Protekli tjedni su i dalje bili u znaku već dobro znanih poruka na političkoj sceni BiH. Dvije bošnjačke stranke SDP BiH, i SDA, istina s nešto manje odlučnosti i koordinacije, nastoje po svaku cijenu preuzeti svu vlast u Federaciji i apsolutno pogaziti izbornu volju hrvatskog naroda. Mi možemo raspravljati o profilu, o prošlosti, o dosad povučenim potezima, podržavati ili kritizirati pojedine stranke i njihove programe, javne i tajne, ali kada se završe izbori rezultati glasovanja se moraju poštovati.
Dakle, može se slobodno govoriti o zaslugama, promašajima, ciljevima dva HDZ–a u BiH, možemo se apsolutno neslagati s njihovom politikom, ali se ne može preći preko očite činjenice da je ogromna većina hrvatskog naroda na prošlogodišnjim izborima glasovala upravo za njih. Osobito u višenacionalnim državama ne smije biti ni u primisli, ako se želi konsolidirati i stabilizirati stanje, potpuno nepoštovanje izborne volje jednog naroda. SDP BiH, podvlačimo još jedanput – apsolutno bošnjačka stranka, odlučio je uz pomalo prevrtljivu asistenciju SDA, upravo to učiniti. Pogaziti duh države sastavljene u Daytonu. Da se jedan od HDZ–a odlučio ići u savez s te dvije bošnjačke stranke, prema receptu kako su im one nudile, pa ma kakav on bio, priča bi bila sasvim drugačija. Očito, i pored dobro smišljena izbornog inženjeringa u SDP–u, računalo se, pogrešno, da poslije svih teških sukoba između dva HDZ–a, ne može doći do njihovog poslijeizbornog koaliranja.
Vodeće stranke iz RS–a i dalje ostaju na stajalištu da Hrvate trebaju zastupati one stranke koje su odnijele ogromnu većini, najčešće se govori o 90% glasova, tog naroda. Možda je najkorektniji prijedlog za rješavanje krize iznio predsjednik HDZ–a 1990 dr. Božo Ljubić. On je predložio da svi prihvate model da one stranke, odnosno onaj blok koji ostvari većinu u nacionalnim klubovima Doma naroda Federacije BiH i u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH budu odlučujući čimbenik u predlaganju odnosno izboru izvršne vlasti FBiH i države BiH. Realno gledajući to bi bilo i mudro i pošteno, no stranke koje su izazvale ovu krizu, SDP BiH i SDA, odmah su ustale protiv. Oni i dalje ustrajavaju u svom nastojanju potpunog gaženja apsolutne većinske izborne volje hrvatskog naroda. Time zapravo šalju jasnu i nedvosmislenu poruku kakvu budućnost vide u Federaciji i državi za hrvatski narod: Vaš glas ne vrijedi ništa i možete biti zadovoljni mrvicama koje vam odlučimo ponekad dati.
Letovi za Berlin i kraj OHR–a
Na međunarodnoj sceni proteklih dana je vrlo vidljiva uloga Njemačke u pokušaju da se pokrene jedna nova politička etapa u BiH. Što Njemačka zaista želi učiniti kroz veliki broj bilateralnih sastanaka predstavnika vodećih političkih stranaka iz BiH s kancelarkom i njenim savjetnikom za vanjsku politiku, teško se može zaključiti. Njemačka strana o tome gotovo uopće ne daje izjave. Stranačke središnjice, vjerojatno upozorene i od samog vrha njemačke diplomacije, daju općenita izviješća iz kojih se previše toga ne može iščitati. Tek se napiše da kancelarke i njezini savjetnici imaju razumijevanje za političku opciju s kojom su razgovarali i da ta politička opcija (stranka) cijeni napore Njemačke. Zaista, ništa. Poneke slobodnije interpretacija tih razgovora, izrečena za potrebe pojedine stranke, nisu vrijedne komentara. Jedino što se zna da su se svi čelnici sastali s kancelarkom Angelom Merkel, a potom je posao u svoje ruke preuzimao savjetnik za vanjsku politiku i sigurnosna pitanja pri njenoj kancelariji Christoph Heusgen. Ako se uvidi da se ništa značajnije i ne može zbiti, nikakve štete jer Nijemci nisu ni objavili svoja velika očekivanja.
Prema riječima predstavnice njemačkih parlamentaraca u Europskom parlamentu i izvjestiteljice Europskog parlamenta za BiH, Doris Pak, ti razgovori predstavljaju dobar signal i pokazuju da je Njemačka zainteresirana za situaciju u BiH. Prema njenim riječima, narodu u BiH je potreban netko, kao što su kancelarka Angela Merkel i njeni suradnici, kako bi im stavili do znanja da je krajnje vrijeme da se nešto učini: “Još uvijek imam nadu, ali nikad se ne zna. Poznajem političare u BiH i mislim da bi, ako su zaista iskreni u namjeri da učine dobro za BiH, trebali iskoristiti pruženu ruku Angele Merkel i početi provoditi politiku koja će biti u službi naroda”, izjavila je ovih dana Doris Pack. No ni ta izjava jedne “insider–ice” ne otkriva mnogo. Vidjet ćemo hoće li biti kakve jasnije, bar za širu javnost, reakcije iz Berlina u idućim tjednima.
