Propovijed kardinala Puljića na Misi u povodu prvog pisanog spomena imena Žepče

Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, 14. listopada 2018. slavio je Svetu misu u župnoj crkvi sv. Ante Padovanskog u Žepču u povodu 560. obljetnice prvog pisanog spomena imena Žepče. Tom prigodom uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Draga braćo misnici, draga braćo i sestre!

Danas, ovdje želimo svojim mislima prisvijestiti 560 ljeta otkako je prvi put spomenuto ime Žepče – vaše mjesto, vaš kraj, vaš zavičaj, to je kolijevka naša, jako duboka; kršćanstvo je još dublje. To je jedan povijesni spomen i to je prigoda da postanemo svjesni svoga korijena. Trebamo upoznati tu prošlost iz koje smo mi nikli. Toliki su za tu vjeru umirali, živote polagali na ovim prostorima i iz dalje i bliže prošlosti. Mnogi i pamte ona vremena kad su bila „dva bez duše, treći bez glave“. Dakle, previsoka je cijena naših korijena, onoga iz čega smo mi nikli.

I zato želimo postati svjesni naše prošlosti, naših korijena, onoga na čemu se mi danas trebamo ostvariti. Na poseban način, želim da upravo Riječ Božja, koju smo maloprije čuli, nauči nas duhu mudrosti. Čuli smo kolika je vrijednost mudrosti – vrjednija je i od zlata i od srebra. Pa u čemu je zapravo mudrost života? Mi nećemo živjeti od prošlosti. Mi moramo prošlost upoznati, na njoj smo nikli, ali moramo znati, upravo upoznati mudrost kako se danas ostvariti. A mudrost nas uči izabrati prave vrijednosti jer se samo na pravim vrijednostima možemo ostvariti. Na promašenosti čovjek se ne može se ostvariti, i zato želimo učiti mudrost života.

Koje su te prave vrijednosti koje danas nama mogu poslužiti da se mi ostvarimo na tim korijenima, da shvatimo iz čega smo nikli i koji je naš zadatak za ova vremena i kako se ostvariti? Znate, u životu su vrlo važne neke knjige koje čovjek treba naučiti čitati. Jedna od tih knjiga, što spominje na neki način, poslanica Hebrejima, a to je riječ Božja. To je knjiga iz koje čovjek uči živjeti. Ima mnogo knjiga, ali ne znači da svaka knjiga donosi pravu mudrost, ne znači da donosi, upravo, pouku za život. A poslanica Hebrejima upravo nas uči: riječ je Božja živa, ona nas životu uči. Zato je prevažno tu riječ Božju ne samo čitati očima, čuti ušima; riječ Božju trebamo usvojiti srcem. A riječ Božja je Isus Krist – utjelovljena riječ Božja. I zato prava mudrost, to je Isus Krist! „Ja sam put, istina i život“, to je On rekao.

I zapravo na nama je danas tog Krista upoznati, prihvatiti, usvojiti i za njega se opredijeliti. Kako se čovjek može opredijeliti? Čuli smo u evanđelju: nutarnjom slobodom. Mlad čovjek, to je normalno da se mlad čovjek pita: kako se u životu ostvariti, da ne promašim život, da se ne izgubim. I dolazi Isusu i pita ga: a što mi je činiti? To pitanja ne postavlja samo mlad čovjek; to pitanje je za svakoga od nas – ako želim istinski ostvarit se kao čovjek i kao vjernik. Isus je pročitao njegovo srce. On je vršio sve zapovijed, ali je bio zarobljen svojim imetkom. Nije grijeh imati, nego je problem biti zarobljen onim što imaš. I zato mu Isus kaže: trebaš se toga osloboditi. Simpatično je čitati ovo Markovo evanđelje gdje kaže: „Isus ga pogleda i zavoli“. I sad kad se rastaju, ne znam tko je bio tužniji – ili taj mladić, koji nije imao hrabrosti osvojiti nutarnju slobodu, ili Isus koji ga je zavolio i pozvao. Znate, nije jednostavno odbiti Boga. To znači cijeli život nositi prazninu. Odbaciti Boga, odbaciti Isusa Krista znači cijeli život nositi prazninu u duši. I ovaj mladić, jer nije imao hrabrosti osloboditi se i poći za Isusom, ode žalostan i vjerojatno će cijeli život biti žalostan.

Biti hrabar čovjek – to znači biti mudar i opredijelit se za prave vrijednosti; ne dat se zarobiti. Mi danas živimo vrlo burna vremena. Ja znam da i među vama sad postoji priča – što će biti s nama? Istina, to je vrlo prljava politička igra koja želi nama ogaditi našu zemlju, ogaditi naše korijenje, ogaditi naš identitet. Pa to lijepo kažu „po zakonu“. Ja sam to upravo jučer propovijedao u Mariji Bistrici. Po zakonu je Isus morao umrijeti, jer oni su rekli: mi imamo zakon i po zakonu treba umrijeti. Po zakonu znademo dobro što se događalo četrdesetpete: po zakonu treba uništiti sve što je hrvatsko inteligentno. Sve je to bilo po zakonu. Oteli su nam svu imovinu. I to je po zakonu. Po zakonu je i Hitler došao na vlast. Sve po zakonu, a pitanje je kakav je taj zakon? Kakvi su ti zakoni?

