Novinarka Jelena Pervan je na portal Pogled.ba objavila razgovor sa župnikom župe sv. Ilije iz Novog Šehera fra Vjekom Eduardom Tomićem kojeg prenosimo u cijelosti.
Pandemija koronavirusa na nekoliko mjeseci zaustavila je cijeli svijet, pa tako i vjernički život i molitve u crkvama. Prvi put u povijesti modernog doba okupljanje vjernika radi misnog slavlja bilo je onemogućeno.
No, ni to nije obeshrabrilo fra Vjeku Eduarda Tomića, župnika Župe sv. Ilije proroka iz Novog Šehera, nadomak Žepča da dovede svetu misu u domove svojih vjernika. Naime, on se zajedno s nekolicinom župljana dosjetio online video-prijenosa misa na Facebooku i tako omogućio slavljenje misnog slavlja za više od 3000 župljana u njihovim domovima.
Tijekom cijele karantene više stotina vjernika je aktivno sudjelovalo na misnim slavljima kako iz BiH, tako i iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva.
Redovite mise u Bosni i Hercegovini ponovno počinju u nedjelju 3. svibnja, a kako su se vjernici nosili s nemogućnošću odlaska u Crkve te kako će svete mise izgledati u nedjelju pročitajte u nastavku intervjua:
Kako ste došli na ideju video-live prijenosa nedjeljnih misa na Facebooku?
-Bila je to zamisao koja se pojavila odmah u prvim danima zabrane Misa s narodom. Dvojica mladih župljana, Ante Kelavić i Josip Maglica, ponudili su da se pobrinu oko prijenosa. Nije bilo alternative. Video-prijenos je bio jedini način da se kao Crkva okupimo na Euharistiju. Biti zajedno i biti zajednica koju Krist okuplja i koja se oko Krista okuplja i njime hrani, jednostavno je nužnost za svakog vjernika i svaku zajednicu. A takva zajednica je po naravi svaka župa. Prvo je bilo potrebno pokrenuti službeni profil Župnog ureda Novi Šeher nakon čega smo već 29. ožujka počeli s video-prijenosima.
Kako su vjernici reagirali? Na kakav ste odaziv naišli?
-Koliko sam vidio na FB profilu i čuo uživo od njih, veoma pozitivno. Prvo su masovno počeli slati zahtjeve za prijateljstvom na FB, što je bilo za očekivati, tako da je poslije prvih mjesec dana profil Župni ured Novi Šeher ima više od dvije tisuće kontakata, većinom župljana. Prvi prijenos je pratilo nešto preko 600 uređaja. Misu od 26. travnja, primjerice, gledalo se oko 1.700 puta. U okolnostima u kojima je vjernicima bilo nemoguće doći osobno na euharistijska slavlja, prijenos mise je bio jedini način da barem posredstvom slike i zvuka budu u svojoj crkvi, iako mi svi kao vjernici znamo, da dolazak na misu nema zamjene. Gledati misno slavlje na zaslonu i biti u crkvi nije isto, jer i ne može biti. Mnogi smo već zaključili nije to to. Čak i onda kad papa i biskupi kažu da smo odjedanput, zbog misterizonog virusa, „oslobođeni“ od obveza 3. Božje zapovijedi Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.
Planirate li nastaviti redovni prijenos misa do kraja pandemije?
-Na video-prijenos misa prisiljeni smo-kao i drugi-nametnutim nevoljama, ograničenjima i zabranama. Zato se nitko od nas u praznoj crkvi ne veseli tom prijenosu, barem ne onako kako bismo se radovali da to isto činimo iz pune crkve za one ovdje i po svijetu; za stare i bolesne koji zaista ne mogu osobno doći k misi. Činili smo to do sada jer smo vidjeli da i to našim župljanima u ovoj situaciji puno znači. Ali, prenošenje misnih slavlja iz prazne crkve na duže staze nije standard koji se može i smije prihvatiti. Na tu vrstu virtualizacije Crkve i bogoštovlja ne možemo se naviknuti, nećemo i ne smijemo. Surogat je to koji vjernicima nije dovoljan, i služi kao „duda laga“ kojom zavaravamo malu djecu. Vi možete na ekranu gledati rajske plaže na Hawaima, ali dok ih ne posjetite osobno, nemate istinskog doživljaja i ne znate kako je tu lijepo biti. Promatrati svadbenu gozbu na youtubeu nije isto što u njoj i sudjelovati, toliko svi znamo.
Kako reagirate na otvaranje Crkvi od ove nedjelje, 3. svibnja?
-Najnovija odredba našeg nadbiskupa od ponedjeljka 27. travnja prema kojoj u nedjelju 3. svibnja počinju i kod nas mise s narodom, uza sva ograničenja, dolazi u zadnji čas. Uz ovakvu psihozu kojoj su ljudi izloženi već dva mjeseca, uz medijsko-zdravstveno teroriziranje (7/24), dokidanje demokracije i diktaturu što nam je pokucala na vrata s policijskim satovima i par-neparom kretanja za +65 populaciju, sve i da je pandemija bez kontroverzi, a kako vidimo s raznih strana uopće nije, uskrata sakramenata vjernicima je nevjerojatna pogreška i oblik kapitulacije Crkve pred svijetom. Do nje nije smjelo doći bez obzira što je krenula iz Vatikana i naišla na odobravanje, gotovo sve i jednog biskupa, kod nas i po svijetu.
