Banja Luka – Nihada Hasić u svom komentaru na portalu Nezavisnih novina se osvrće na protivljene bošnjačke politike kanalu na hrvatskom jeziku, ali objašnjava zašto ni u RS-u nisu za hrvatski kanala. Komentar prenosimo u cijelosti.
Hrvati u Bosni i Hercegovini u dogledno vrijeme neće dobiti javnu radio-televiziju na svom jeziku. Neće nažalost, jer bi osnivanjem hrvatskog kanala u okviru RTV sustava BiH konačno bila stavljena točka na višegodišnju političku priču od koje su u kampanjama profitirali i protivnici i zagovornici ideje o četvrtom javnom servisu, a hrvatski narod bi imao jednu kolektivnu frustraciju manje.
Koliko god da su Hrvati, kojima je odavno muka da im se ponavlja kako su najmalobrojniji u BiH, zaslužili (i) medijsku ravnopravnost u svojoj državi, to uskoro neće dobiti, bar ne u mandatu aktualne vladajuće garniture na državnoj razini, dakle sigurno ne do početka 2015. godine.
Nedavno usvajanje izmjena Zakona o RTV sustavu BiH u Vijeću ministara, uz podršku samo hrvatskih i srpskih ministara, a koje predviđaju osnivanje kanala na hrvatskom jeziku, suštinski ništa neće promijeniti. Dužnosnici iz dva HDZ-a nisu uspjeli početi ni pošteno likovati zbog svog političkog podviga u Vijeću ministara, dočekale su ih “čestitke” poslanika iz njima partnerskih srpskih i bošnjačkih stranaka da predložene promjene neće podržati u bh. parlamentu. Tu, bar za sada, prestaje argumentirana priča o skorom početku emitiranja programa na hrvatskom kanalu. Sve mimo toga dokaz je neozbiljnosti, neodgovornosti, neiskrenosti i neprincipijelnosti onih što čine vlast na razini BiH.
Predstavnici SDP-a i SBB BiH, koji se nakon “sporne” sjednice Vijeća ministara polomiše da uvjere članstvo i simpatizere kako neće dopustiti “medijsku podjelu zemlje”, na toj istoj sjednici nisu htjeli stopirati nešto za što sada (potpuno neutemeljeno) tvrde da je pogubno za BiH. Mogli su to, ako je o principima i državi već riječ, učiniti legalnim i legitimnim putem tako što će utjecati da izmjene zakona ne budu uvrštene u dnevni red sjednice ili tako što će na sjednicu doći svi bošnjački ministri i glasovati protiv. Ništa od toga nisu uradili, nego su, vjerojatno u dogovoru s kolegama iz HDZ-a BiH i HDZ-a1990, pustili da hrvatski kanal prođe u Vijeću ministara čisto da pomognu u poboljšanju rejtinga ovih hrvatskih stranaka kod njihovih birača, a onda će svoje birače smiriti stopiranjem hrvatske televizije u parlamentu. Svi siti i svi će imati materijala za svađe i jalove političke rasprave u periodu do izbora iduće godine.
Principijelnost nije jača strana ni srpskim partijama, SNSD-u i SDS-u. Jesu oni, kao, za ravnopravnost Hrvata i tako su glasovali njihovi ministri, ali poslanici ovih stranaka već prijete da će biti protiv hrvatskog kanala jer je njegovo osnivanje, bar po izmjenama Zakona o RTV susatavu, zamišljeno na financijsku štetu postojećih emitera BHRT-a, RTRS-a i RTV FBiH. Srpskim poslanicima sporno je da i promil prihoda, koje sada od marketinga i pretplate ima RTRS, dijele sa nekim novim medijem pa makar on tisuću puta štitio interese medijski marginaliziranog i prijateljskog im hrvatskog naroda.
Četvrta zainteresirana strana, sindikat uposlenih na BHRT i RTV FBiH, u svome reagiranju nakon sjednice Vijeća ministara nije se držala pitanja u vezi sa strukom. Medijski sindikalisti nisu saopćili, na primjer, da tehnički i profesionalno novinarski nešto nije ili jeste izvodivo u vezi s uspostavom javnog RTV emitera na hrvatskom jeziku. Umjesto toga, njihovo reagiranje kao da je napisano u centralama političkih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. Kategorički su protiv hrvatskog kanala jer bi se, upozoravaju, time zemlja i definitivno podijelila po etničkim šavovima, a narode bi se svelo u geta.
Svakom tko je bar jednom poslije 1995. godine boravio malo s obje strane granice među entitetima, ili u većinski hrvatskim, odnosno bošnjačkim krajevima, mogao je golim okom primijetiti da je ova zemlja podijeljena i da su joj stanovnici stjerani u samo za njih izvojevane ograde i ogradice. Za ovu sumornu realnost nije kriva nikakva televizija, nego paragrafi u Ustavu BiH, nabačeni u brzini u američkoj vojnoj bazi samo da bi se prestalo ratovati. Toliko o opasnosti od nove nacionalne podjele zemlje uspostavom hrvatskog kanala.
Jednako je neosnovan i strah da bi hrvatski javni servis doprinio medijskoj podjeli BiH jer je ta podjela bajata činjenica na koju smo svi, neki milom neki silom, već navikli. Srbi imaju svoj RTRS, Bošnjaci (mada to njihovi politički predstavnici neće javno priznati) imaju čak dva svoja javna emitera RTV FBiH i BHRT i sad bi kao kanal na hrvatskom jeziku omeđio gdje koji narod živi pa je zato neprihvatljiv.
Najpošteniju ocjenu o opravdanosti i legitimnosti zahtjeva Hrvata za svojom televizijom iznio je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Šaćir Filandra.
“Najsmješnija je sarajevska argumentacija koja se svodi na to da mi bolje znamo što je za Hrvate dobro, mi znamo da bi ih to odvelo u marginalizaciju, izolaciju, parohijalizaciju, ideološki ekstremizam itd. Ne dopuštajući im poseban TV kanal mi ih kao spašavamo i oni na tome treba nam biti zahvalni. Ako će Hrvati s vlastitim televizijskim kanalom ići u samomarginaliziranje, neka idu, i to treba prihvatiti kao njihov izbor, te im stoga konačno ne treba stajati na putu da naprave svoju televiziju”, poručio je Filandra.
Njegov stav, nažalost, neće utjecati na ponašanje donosilaca odluka u ime bošnjačkog naroda. Za žaljenje je i aplaudiranje Filandri u hrvatskim krugovima, a bez ijednog kritičkog osvrta na ulogu oba HDZ-u cijeloj priči o medijskoj zaštiti Hrvata. Ove stranke, iako su činile vlast, nisu se pretrgle kako bi očuvale hrvatsku Hercegovačku radio-televiziju, a ni sada ne najavljuju da će partnerima makar zaprijetiti odlaskom u opoziciju ako u parlamentu ne podrže ono što je već usvojeno u Vijeću ministara.
RPŽ/Nihada Hasić/NC