Današnjom prvom nedjeljom došašća, osim što započinje nova liturgijska ili crkvena godina, počinje i vrijeme neposredne priprave za Božić. Teološki gledano kroz četiri tjedna došašća katolički vjernici sjećaju se trostrukog Isusova dolaska u našu ljudsku povijest. Prvi Isusov dolazak zbio se njegovim utjelovljenjem po Duhu Svetome i rođenjem od Marije u Betlehemu.
Stoga, prva dimenzija došašća je podsjećanje na vrijeme naviještanja i iščekivanja koje je prethodilo tom prvom Isusovu dolasku te duhovnog stava onih koji su ga prepoznali i prihvatili kao svoga Spasitelja. Vrijeme došašća trebalo bi kršćane podsjećati i na Isusov drugi dolazak koji će se dogoditi na svršetku svijeta kada će se Isus pojaviti, kao što je sam obećao, kao Kralj svega stvorenoga i Sudac svih ljudi. Stoga, cijela povijest Crkve može se promatrati kao vrijeme priprave, došašća, za taj konačni Isusov dolazak. Vrijeme došašća ima u sebi i treću dimenziju, a ta je, da Isus neprestano dolazi pred vrata ljudskih srdaca i očekuje da mu se čovjek u vjeri, nadi i ljubavi otvori kako bi ga on obogatio svojom nazočnošću.
On nam dolazi kroz svoju Riječ koja nam se naviješta i tumači u njegovoj zajednici, novom Narodu Božjem, njegovu otajstvenom tijelu, Crkvi. Dolazi nam kroz sakramente, vidljive znakove njegove milosti i djelatne nazočnosti u životu vjernika. Njega bi njegovi vjernici trebali prepoznavati u svakoj osobi, a na poseban način u onima koji su potrebni naše pomoći, ljubavi, solidarnosti, prihvaćanja. Pod tim vidom došašće je i vrijeme neposredne duhovne priprave za svetkovinu Božića, Rođenja Isusova, njegova vidljivog očitovanja u ljudskom tijelu. Božić je uz Uskrs najradosniji blagdan u kršćanskom svijetu. Uzevši ljudsko tijelo i postavši nama u svemu jednak, osim u grijehu, Isus se pojavljuje u povijesti čovječanstva kao Svjetlo svijeta na prosvjetljenje svakog čovjeka. On se čovjeku nudi kao Put, Istina i Život. Oni koji ga prime postaju djeca Božja u čije živote Bog unosi mir, radost, zadovoljstvo, sreću. Iz te povijesne činjenice Isusova dolaska i njegova boravka u našoj ljudskoj stvarnosti rađa se kršćanska nada kojom je obilježeno vrijeme došašća.
Duhovno ozračje došašća
Crkva nas uči da bi vjera trebala biti prvotni stav kršćanina u vrijeme došašća. Nije riječ o vjeri koja prihvaća samo niz istina, već o vjeri na kojoj se temelji cjelokupno čovjekovo življenje. U vjeri osoba bi trebala neprestano uočavati otajstvenu Isusovu nazočnost u njegovoj Riječi, sakramentima, na poseban način Euharistiji. Iz te povezanosti s Isusom vjernik bi u svakoj osobi trebao prepoznavati svoga brata i sestru i tako se prema njima i odnositi. S istinskom vjerom bi trebale biti združene i druge dvije teološke kreposti: nada i ljubav. Drugi osnovni stav u došašću trebao bi biti “duhovno siromaštvo”. Duhovno siromaštvo je stav čovjeka koji dobro sebe poznaje i osjeća potrebu za onim koji je veći i bolji od njega. To siromaštvo pretpostavlja čovjekovu jednostavnost i otvorenost prema drugima i Bogu. Stoga je došašće i vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin kao pojedinac ali i cijela Crkva kao zajednica Isusovih vjernika i prijatelja osjeća potrebu obraćenja, što znači ostavljati put grijeha i zla te se djelatno angažirati u izgradnji Božjega svijeta – svijeta ljubavi i dobrote. Stoga, se Crkva neprestano treba pitati, čitajući znakove vremena, na koji način može najbolje izvršavati svoje poslanje u današnjem svijetu. Crkva je svjesna i tako poučava svoje članove, da kršćanin pripada ovom suvremenom svijetu. Zadaća mu je da sudjeluje u izgradnji boljega svijeta i napretku ljudskog roda na svim područjima i da se raduje svim uspjesima ljudi.
