Magdalena Blažević: Sve moje priče su posvećene Žepču

Magdalena Blažević je za mnoge još uvijek nepoznato ime na književnoj sceni, ali kratke priče koje je do sada objavila izazvale su veliku pozornost kako među čitateljima tako i u spisateljskim krugovima. Ova Žepčanka trenutno živi u Mostaru gdje završila studij Hrvatskog i Engleskog jezika, te magistarski poslijediplomski studij lingvistike. Uz pisanje, trenutno radi i doktorski rad iz područja američke književnosti.

Kako ističe, pisati je počela iz jakog osjećaja nostalgije s kojim se nije mogla i htjela boriti. Do sada je napisala dvadesetak kratkih priča koje govore o temama o kojima se uglavnom zazire ili se tek potiho govori, ženama u uglavnom patrijarhalnom društvu sredinom 20. stoljeća, o maštanjima i razmišljanjima žena zauzetim svakodnevnim ulogama supruge i majke, o postupcima ljudi u osamljenosti ili u bezizlaznim situacijama. Radnja tih priča smještena je ruralna područja u okolini Žepča, u dolinu rijeke Bosne ili ispod Vrančuga dok se nerijetko ona odvija u kućama ili objektima kojih koji su nekada postojali a danas ih u Žepču više nema, kao što su hotel Balkan ili tvornica zaštitne opreme Mahnjača. Među najdojmljivije njene priče svakako spadaju priče Posljednje ljeto i Ivana kojom je vratila glas Ivani Širić, djevojčici koja je ubijena ispred kuće u žepačkom selu Kiseljak 16. kolovoza 1993. godine.

U nastavku pročitajte ili poslušajte razgovor koji je u programu Radiopostaje Žepče s  Magdalenom Blažević vodila Marina Tadić, kao i priču Ivana. 

Za početak sam vas predstavila u nekim najkraćim mogućim crtama, ima li nešto što biste dodali?

Prije svega dobro jutro i hvala Vam što ste me pozvali da gostujem u emisiji. Hvala vam i na ovom lijepom uvodu, posebno mi je drago što sam poziv dobila od žepačkog radija na kojem sam još kao desetogodišnja djevojčica ratne 92. godine recitirala pjesme Antuna Branka Šimića. Tada su emisiju pripremale Jelica Zovko i Biljana Širić koje su nas djecu okupljale u dramskoj i recitatorskoj sekciji. Mislim da je Vaš uvod sasvim dovoljan za početak ovog razgovora.

Kada ste počeli pisati?

Nacrti za prve priče nastali su još prije dvije-tri godine upravo u razgovorima sa ženama iz okolice Žepče. Osobito me zanima žensko iskustvo iz sredine 20. stoljeća, dakle nakon II. svjetskog rata iz ruralnih područja jer je danas nezamislivo u kakvom su siromaštvu ljudi živjeli, s koliko su se izazova suočavali te kako su žene prkosileili se povijale krutom patrijarhatu koji je u njima lomio svaku želju za drugačijim načinom života od onog koji je bio društveno prihvaćen. Prve priče najprije su čitale kolege književni kritičari i pisci koji su me ohrabrili da ih objavim, ali prvenstveno mi je bilo važno da sama budem zadovoljna tekstom.

Kada se rodila ljubav prema pisanju?

Mislim da su svi oni koji se na bilo koji način bave književnošću u nekom trenutku poželjeli i sami stvarati. Ponekad se ta želja uguši pretjeranim strahom od kritike, a ponekad jednostavno nema dovoljno ustrajnosti ili možda talenta da se ostvari karijera u književnosti. U mom je slučaju ta želja bila prejaka i nisam joj se željela opirati. Sviđa mi se osjećaj samoće u procesu pisanja i što u tim trenutcima ostvarujem nešto što će izgledati baš onako kako sam sama zamislila.

Koje su teme vaših djela?

Za sada je objavljeno dvadesetak kratkih priča i svaka od njih je smještena u sela oko Žepča. Moram napomenuti da je ovdje riječ o fikciji iako se neke od priča temelje na stvarnim događajima. U književnosti je zapravo vrlo teško napraviti strogu granicu između fikcije i fakcije, ona uvijek hoda po rubu između jednog i drugog i uvelike ovisi o doživlju čitatelja. Za mene nije bilo dvojbe gdje ću priče koje sam izmaštala ili čula od nekog drugoga smjestiti, isključivo me zanimaju ruralna područja oko grada, ali i same ulice prijeratnog i ratnog Žepča. Nisam napisala nijednu priču koju bih smjestila u suvremeno okruženje jer ja tragam za vremenom i mjestima kojih više nema, a da su nekada postojali svjedoče nam materijalni i duhovni ostatci. Motivski se priče kreću oko onih tema od kojih se u svakodnevici zazire ili se o njima govori potiho – tu prije svega mislim na majčinstvo, trudnoću, abortus, čedomorstvo, ljubavno i erotsko u čovjeku. Zanima me sve ono što u čovjeku nastaje nagonski, što čovjek čini kad je osamljen i kada se nađe u bezizlaznoj situaciji. Pored toga zanimaju me ženske fantazije, što se krije iza maske dobre majke i supruge, o čemu sanjaju žene zarobljene u dnevnu rutinu.