Kako se nosite s trenutnom situacijom i nemogućnošću dolaska vjernika na svete mise?
-Trpimo svi! Neprirodno je ovo stanje i ljudi lagano počinju, kako se kaže „ pucati po šavovima“ od ove, svjesno izazvane histerije. Farmaceutski lobi može zadovoljno trljati ruke. Što se tiče Crkve ona nije NVO ni Crveni križ. Ona ne može imati inventuru i biti podložna nekakvim nabrijanim, neupitnim stožerima i štabovima. Crkva je institucija, neusporediva s drugim institucijama; Crkva je zajednica u kojoj se tajanstvena Božja ponuda spasenja čovjeku slobodno prihvaća, od nje živi i za nju svjedoči. Nju se ne može poslati na kolektivni godišnji odmor niti staviti pod nadzor totalitarne države kao što se sada pokušalo. Ona se ne može odreći svoje nadnaravnosti, sve i kad bi htjela. Kakve god ugroze napadale svijet, a kuga, ratova i drugih pošasti uvijek je bivalo, Crkva i njeno bogoštovlje moraju biti javni, slobodni, otvoreni svima i neograničeno dostupni vjernicima; dakle, svima, koji uz primjenu razboritih mjera zaštite od zaraze ili izbjegavanja drugih pogibelji, mogu i imaju pravo doći vršiti svoju svećeničku službu prema Bogu i prema ljudima, uključujući sve ljude u molitve bez razlike.
Uostalom, u jednom Sarajevu, Vitezu, Oraškom džepu, Karlovcu, Bihaću ili Vukovaru tijekom rata ljudima su padale granate po glavama, pa ni papi niti bilo kojemu biskupu, župniku, „stožeru ni štabu“ nije palo na pamet, u ime zaštite ljudskih života, zabraniti javne mise s narodom. Svima je rizik sjesti u auto pa sjedamo i vozimo, oprezno i odgovorno, dakako! Rizik je i s maskama, koje i nisu baš pouzdana zaštita, otići kupiti kruh i mlijeko, uplatiti račun za struju i telefon, pa ipak to i danas svakodnevno svi činimo. I to je dopušteno! Napokon, svi se pitamo kako to da su nam sve ovo vrijeme – i neka su – otvorene trgovine, pekarne, ljekarne, pošte, banke, mesnice, kiosci, benzinske crpke, automehaničarske radionice, vulkanizeri, općinski uredi, ambulante, privatne klinike, čak zalogajnice ponegdje, a crkve, kao valjda nebitne za ljude, moraju biti zatvorene?! Koja i čija su to mjerila? Tko iz toga izvlači korist? Stoje li iza takvih rigidnih zabrana prijatelji mira, socijalno osjetljivi ljudi, ljudi zabrinuti za opće dobro? Kako se odjednom na svjetskoj pozornici pojavljuju skrajnje zabrinuti za život „starijih osoba“ upravo oni, koji su svim silama do danas nastojali, i uspjeli od mnogih vlada diljem svijeta „kupiti“ legalizaciju ubojstava nerođene djece, od čega proizvode vakcine za „zdravlje“ bolesnih? Ubojstvima se ne štite niti spašavaju životi! Od ubojstava se enormno zarađuje! To mi kazuje da su zdravstveni motivi, prijetnja zarazom, samo dobar izgovor za provedbu ideoloških i političkih ciljeva globalističke elite, koja za stvaranje novog svjetskog poretka, štogod to značilo, Crkvu i vjernike želi imati pod ključem, nadzorom, a ako treba i iza brave. Za sada! Dok se ne ukaže prilika potpunog uništenja!?
Jesu li vjernici dolazili na svete mise unatoč suprotnim preporukama? Kako Vi reagirate na to?
-Zamislite li liječnika koji zbog pandemije, što ju je proglasila jedna dokazano korumpirana globalna organizacija kakva je Svjetska zdravstvena organizacija, a financira je takav „filantrop“ kakav je notorni Bill Gates, bolesne ljude vraća iz bolnice, istodobno ste zamislili i svećenika, koji vjernike odgovara da ne dolaze na misu koju on sam slavi u crkvi, ili im iz obazrivosti prema biskupovim preporukama ne dopušta da dolaze čak ni nedjeljom. Besmislena je ta situacija i nije se smjelo takvo nešto dopustiti. Mislim da se svaki svećenik koji drži do svog zvanja, osjeća ovih tjedana poraženo, prodano, iznevjereno, jer je pritisnut „odredbom“ onemogućavati vjernike da dolaze u crkvu, a oduvijek ih je, zbog zajedničkoga dobra u toj crkvi hranio Riječju Božjom i Kruhom Živim, koji je s neba sišao da ti isti ljudi imaju ovaj i nadnaravni život u izobilju, kako Uskrsli Krist obećava. Situacija je donekle shizofrena i neodrživa. Vjernici su jedni druge odgovarali od odlaska na svete mise, da nas ne dovedu u neugodnost i da jedni druge ne zaraze, istodobno mi njih nismo pozivali da to isto ne učinimo mi njima. Susjedi koji su vidjeli da je netko na Cvjetnicu ipak provirio u crkvu, doneseći im blagoslovljene grančice, su negodovali kako se netko to usudio, dočim oni koji su čuli da je netko kašljucao u crkvi kod video-prijenosa, pitaju se kako oni mogu, a mi ne možemo itd. Više nesreće i štete po zdravlje ljudi donijela je smišljeno stvorena psihoza, nego moguće opasni virus, kako god ga nazvali!
