U čast sjećanja na Iliju Begića

Jučer je u 81. godini života preminuo Ilija Begić, poznati pjevač izvorne glazbe. U posljednje vrijeme mnogim se osobama, često i bez objektivnog razloga, pripisuje epitet legende. Kada je u pitanju izvorna grupa Braća Begići, epitet legendi im se s punim pravom dodjeljuje i jedino ta riječ je prava mjera onoga što su Ilija i Marko Begić napravili na polju izvorne glazbe.

Čak i potpuno neupućeni i nezainteresirani za tu vrstu glazbe znaju za ovu dvojicu Dervenčana. Ilija i Marko Begić najzaslužniji su da je izvorna pjesma u Bosni i Hercegovini danas tu gdje jeste. Oni su postavili temelje i utrli put današnjim brojnim izvođačima i dali nemjerljiv doprinos očuvanju tradicije. Nisu podlegli suvremenim trendovima i komercijalizaciji koji su u izvornu glazbu uveli neke druge instrumente kojima, objektivno, i nije mjesto u njoj. Šargija i violina ne samo da su bili jedini instrumenti uz koje su izvodili svoje pjesme, nego su o njima napisali i otpjevali brojne pjesme.

Njihova glazbena karijera koja će se vremenom razviti do tada nezamislivih razmjera započela je 1969. godine kada su snimili prvu ploču. Iako su tada malobrojni imali gramofone, pjesme s prve ploče Kad zapjeva Ilija i Marko, U proljeće kad sve cvjeta raste, Ja bolujem draga, Tri stazice vode na tri strane i Volio sam tri djevojke, ubrzo su stekle veliku popularnost. Današnjim generacijama je to nezamislivo, a naši stariji se s radošću prisjećaju vremena kada bi onaj tko je imao gramofon, vraćajući se s posla, kući dovodio na desetke prijatelja i susjeda željnih poslušati novu ploču. Nakon što bi po nekoliko puta preslušali nove pjesme, družina bi se razilazila pjevušeći nove pjesme, trudeći se zapamtiti tekst i kajdu.

Tako je sve krenulo, a nastavilo se nebrojenim pjesmama uvijek prožetih ljubavlju prema rodnom kraju i izvornoj glazbi. Nezahvalno bi bilo izdvojiti bilo koju od njih jer svaki će ljubitelj izvorne glazbe sebi izabrati najdražu i najbolju. Jedna pjesma je svojevremeno podigla veliku prašinu i uzburkala ondašnje političke duhove. Krajem 1971. godine, kao i sve dotadašnje, u izdanju Glasa Komune iz Doboja snimljena je singl ploča na kojoj je bila Pjesma o otkupu. Malo je reći da je bila iznimna hrabrost u to vrijeme snimiti takvu pjesmu i pravo je čudo da su izdavači i pristali na izdavanje iste. Ploča je u kratkom roku prodana u 50 000 primjeraka i nakon optužnice Okružnog javnog tužitelja u Doboju, 18. veljače 1972.goodine, Vijeće okružnoga suda u Doboju donijelo je odluku o trajnoj zabrani gramofonske ploče na kojoj je snimljena Pjesma o otkupu.

Nakon što su početkom devedesetih, kao i većina Hrvata bili prisiljeni napustiti rodnu grudu u Bosanskoj Posavini, Ilija i Marko se nastanjuju u Zagrebu ali ljubav prema rodnom kraju i izvornoj pjesmi nastavljaju iskazivati kroz pjesmu. Pjesma Mene zovu ruševine pravi je pokazatelj onoga što su u to vrijeme proživljavali i osjećali brojni Posavci, kao i Ilija i Marko osobno. „ Porušene crkve zovu, mise pučke mise rane, mene zovu običaji, njive s pjesmom uzorane. Mene zovu igre prela, šargija i violina, mene zovu Sveti Anto, Sveti Ivo i Ilina.“

Dervente i Posavine o kakvoj su pjevala Braća Begići više nema. Nastavila je živjeti u srcima brojnih Posavaca a veliki dio nje umro je jučer zajedno s Ilijom Begićem. Svojevremeno sam pitao jednog renomiranog pjevača izvorne glazbe koji iza sebe ima desetke snimljenih albuma izvorne glazbe, tko su po njemu najbolji izvođači na što sam dobio slijedeći odgovor: „Prvi su Begići, zatim slijedi deset praznih mjesta, pa se onda mi ostali redamo.“

A tko je na dvanaestom mjestu, vrijeme će pokazat.

Postaja.ba (A.J.)