Strah od budućnosti današnjeg čovjeka
Sluga Božji Ivan Pavao II., razmišljajući o vremenu u kojem živimo, u apostolskoj pobudnici “Crkva u Europi”, ustvrdit će da “vrijeme u kojem živimo izgleda kao doba pomutnje” i “straha od budućnosti”. Pomutnja i strah od budućnosti se očituje, u “unutarnjoj praznini koja razdire mnoge osobe” i doprinosi “gubitku vjere u smisao života”. Iz toga opet, nabraja dalje blagopokojni Papa, “proizlazi kriza obitelji, pojavljuju se ponovni rasistički stavovi, međureligijske napetosti, sebičnost koja vezuje pojedince i skupine, grčevita briga za vlastite interese i povlastice, etička ravnodušnost, slabljenje solidarnosti.”(Crkva u Europi, br. 8). Sveti Otac Ivan Pavao II. dao je i dijagnozu i ponudio lijek. “U korijenu gubitka nade nalazi se pokušaj da se nametne antropologija bez Boga i bez Krista. (…) Zaboravljanje Boga dovelo je do napuštanja čovjeka, pa se stoga ne treba čuditi ako se je u tom kontekstu otvorio golemi prostor za razvoj nihilizma na filozofskom području, relativizma na spoznajnom i ćudorednom području, pragmatizma pa čak i ciničnog hedonizma u svagdanjem življenju. Europska kultura ostavlja dojam tihog otpadništva prezasićena čovjeka koji živi kao da Boga nema.” Lijek koji nudi papa Ivan Pavao II. je Isus Krist kao “vrelo nade”, a “Crkva kao kanal kojim teče i razlijeva se val milosti provrele iz probodenoga Otkupiteljeva srca” (Br. 18.)
Sve što se događa u svijetu, po zakonima globalizacije, prelijeva se i na naš hrvatski narod i druge narode s kojima živimo u društveno – političkim zajednicama. Sigurno, da naše posebnosti koje su proizašle iz nedavnih ratnih stradanja ali i neuređenošću državne zajednice u kojoj živimo, nepravdama koje nam se nanose ili mi drugima nanosimo, siromaštvom koje mnogi trpe, još više uvećavaju pomutnju i strah od budućnosti. U stvaranju beznađa na poseban način doprinose današnji mediji koji nam posreduju u najvećem dijelu, s jedne strane negativne vijesti, kao što su kriminal, korupcija, ubojstva, a s druge strane današnjem čovjeku i posebno mladima nude se lažne vrjednote na kojima bi oni trebali graditi svoj život i idoli koje bi trebali nasljedovati.
Nadati se protiv svake nade
U našem narodu postoji izreka “reci mi s kim se družiš, reći ću ti kakav si”. Parafrazirajući tu izreku kad je u pitanju odnos današnjeg čovjeka prema budućnosti, ona bi glasila: reci mi kome ili čemu se nadaš reći ću ti tko si i kakav si, koje su tvoje vrednote i planovi, pa čak i to što će eventualno biti od tvoga života. Ako malo detaljnije promotrimo nadanja današnjeg čovjeka ona su, nažalost, doista prizemljena. Prije svega su usmjerena na tjelesno zdravlje, zaboravljajući da i duša može biti bolesna, novac, profit, imanje, uživanje, prestiž nad drugima, političku karijeru i uspjeh.
Kršćanska nada ima svoje polazište, cilj i ispunjenje u Isusu Kristu. Nije iluzorna ili utopistička nada, iako se često puta može pričinjati osobama slabo poučenim u vjeri. Oslanjajući se na osobu Isusa Krista kršćanska nada rađa svece, ljude molitve, strpljivosti, smirenosti, ljubavi, podnošljivosti, osmišljenosti, promicatelje mira i zauzetosti za druge. Lijepo je netko rekao da se boji kako će svijetu sutrašnjice uzmanjkati sveci, a ne voda ili kisik. Naraštaj koji nema svoje svece izgubio je kompas istinske nade.
U Isusu Kristu smijemo se nadati protiv svake nade. U neizvjesnim vremenima za naš hrvatski narod, ali i za druge narode umorne i stare Europe, jedina nada može biti istinski povratak Bogu i poslušnost glasu Ivana Krstitelja koji svakog došašća odzvanja u našim vjerničkim zajednicama kao glas Božji: “Pripravite pu Gospodinu”. Svaka dolina i praznina neka se ispuni milošću Božjom, svaka gora i brežuljak egoizma neka se spusti, što je u neskladu s Božjim zakonima neka se u ovo zemnom zakonodavstvu i ljudskom ponašanju izravna. “Ne bojte se otvoriti vrata Kristu”, jer tek tada ćeš čovječe istinski ostvariti i spoznati sebe te ispuniti svoj životni cilj.