Zavičaj – kako ga je opisla mlada Žepčanka Branka Matijević

Povodom obilježavanja Dana općine Žepče, KŠC “Don Bosco” Žepče je organizirao Natječaj za najbolji literarni rad učenika. Teme radova trebale su biti vezane uz Žepče, ljubav prema rodnom kraju i domovini. U kategoriji četverogodišnjih škola prvo mjesto osvojila je Branka Matijević, učenica III. b razreda Opće gimnazije, a u kategoriji trogodišnjih škola najbolji rad napisao je Ivan Marinović iz II. b razreda Tehničko-obrtničke škole.

Pročitajte rad Branke Matijević, učenice Opće gimnazije KŠC ” Don Bosco”!

 

Zavičaj

 

„Zavičaj je naivan.

Utrapi mu se tko god stigne.

Zavičaj ima skroman glazbeni ukus.

Najlošiji tekstopisci drmaju zavičajem.

Zavičaj ima kvadraturu vikendice.

Ljubav prema zavičaju je neuzvraćena.“

 

Ja ne volim svoj grad.

Mrzim ovo mjesto.

Zato što je malen.

Zato što ne pruža mogućnosti.

Nije moderan.

Prazan je.

Nema budućnosti ovdje za mene.

Ne želim ostati.

Jedva čekam otići odavdje

i više se nikad ne vratiti.

 

To malo jadno zastarjelo mjesto bez budućnosti moj je dom. Velik je onoliko koliko ja odredim. Nema prilika dok ih sama ne stvorim. Također niti granica.

Kako da bude lijep kada mu njegovi stanovnici, njegova djeca, kradu ljepotu? Kako neće biti prazan ako odeš? Ti si on. Ti si ovo mjesto. I ja sam. Ne zaboravi to. Sjeti ga se kad odeš. I nemoj reći kako ti ništa nije pružio ako ni ti njemu ništa nisi pružio. Drugi ga nisu voljeli zato što ga ti nisi volio. U tvojim su očima vidjeli njegovu ružnoću, njegovu običnost. Ne dopuštam da ga gledaju tvojim očima. Neka čuju radije o njemu priče. Priče onih koji su sretni što su još uvijek ovdje, onih koji su se jednom plašili kako će morati otići.

Ti poznaješ ljude koji o njemu govore loše, koji ga svojim postupcima uništavaju i o njemu ne brinu. Ja poznajem ljude koji su se za njega borili, koji su ga učinili ljepšim. Zbog njih Žepče napreduje iz dana u dan. Ti poznaješ ljude koji su ti tvoje Žepče zgadili, koji žive u prošlosti, truju svoju djecu svim negativnim, svojim stavovima i temama na koje su davno trebali staviti točku.

Ja poznajem prijatelja. Poznajem ga od djetinjstva. Imam prijatelja s velikim snovima o velikim gradovima i velikim uspjesima. O gradovima koji su tuđi. Nisu moji, nisu naši. Imam prijatelja koji nije iste vjere kao ja. Nas dvoje nismo različiti.

Imam puno prijatelja jer je mjesto malo i ovdje se svi poznaju. Mi smo stanovnici ovoga grada, mi smo njegova djeca. Dane i noći smo provodili na njegovim ulicama i u njegovim parkovima gdje smo uživali i bili sretni, gdje smo se osjećali sigurno. Mislili kako se toga nikada nećemo nasititi, kako nam nikada neće biti dosta.

A tebi je već dosta? Već odlaziš? Ne reci kako ti ništa nije pružio jer tu si jednom bio sretan. Ne žali se kako je jadan i prazan jer on tebe čeka. Čeka da provedemo dane na njegovim ulicama, da njima odzvanja naš smijeh. Da budemo preglasni i da nas bude previše. Da nas bude previše!

Kako je sada tako prazno? Jer nema tebe. Nema ni njih. I tiho je baš. Nitko nikome ne smeta i u tome je problem. Kad bismo bar opet svima smetali, bili preglasni i odlazili prekasno.

Ulice su puste, a još je rano. Nema vas. Otišli ste. Ovo mjesto više nije tako lijepo. Nema ukrasa. Drugi su ih oteli. Sada krase neke druge gradove. One s prilikama i budućnostima, one moderne. Molim te, ostani. Ako i ti odeš, onda više ništa ne ostaje unutra. Ništa čime se možemo ponositi, ništa da ga ukrasimo. Ti si jedino svjetlo. Ako odeš, svjetlo se gasi i onda ga svi zaborave. Neka zaborave, ja ću ga pamtiti. Pamtit ću ga jer je to bio moj dom. Jer sam previše vremena provela pokušavajući ga učiniti ljepšim, pokušavajući ga spasiti. Pamtit ću jer sam ga voljela. I ti si ga volio.

Kada si promijenio mišljenje? Kad su ti rekli da zaslužujemo bolje? I zaslužujemo. Ali kada odeš, nemoj nas zaboraviti. Nas – mene i svoj grad. Jer ja ću ostati. Tu ću te čekati gdje smo proveli djetinjstvo. Najljepše trenutke. I sve one tužne i sve one prve. Idi. I kada te pitaju o tvom mjestu, ne dopusti da vide mržnju u tvome oku. Reci im istinu: “Ima jedan grad koji nije velik kao tvoj i nije lijep kao tvoj, a opet najljepši”. Reci kako ima samo jedna rijeka i samo jedan semafor i jedna klupa, a najljepši meni. Nije kao tvoj – velik, sto mogućnosti, dvjesto prilika, tristo uspjeha i nijedna duša.

Otišao si. Otišao si tamo gdje nisi bio dobrodošao. Tamo nema mjesta za tebe. Vrati se kući.

 

Branka Matijević III.b OG

Preuzeto sa: kscdonbosco.ba