuku. Nikad nije imao udesa s biciklom, a nema straha ni od magistrale, koju svaku put mora preći, jer je na njoj desetljećima radio.
Na pitanje poznaje li još nekoga tko u tim godinama redovito vozi bicikl Marijan odgovara da za takve vršnjake nije čuo.
Marijan je živio u čak četiri država. Pun je sjećanja na protekla vremena. Sjeća se Kraljevine Jugoslavije i svojih bosonogih odlazaka u školu, preživio je tragediju Križnog puta kojim je hodio od Bleiburga do Pančeva te strašne događaje nemilosrdnih likvidacija svojih supatnika, potom komunističku Jugoslaviju u kojoj su za „Tita govorili da je jedini bog“.
„Ali sve dođe i prođe, a samo je Onaj na Nebu vječan“, kazuje Marijan. „Uvijek sam se Bogu molio i svetom Anti i uvijek mi je, kroz život, Gospodin pomagao.“
B. Vrbić