Međutim, upravo iz ove evanđeoske riječi Isus nas uči ne dat se zarobiti. Pa nije naš spas u politici! Naš spas je u našoj vjeri. To je održalo našu povijest – i u turska vremena i u komunistička vremena. Ma i ovo ćemo mi preživjeti. Pitanje je snage vjere da mi znamo na svojim korijenima opstati, svoje voljeti, a ne dati se zaraziti mržnjom. Na žalost, danas se stvara jedno ozračje – toliko voliš svoj narod, toliko mrziš drugog. To je pravi nacionalizam. A patriotizam je voljeti sebe, a poštivati drugog. Mi imamo pravo biti ono što jesmo! Zato vas hrabrim: neće propast hrvatskog naroda doći iz ove prljave politike i europske i američke i ruske i turske niti od stranačkih prepucavanja. Propast će doći iz nas samih ako mi ne znamo biti hrabri i vjerni i vjerodostojni onome što smo primili od Isusa Krista; da ne bude Isus žalostan što smo ga napustiti, nego da osjeti da mi želimo Isusa obradovati jer smo njegovi. I bez obzira što moramo pretrpjeti, tad kad smo svjesni da slijedimo Isusa Krista, sigurno imamo budućnost.

Za vrijeme rata, kada je bilo najteže, tada nam je došao jedan, sada pokojni, kardinal u Sarajevo i pričao nam je kako je pročitao jedan natpis: Bog i ja smo većina. Tad je nama to bila utjeha. I sad mi je utjeha: Bog i ja smo većina. Tko je s Bogom, on ne može izgubiti – onda će pretrpjeti jer čuli ste što kaže Isus svojim apostolima koji su se sad prepali što to znači, sve su ostavili; što će dobiti? Ma ne možeš izgubiti ako radi Boga ostaneš vjeran. Nikad. Stostruko ćeš primiti. Samo to treba se uvjeriti iz vjere, a ne iz računice, oholosti, bahatosti. To ne gradi budućnost – ni sebičnost, ni oholost, niti pokvarenost – to ne gradi budućnost, nego budućnost gradi: hrabrost, prihvatiti križ i slijediti Isusa.

I zato slaviti povijest, treba shvatiti: mi zapravo preuzimamo odgovornost da gradimo budućnost. Gradimo budućnost ne samo Žepča, nego svoga hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u njemu. Gradimo budućnost. Zato i proučavamo povijest. Ne dajmo da nam izbrišu pamćenje. Ne dajmo da nam zaglupljuju život namećući novu povijest. Istina, nakon svih ovih događanja brojne su prljave igre. Ne možemo nijedan zločin braniti, ako je bio zločin. Međutim, treba imati hrabrosti pa svaku stvar nazvati pravim imenom, a ne samo ono što je moj narod napravio – to je dobro, a oni što su drugi napravili – to je krivo. To je jedna prljava teorija koja se događa u našoj zemlji. Na žalost, mi moramo znati da puno toga još moramo ispraviti, ali hrabro, složno. Jer sebičnost se uvukla u sve pore; pokvarenost se uvukla u sve pore.

Sjećate se one priče – vi koji malo više pamtite – kad smo u osnovnoj školi čitali ono o kadiji i seljaku koji je došao kadiji reći: eto, kadijo, dogodila se nezgoda – tvoja krava ubola moju kravu. Pa kadija kaže: ma gdje ćeš životinji suditi, nema suda! Ma ne, ne, kadija, ja sam se zabunio; moja krava je ubola tvoju kravu! E sad ćemo vidjeti što tefteri kažu. Evo, to su današnji sudovi. Dakle, tako se danas postavlja – kada je u pitanju moje, onda tražim zakon, a kad tvoje, ah, nema zakona! Zato je potrebno ne dat se zbuniti tim, ne dat se zatrovati mržnjom, nego biti hrabar, istinu svjedočiti, za istinu se boriti. Ništa nam neće na tanjuru dati ako se mi složno ne izborimo. Uz dužno poštovanje nas tri naroda u Bosni i Hercegovini. Moramo shvatiti da ne može on imati veće pravo od drugog. Mi smo ljudi jednaki i imamo pravo biti ono što jesmo i to svjedočiti i živjeti.

Znate, ne govorim o jednakopravnosti; izgleda da se takva provodi – ako je moja krava crkla, nek’ i njegova crkne! Na žalost, nema više krava pa nema što crkavati. Ali, takva jednakopravnost nam ne treba. Potrebna je jednakopravnost gdje se čovjeka vrjednuje. I zato želim vas u ovoj godišnjici obilježavanja ovoga mjesta, u Žepču, u vama probuditi nadu i hrabrost za život; da se ne date zbuniti. Pokvarenosti će biti! Pa, dvanaest apostola, onaj jedan Juda bio je onaj koji je krao, potkradavao. Uvijek će toga biti. Danas se to zove tobože demokracija, a više bi se nazvalo kleptokracija nego demokracija. Nema tog poštenja za odgovornost u životu, ali ima moja vjera, moje korijenje, moje pouzdanje u Boga. Iz toga želim živjeti! I u tome vas kao pastir pozivam: gradimo tu slobodu, slobodu i vjerodostojnost. Ne sramotimo vjere; ne sramotimo Krista, ne sramotimo Crkve, ne sramotimo svojih povijesnih korijena, nego s ponosom živimo ono što jesmo! Uvijek vjerni i odani Kristu, Crkvi i svome narodu! Amen!

U nastavku poslušajte zvučni zapis propovijedi kardinala Puljića:

{soundcloud}

https://soundcloud.com/rpz_no1/propovijed-kardinala-puljica-u-zepcu-14102018

{/soundcloud}

Izvor: ktabkbih.net