U noći sa subote, 26. ožujka, na nedjelju, 27. ožujka, počinje ljetno računanje vremena. Noćas u 2.00 sata kazaljke treba pomaknuti unaprijed na 3.00 sata.
Povijest ove prakse seže u vrijeme Prvog svjetskog rata, a kao ključni argument za promjenu uvijek se spominjala ušteda energije. No, neke su države u međuvremenu od nje odustale.
Nikada nije sa sigurnošću dokazano da promjena vremena zbilja štedi energiju, a zabilježeni su poremećaji bioritma kod životinja i ljudi. Promjena najgore pada onima koji vole dulje spavati.
Pomicanje satova prvi se put ozbiljnije počelo razmatrati krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prijedlog je još 1895. godine iznio novozelandski entomolog George V. Hudson.
Ljetno su računanje vremena prvi, 1916. godine, uveli Njemačka i njezini saveznici u Prvom svjetskom ratu, kako bi uštedjeli na ugljenu, tadašnjem glavnom energentu. Sljedeće godine iz istog se razloga pridružila i Britanija sa svojim saveznicima, dok su Rusija i Sjedinjene Države pričekale još nekoliko godina. Po završetku rata, uz izuzetak Britanije i još nekolicine država, većina je svijeta ukinula pomicanje satova sve do razdoblja Drugog svjetskog rata.
Uslijed velike energetske krize 70-ih godina svijet se počeo vraćati staroj praksi. Bivša Jugoslavija ljetno je vrijeme prvi put uvela 1983. godine.
Danas je praksa još uvijek aktualna u gotovo cijeloj Europi, Sjevernoj Americi te sporadično na dijelovima drugih kontinenata.
RPŽ/Manager.ba