Nepodnošljivom lakoćom gaženja pravde, mogli bismo nazvati pokušaj dvije apsolutno bošnjačke stranke, SDP i SDA, da preuzmu svu vlast u Federaciji BiH. Potom bi je, pretpostavljajući da očito ne bi na srpskom političkom miljeu našle dovoljno podaničkih ruku, pokušale podijeliti sa srpskim političkim strankama na razini BiH. Bar u ovom mandatu. Odmah na početku se mora kazati da je SDP apsolutno bošnjačka stranka s rigidnim stavom o unitarnoj i centraliziranoj BiH. Njoj uz rame stala je SDA. Prijevara duha Daytona koja je počela još s odlukama visokog predstavnika Wolfganga Petritscha kojim je dokinuo utjecaj hrvatskih političkih opcija na FBiH i potreba konsenzusa, nastavila se 2006. godine kada su Bošnjaci prvi put izabrali Hrvatima člana Predsjedništva.
Sve se produžilo i ove godine kada su ga bošnjačke mase, oduševljenje Komšićevom bošnjačkom orijentacijom – jer nikada ni po čemu nismo primijetili da je Hrvat, ponovno izabrale Hrvatima za člana Predsjedništva. No to je bio tek početka priče. Predsjednik SDP–a Zlatko Lagumdžija odlučio je izbrisati Hrvate iz vlasti i oduzeti im i ono malo utjecaja što im je ostalo. Podršku je pronašao u SDA i Sulejmanu Tihiću koji se ipak nikada sam na taj korak ne bi odlučio. Te dvije stranke, iako SDA uz neke ograde, odlučile su potpuno pogaziti duh Daytona i uopće u vlast ne uvrstiti dvije političke stranke koje su, govore vrlo realne procjene, odnijele preko 90% glasova hrvatskog naroda. Sulejman Tihić će čak i priznati da je to tako, ali i dalje će ostati uz bok stranke koja je odnijela najviše bošnjačkih glasova na proteklim izborima. I tu nije kraj aspiracijama vodećih bošnjačkih političara. Žele i mjesto predsjedatelja Vijeća ministara. Nakon Bošnjaka i Srbina to bi mjesto trebalo pripasti Hrvatu. No predsjednik SDP–a tu vidi sebe.
Prijevara i nepravda
Tu u cijelu priču ulazi srpska strana. SNSD i SDS neće vladati zajedno u RS–u, ali su odmah poslije izbora sklopile dogovor o zajedničkom nastupu na državnoj razini sa samo jednim ciljem koji se zove entitetski veto. Tim vetom sve namjere bošnjačkih političara koji se neće svidjeti RS–u nikada neće moći proći. Dodik ne želi pristati na mogućnost da predsjedatelj Vijeća ministara dođe iz reda onog naroda komu, istina po nepisanim pravilima, to mjesto ne pripada. Svjestan je da bi se to isto moglo dogoditi i srpskim predstavnicima za koju godinu.
Zbog sveukupne politike SDP–a i SDA došlo je i do zatopljenja odnosa dva HDZ–a. Ono što nije uspjelo političarima iz Hrvatske, brojnim pozivima hrvatskih intelektualaca i uglednika u BiH, uspjelo je Lagumdžiji i Tihiću.
Nakon najave uspostave vlasti u FBiH SDP–a i SDA s dvije male stranke koje bi trebale predstavljati Hrvate, od kojih bi jedna trebala svjetonazorski biti svjetlosnim godinama udaljena od SDP–a, slijedio je odgovor najjačih hrvatskih i srpskih stranka – dva HDZ–a, SNSD–a i SDS–a. U jednonacionalnim državama zaista nije bitno koje će stranke ostvariti 51% glasova nakon izbora, ni tko će s kim koalirati, ali u nacionalno, kulturološki, religijski i nadasve politički podijeljenim društvima, kakva je i BiH, to je najbitnija stvar. Ako jedna narod izabere drugom narodu člana Predsjedništva, pa želi pogaziti njegovu većinsku volju iskazanu na izborima to onda mora dovesti do još dubljih lomova u tom društvu. Iluzorno je da bez teških i pogubnih lomova možete izbrisati izbornu volju jednog naroda. Predsjednika SDP–a bi trebalo poslati u Belgiju, pa neka tamo objasni stanovništvu Flandrije, da će uz pomoć njihovih, recimo, 5% glasova, preuzeti vlast s valonskim strankama i u Flandriji i u Belgiji, odnosno da će isključiti sve flandrijske vodeće stranke iz vlasti. Ili obrnuto. Zamislite kakav bi kaos nastao tamo i kako bi ekspresno jedan takav neodgovorni političar bio uklonjen s političke scene.
Zato je posve očekivan bio odgovor najjačih hrvatskih i srpskih političkih stranaka. Sastanak u Mostaru je bio susret dvije strane od kojih se jedna osjetila apsolutno ugroženom, a druga je svjesne kakve sve želje i prema RS–u “gaje”, kako to Dodik voli kazati, baščaršijski političari. Zapravo, sasvim je jasno da su isključivanjem volje jednog naroda SDP i SDA doprinijeli znatnom zbližavanju hrvatskog i srpskog političkog bloka. Zbog tako kratkovidne politike najjače bošnjačke snage su možda i na duže staze odredile odnose u BiH u kojem se lako mogu stvoriti dva bloka: hrvatsko–srpski na jednoj i bošnjački na drugoj strani. Do sada to ipak nije bio slučaj. No i to može biti zasluga SDP–a i njegovog šefa koji je otvorio tu pandorinu kutiju.