Nadalje, iznimno su mi zanimljive stare kuće koje su odavno napuštene i ponekad priča i nastane pred nečijim zaključanim vratima, pod prozorima. Vrlo često ih fotografiram jer se bojim da kroz godinu dvije više neće biti tu. Na taj način konzerviram mali dio povijesti, prošlog vremena i onoga što je dio nas iako ponekad toga nismo ni svjesni. Gotovo sve priče smještene su uz rijeku Bosnu, pod planinom Vrančug, često se junakinje kreću uz prugu i mjesta koja u Žepču više ne postoje, ljubavni susreti u hotelu Balkan ili u tvornici radne odjeće Mahnjača. Mnoge su žene prije rata tamo radile i rado su podijelile sa mnom svoja iskustva na temelju kojih je nastao dio priča.

Tko ili što vas potiče na pisanje?

Sve je započelo s jakim osjećajem nostalgije protiv kojeg se nisam mogla niti sam se željela boriti. Taj osjećaj čežnje nije tek puka želja za posjetom selu u kojem sam odrasla, to mogu učiniti kad god poželim, Mostar nije tako daleko, nego je povezan s događajima i uspomenama s kojim nisam ostala na čisto. Tu prije svega mislim na rat. Za nas koji smo ga proživjeli kao djeca ta trauma nije prošla jer se tada nismo znali nositi s njom. Tek sada kada imamo djecu koja su uzrasta kojeg smo mi bili devedesetih razumijemo što su prošli naši roditelji. Iz te potrebe da se stvari postave na svoje mjesto javila se i potreba za pisanjem. Željela sam zapisati neke od događaja za koje smatram da ne smiju biti zaboravljeni. Ovdje posebno mislim na ljeto ’93. godine, odnosno 16.8. ’93. godine, vjerujem da Žepčaci znaju o čemu govorim.

Čim se sve bavite vezano za književnost?

Nakon završenog studija hrvatskog i engleskog jezika i književnosti završila sam i poslijediplomski, magistarski studij lingvistike te sam kasnije upisala i doktorski studij usmjerivši se na američku književnost. Pored toga sam dvije godine pisala književne recenzije za zagrebački časopis Express, odnosno podlistak BestBook koji je i objavio prvu priču „Ne udaj se, Kato“ koja je bila dobro prihvaćena među prvim čitateljima. Trenutno se odmaram od pisanja recenzija i posvećena sam pisanju kratkih priča.

Koja je karakteristika vaših djela, što se to treba pročitati pa da čitatelj kaže – ovo je pisala Magdalena Blažević?

Možda je nezahvalno govoriti o sebi u ovom smislu, ali mogu vam reći kakve bih željela da budu kratke priče koje pišem. Posebno mi je važno da su složene od snažnih i filmičnih slika jer sam svaku od njih zamislila kao kratki film. Želim da se čitatelj/ica može zbližiti i povezati s junakinjama. Da je razumije i kada s ene slaže s njezinim postupcima ili je osuđuje. Želim da sve ima oblik, okus i miris. A jesam li u tome uspjela reći će netko drugi.

Koja je priča izazvala najviše pozornosti publike?

Nema dvojbe da je riječ o pričama „Ivana“ i „Posljednje ljeto“ kojima je nakratko vraćen glas tada 13-godišnjoj djevojčici Ivani Širić koja je 16.8.1993. ubijena ispred kuće na Kiseljaku. To je strašan dan za stanovnike tog kraja, mnogi od njih su bili zarobljeni i kasnije oslobođeni u razmjeni. Te je priče bilo strašno teško napisati, ali i čitati. Jako sam ponosna na njih i mislim da će za mene to ostati dvije najvažnije priče. Priča o Ivani prevedena je na engleski i uskoro bi trebala biti objavljena u jednom književnom časopisu u New Yorku te na ruski jezik. Uskoro bih trebala imati informaciju gdje će biti objavljena.

Za svoja djela ste nagrađivani?