No već je izgleda sasvim izvjesno da se već toliko dugo najavljivani kraj mandata OHR–a i visokih predstavnika, tih “sultana” u BiH, primiče. Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko rekao je da će OHR iz BiH otići ove ili sljedeće godine. Odluku o tome donijet će Vijeće za provedbu mira. “Sada je trend da se ovaj proces ubrza i da do toga što prije dođe. Jasno je da će, bez obzira na različite zahtjeve pojedinih političkih stranaka u BiH, postojati sve manje OHR–a i sve više EU–a”, izjavio je Inzko. On je pojasnio da će Daytonski mirovni sporazum postojati i dalje, kao i potreba da se pravi neka vrsta kontrole kako bi se on poštovao te da će se u budućnosti vidjeti tko će vršiti monitoring nad provođenjem i primjenom tog sporazuma. Inzko je rekao da je poznato da je od 1996. godine bilo previše OHR–a, posebno za vrijeme bivšeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna koji je imao, zamislite, čak 800 suradnika. Tko može biti dobitnik zbog ove vijesti: sasvim sigurno stranke iz RS–a koje godinama priželjkuju ovu vijest.
Amerika
A na svoje blještave trenutke i na svoj najveći vanjskopolitički uspjeh svijet je proteklih dana pokušao podsjetiti bivši američki predsjednik Bill Clinton. Na međunarodnoj konferenciji povodom 15. obljetnice Daytonskog sporazuma koju je organizirala zaklada bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona “Clintonova globalna inicijativa” pod nazivom “Amerika na križanju: Daytonski sporazum i početak diplomacije 21. stoljeća” u povećem se društvu razgovaralo više o prošlosti nego o današnjici tog Clintonova uspjeha. Razlog je valjda jasan. Ukupno su bila dva radna panela. Prvi panel, na kome su sudjelovali bivša američka državna tajnica Madeleine Albright, bivši vrhovni zapovjednik NATO–a za Europu Wesley Clark i bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraiht, govorio je o povijesnim uvjetima u kojima je stvoren Daytonski sporazum.
Drugi panel, na kome su sudjelovali predsjednik RH Ivo Josipović, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, visoka predstavnica EU–a za vanjsku politiku Catherine Ashton i zamjenik državne tajnice SAD–a James Steinberg, bavio se pitanjima budućnosti regije, i uloge Europske unije i SAD–a. Dayton je označen kao sporazum koji je u tom trenutku bio jedini moguć i koji je ispunio svoju najvažniju funkciju završetka rata. Međutim, Dayton je napravljen tako da štiti partikularne interese tri naroda, i više se obraćao njihovim strahovima nego suradnji. Vrijeme je da se to promijeni tj. da sami konstitutivni narodi i građani BiH to dogovorom mijenjaju u neku funkcionalniju formu, rečeno je na panelu.
U zaključnom obraćanju Clinton je rekao kako su konflikt u bivšoj Jugoslaviji i sporazum iz Daytona prvi uspjeh nove globalne diplomacije nakon završetka Hladnog rata, diplomacije koja je dokazala da je moguće stvoriti situaciju u kojoj se može pobijediti, a da nitko ne izgubi. Tu se ne bi složili s bivšim američkim predsjednikom. U BiH se danas vrlo jasno zna tko je dobio, a tko izgubio kroz Dayton. Podsjećamo, svi članovi Predsjedništva BiH pozvani su u New York, ali Radmanović je rekao kako ne vidi smisla u trošenju novca na trosatne rasprave, a Komšić se razbolio
Ostajemo kod Amerikanaca. Bivši američki veleposlanik SAD–a u Hrvatskoj i Srbiji William Montgomery izjavio je da međunarodna zajednica mora odmah promijeniti svoju politiku prema BiH, koja ide isključivo u korist bošnjačkim nastojanjima. Iskusni američki diplomat istaknuo je da Zapad pravi katastrofalnu grešku inzistiranjem da se u BiH održi “status quo” i time što odbija razmotriti alternativna rešenja za budućnost zemlje. “Dayton je zaustavio rat, ali je, s druge strane, stvorio sustav koji nije provediv u praksi. Tri naroda su i dalje ekstremno podijeljena. Srbi doživljavaju RS kao svoju državu, Hrvatima se ne sviđa što nemaju svoj entitet, a Bošnjaci su odličan primjer problema s kojim se BiH danas suočava”, konstatirao je Montgomery. On je rekao da Bošnjaci vjeruju da imaju pravo odlučivati o sudbini cijele BiH, a neki ekstremisti čak prijete da će upotrijebiti i nasilje ako se poduzme neka akcija koja bi narušila njihov koncept te zemlje. On smatra da postoje mnoge sličnosti između Jugoslavije pred raspad i slike današnje BiH, ali i ističe da se ne smije zanemariti da danas ni Hrvatska ni Srbija nemaju nikakvog interesa poticati nasilje u BiH i obeshrabrivati ulogu EU u vezi s BiH.
Službeni pak Washington očito nema ideju kako riješiti sadašnje stanje u BiH i ostaje za “status quo”. “SAD i međunarodna zajednica poduprijet će svaki kompromis unutar BiH koji će sadašnje ustavno uređenje učiniti učinkovitijim, ali smatraju da treći entitet nije dobro rješenje”, izjavio je to u Bruxellesu zamjenik pomoćnika američke državne tajnice zadužen za jugoistočnu Europu Thomas Countryman. Sjedinjene Države podupiru središnji koncept Daytona s dva entiteta i tri ravnopravna konstitutivna naroda i ako oni nađu način da učine ustav učinkovitijim, onda će imati potporu međunarodne zajednice, kazao je Countryman. Vrlo znakovita izjava gdje svaku riječ treba dobro odvagnuti, pa zatim izvući zaključak. Možda govori sasvim suprotno od onoga kako je u prvi mah protumačena. Vidjet ćemo.
Iz svega navedenog nazire se činjenica da se zaista želi dati mogućnost domaćim političarima da dogovore budućnost BiH. Iz bh. političkog realiteta takva mogućnost danas izgleda neostvariva. Taj realitet treba promijeniti, a tu se onda ponovno vraćamo na SAD i međunarodnu zajednicu.