Ključ – Dom naroda
No u međuvremenu u Federaciji traje vrlo bitna uspostava vlasti u županijama. Iz tih skupština se biraju predstavnici za Dom naroda federalnog Parlamenta koji može odlučiti o ustroju vlasti na federalnoj razini. U Domu naroda sjedi po 17 predstavnika Hrvata, Srba i Bošnjaka te po 7 iz reda ostalih. Da bi mogli imati neospornu vlast u Federaciji SDA, SDP i NSRzB trebaju imati 6 svojih poslanika iz reda hrvatskog naroda u tom domu. Sve je ukazivalo da bi se to moglo i zbiti. Ključna su bila, prema tim spekulacijama, dva mjesta iz Zeničko–dobojske županije. Ta županija u Federalni Dom naroda daje 3 Bošnjaka, 2 Hrvata i dva Srbina.
U prošlom, sazivu oba mjesta hrvatskih zastupnika su pripala HDZ–u BiH. Tada je bilo svega troje poslanika u tom parlamentu koji su se deklarirali kao Hrvati. U ovom sazivu od 35 članova čak 8 se izjasnilo i svoje mjesto dobilo pod zajedničkim “nazivnikom” Hrvati: 3 iz NSRzB, 2 iz SDP–a. 2 iz HDZ–a BiH i 1 iz SDA. Nakon što je NSRzB svog poslanika srpske nacionalnosti Bojana Bošnjaka zamijenio Hrvatom, stekli su se uvjeti da njen kandidat za Dom naroda dobije tri glasa. Smatralo se da je time završen posao oko izbora dva Hrvata. “Boljitak” će izabrati jednog poslanika, a SDP uz pomoć jednog glasa SDA drugog. To je prema nekim proračunima trebalo odnijeti i taj tako potrebni 6 glas u klubu Hrvata u Domu naroda s kojim bi SDP zapečatio sudbinu dva HDZ–a. No na glasovanju u skupštini Zeničko–dobojske županije zbio se potpuno neočekivani preokret. Umjesto otvaranja šampanjca poslije glasovanje za neke je trebalo pronaći sedativ za smirenje.
Iako je imala tri poslanika, lista hrvatskih poslanika Radom za boljitak dobila je dva glasa, a liste HDZ–a BiH (koji ima dva poslanika) i SDP–a (dva poslanika) po tri glasa. Glasovanje je bilo tajno, a na svakomu je da prosudi čiji je glas “zalutao” HDZ–u. Tako u federalni Dom naroda idu predstavnica SDP–a i predstavnik HDZ–a BiH. Ovaj izbor može biti ključan za krah SDP–ova plana za uspostavu vlasti bez dvije najjače hrvatske stranke. Prema svemu sudeći, dva HDZ–a imat će punu kontrolu u klubu Hrvata Doma naroda FBiH (12 poslanika) i bez njih, najvjerojatnije, neće moći biti izabrani predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH. Samim time ne može biti formirana ni izvršna vlast kako su planirali koalicioni partneri SDP, SDA, NSRzB i HSP.
Naravno, izbori za predstavnike u drugim županijama još nisu završeni, možda su moguća i još poneka iznenađenja, a vrlo je moguće da županije u kojim dva HDZ–a imaju kontrolu, za svaki slučaj blokiraju slanje svojih predstavnika u Dom naroda što bi dodatno blokiralo proces uspostave vlasti u Federaciji.
Slike iz prošlosti
Ostaje da se vidi kada će pasti plan (jer na duže staze ne može opstati) dvije bošnjačke stranke: u skoro vrijeme ili, ako bi čak i zaživio, u dogledno vrijeme. Njegovo “zaživljavanje” bi bio i potpuni krah svake ideje o mogućnosti političko–pravnog suživota tri naroda za što bi glavni krivac bila politika lažne multietničke stranke. Čelnik SDP–a ništa nije naučio iz prošlosti bivše države niti ima viziju kako BiH uopće može preživjeti. Gledajući njegovu politiku vraćaju nam se pred oči slike Sejde Bajramovića, zakletve u bratstvo i jedinstvo naroda, velikog vožda … i na kraju krah jednog nedemokratskog poretka. Dalje od Trebevića, ili još točnije zgrade Bošnjačkog instituta Adil Zulfikarpašić (čiji je ravnatelj), a koji je početkom devedesetih zagovarao ostanak BiH u Jugoslaviji i povijesni dogovor Bošnjaka i Srba, šef SDP–a očito ne vidi. Hoće li Tihić shvatit na rub čega je doveo odnose tri narode i izvući se iz zagrljaja SDP–a? To bi u potpunosti promijenilo situaciju, no povjerenje ne bi vratilo.
Izigrani duh Daytona, nepoštivanje jasnog ustavnog principa o zaštiti volje tri naroda, laž, potpuna politička nekorektnost, očiti pokušaj prijevare cijelog jednog naroda, pečat su koji su nakon ovih izbora udarili oni koji se deklerativno kunu u multietičnost, a u stvarnosti maštaju o potpunoj jednobraznosti. A nakon svega napisanog teško je i razmišljati o mogućnosti dogovora o novim odnosima tri naroda u BiH.