Mostar – U Mostaru se odavno zna da je njihova sugrađanka Sofija Farkaš jedna od više žena libijskog šefa Moamara al Gaddafija. Promijenila je ime u Safiya, što i nije bilo teško, te potom izrodila sedmero djece, a najstariji njezin sin Saif el Islam spominje se kao nasljednik pukovnika Gaddafija, piše slobodna Dalmacija.
Sofija Farkaš je praunuka Ivana Farkaša koji se rodio 1858. godine u Petrinji. Službovao je u Beču, Novoj Kapeli i Novoj Gradiški, da bi 1880. godine dospio u Mostar kao austrijski okružni nadzornik. Tu je i umro 1902. godine. Moamar al Gaddafi je 1969. godine, studirajući u bivšoj Jugoslaviji, dospio u Mostar u okviru tadašnje prakse razmjene studenata. Pohađao je “Vazduhoplovnu akademiju” u Mostaru.
Već tada se “dopao” komunističkom režimu, ali i Sofiji Farkaš. Pet godina kasnije Gaddafi dolazi u Mostar, gdje su ga uza sve počasti dočekali Džemal Bijedić i Josip Broz Tito. Tih događaja dobro se sjeća Pero Zelenika, ondašnji policajac, inače veteran Domovinskog rata. – Mene zapalo u osiguranje za večeru – govori Pero. – A večera je bila u restoranu “Pećina” kod Starog mosta. Ali nije dalo unutra ni našim policajcima. U osiguranju su bile samo žene, one su i služile, radile kao konobarice i kuharice.
Od muških sam možda ja bio najbliže, jer sam bio blizu vrata. I sve to gledao. Znam da smo tada potiho razgovarali da je Gaddafijeva žena Mostarka. Jedan je kolega kazao da je poznaje i da je prava mačka. Ali se ni o tome nije smjelo javno razgovarati. Pričali su da je stanovala u Starom gradu.
Pokušali smo pronaći Sofijinu kuću, ali se od sugovornika nitko nije mogao sjetiti gdje bi ona mogla biti. U matičnom uredu i crkvenim knjigama nije upisana, što bi moglo značiti da se kao djevojčica doselila u Mostar s obitelji. Danas u telefonskom imeniku Mostara ne postoji ni jedna osoba s prezimenom Farkaš.
Ako se Sofija udala 1970., to znači da bi se stariji Mostarci trebali sjećati te cure. Pa nazovem Jadranka Topića, legendarnoga mostarskog nogometaša. Dok sam ga čekao u njegovu kafiću “Korner”, razgovarao sam s gostima, mladim Mostarcima. I počeli oni govoriti kako su im očevi pričali o Sofiji, ali prekinuše priču kad su saznali da sam novinar. – Prvo plati, ako hoćeš izjavu – veli mi momak koji se predstavio imenom Lovre. Onda ćemo ti pričat što god želiš. A plaća je sitna, samo piće.
Pero Zelenika još se sjeća da su sedamdesetih godina u vojnu gimnaziju u Mostaru dolazili brojni pitomci iz Afrike, posebice Libije koja je slovila kao prijatelj Jugoslavije. Sofija ti je, brajo, pomogla brojnim Mostarcima, veli Perin sin Antonije, koji se s nama zatekao u kafiću “Zrinjski”. Ja znam nekoliko njih koji su išli tamo raditi kao ronioci u sezoni. Oni tamo pretvaraju slanu vodu u pitku, pa imaju velike kolektore i trebaju prave ronioce. To su pravili još za vrijeme Jugoslavije.
Vjeruj mi – dodaje Pero. – Već više od 30 godina Libija uvozi pitku vodu iz Crne Gore. Je li onaj njegov sin Saif, prije par godina, slavio 37. rođendan u Crnoj Gori. Čitao sam da su mu gosti bili ruski oligarh Oleg Deripaska i knez Albert od Monaca.
Ti bi mogao dobiti najviše podataka o Gaddafiju i našoj Sofiji od Stipe Mesića – ubacuje se jedan momak sa strane koji se nije želio slikati. On je dobar pajdaš s Gaddafijem.