Kako već duže od mjeseca mise prenosimo putem interneta, župljani shvaćaju da u crkvi netko snima, pjeva, odgovara na molitve, pričešćuje se; uočljivo je po njihovim reakcijama da ne mogu više i da ne žele ovo više trpjeti.
-Pretpostavljate li kako bi trebale izgledati mise nakon završetka pandemije?
Za sada kako smo ovdje pred crkvom 20. ožujka zavšili s misom na otvorenom, tako prema najnovijoj kardinalovoj odredbi namjeravamo i početi sa slavljem svetih misa s narodom u nedjelju 3. svibnja u uhodanim terminima. Pretpostavljam da će vjernici željni utjehe vjere koju mogu dobiti samo od Boga preko Crkve, nikako i nikada preko ljudi, ponašati se oprezno, obazrivo, na distanci, nadam se i s obnovljenom glađu i žeđu za Bogom i međusobnim zajedništvom. Naš je čovjek valjda i zbog komunističke polustoljetne diktature navikao na poslušnost prema komitetima, štabovima, onome što čuje u Dnevniku, na stajanja u redu i ne očekujem ništa nego njihovo razumijevanje za okolnosti koje nitko od nas nije htio ni zazivao, a o čijoj apsurdnosti nitko ne dvoji.
Što je s vjenčanjima i krštenjima, održavaju li se ona još uvijek po željama vjernika?
-U ovom razdoblju u ovoj je župi održano samo jedno krštenje, dok su sva vjenčanja otkazana automatski, budući da nije bilo nikakvih okupljanja u crkvi pa ih nije trebao nitko pojedinačno ni otkazivati iako su neki i to činili. Glede broja umrlih u zadnjih mjesec i pol dana zanimljivo je primjetiti da je taj broj manji za više od polovice u odnosu na prijašnje godine. Slučajnost ili ne, međutim činjenica je, što je dobro, radujem se tome, da župljani umiru manje od prosjeka, a nije da nema starijih i bolesnih. Čuo sam još neke župnike da su uočili isti fenomen. Medicinski sociolozi imat će se čime baviti ako ih bude zanimalo kako to da u proglašenoj pandemiji ne umiru čak ni oni koji su statistički gledano imali veće izglede za to.
Koji biste savjet dali vjernicima u ovom teškom razdoblju odvojenosti od Crkve? Većini je ovo prvi put u životu da tako dugi period nisu tjelesno sudjelovali na misnim slavljima.
-Svi smo s ovom kušnjom dobili priliku zaustaviti se, promišljati dublje, izvagati se gdje stojimo na osobnom, gdje na obiteljskom, gdje na poslovnom, gdje na duhovnom području svoga postojanja s ove strane vječnosti. Vjerujem da je Božja Providnost ovo nezapamćeno zaustavljanje svih aktivnosti i sužavanje ljudi na svojevrsne kućne pritvore (da ne kažem kućne ljubimce) dopustila zbog našeg većeg dobra ne bismo li primjetili ipak da je svrha, sreća, mir i budućnost svakoga od nas samo s Bogom. Paradoksalno, utišavanje Crkve i njezinih pastira, moglo je pomoći onima koji su htjeli i još uvijek hoće, da im u njihovim savjestima i vjerničkim dušama progovori sam Bog. Ako smo ostali bez posredovanje Crkve Božje, što je prežalosno, znamo ipak da Bog ne prestaje nikada tješiti i pohađati svoj narod i da „sve okreće na dobro onima koji ga ljube“ (Poslanica Rimljanima 8,28). Tako nismo ostali bez mogućnosti molitve i bez Božje riječi zapisane u Svetom pismu. Otkrijmo ponovno i vrijednost posta. Pohodimo Presveti oltarski sakrament ako nam je crkva dostupna. Pričestimo se željom duhovno dokle ne budemo mogli uživo. Ako osjećamo u sebi grešnost, nazovimo svog svećenika i potražimo ga radi sakramenta ispovijedi. Na dohvat ruke neka nam je u ovom vremenu i inače i nešto od katoličke literature, možda Katekizam u koji nikako da zavirimo, životopisi svetaca, kakvo djelo crkvenih otaca, katoličkih pisaca i slično. Počnite s obiteljskom molitvom. Uzmite krunice u ruke i započnite moliti s Gospom.
RPŽ/Pogled.ba/Jelena Pervan