Za sada sam se prijavila samo na dva natječaja i na jednom od njih „Bugojanska vaza“ osvojila sam prvu nagradu. Riječ je o priči „Sonja“ koja u četiri slike govori o sudbini jedne žene, njezinoj nesreći i načinu na koji se ona nosi s tom nesrećom.

Ima li neka priča ili kritika u pripremi?

S jednom izdavačkom kućom iz Hrvatske imam dogovor za objavljivanje zbirke kratkih priča. Poslali su mi ponudu već nakon što je objavljeno pet priča i jako sam sretna zbog toga. Ostavili su mi dovoljno vremena da završim rukopis tako da sada neprestano pišem. Započela sam i jedan ratni roman i nadam se da ću se uspjeti izboriti i s tom dužom formom.

Što još planirate u bliskoj budućnosti?

Zasada želim samo pisati, prikupila sam jako mnogo audio i foto materijala za nove priče i roman. Potrebno je samo malo mira i samoće.

Ima li naznaka za neko književno druženje u Žepču?

Rado ću se odazvati na svaki poziv, ali mislim da je možda još rano za to. Pričekajmo da izađe knjiga. Nadam se lijepom književnom susretu u Žepču. Znam da su ljudi jako zaineresirani za sve kulturne događaje.

I evo za kraj želite li nešto poručiti Žepčacima i onima koji se žele baviti pisanom riječju?

Onima koji žele pisati mogu samo preporučiti da mnogo čitaju, jer na početku svega stoji dobar čitatelj. A Žepčacima… Što da im poručim, osim „Ostajte dobro i vidimo uskoro!

 

Ivana

 

(16. 8. 1993)

 Za dva ću sata umrijeti. Kosa oprana kamilicom, bijela kao snijeg, pomiješat će se s prašinom s utabanog puta i posivjeti. Zapamtio je otiske stopala, od broja osamnaest do trideset i šest, razbijene dijelove tijela i blatnjave prste, a uskoro će zapamtiti cijelo moje tijelo, dugačko jedan metar i šezdeset centimetara. Suha zemlja upit će moju DNK i neće dati da me isperu ni kiše ni snjegovi. Uvijek ću ostati malo ispod površine, možda iz mene naraste trava.

 Šljive su prezrele. Uhvatim jednu i povučem. Osjetim ljubičasti pljusak. Na haljini ostavlja smeđe mrlje. Grudi su ostale čiste. Tamo će se raširiti ona koja će od svijetlocrvene preći u crnu kad me ostave položenu na najlon u improviziranoj mrtvačnici. Tu neću biti sama. Na glavi će mi biti hladna kruna od modrih prstiju. Kad bih mogla tada udahnuti znala bih kako je rezak miris odstajale smrti. Ali, fotograf će znati. Približit će se i otkriti moje tijelo i lice umotano u srebrnu foliju. Koža i usne bit će plavi, kao oči sada. Nagnut će se, pogledati me kroz objektiv, i napraviti moju posljednju fotografiju. Oči će mi biti zatvorene, ispod nosa stvrdnuti, crni trag. Svoje će lice obrisati rukavom košulje, plavo-bijele pruge upit će suze i znoj. Postat ću dio njegove jezive arhive.

 Za jedan sat će se niz šumu, kao kamena lavina, sručiti silina zdravih, muških tijela. Jedan od njih će mi željeznim prstom pokazati da stanem treća u redu. U njemu ću biti najniža. Crne glave na visokim tijelima s moje obje strane okrenut će se prema meni, kao cvijeće prema suncu. Onaj iz čije će vatrene kiše jedna iskra pogoditi moje grudi nosit će kapu nakrivo. Stat će ispod babine jabuke. Dijelit će nas samo niska, bodljikava ograda. Oslonit će se nogom na drvenu klupu, u hladovini. Na mjesto za odmor. Neće znati da ga iza niskog prozora, točno između dvije vreće s pijeskom gleda jedno zeleno oko. Kad padnem ja, past će i on. Njega će kući odnijeti snažne bratove ruke, crne od sunca, a mene bijele, još dječačke, ruke moga brata.

 I paradajzi su prezreli, gnječimo ih cijeli dan i ubacujemo u vrući kotao iz kojeg, kao iz vulkana, prska crveni sos. Pada po prorijeđenoj travi, a bube i mravi bježe kao od požara. Na stolu su oprane, suhe tegle od marmelade. Kad ih napunimo i složimo začut ćemo jeku nepoznatih glasova. Tad će mi se tijelo malo skupiti, disanje ubrzati, a krv strelovito jurnuti žilama. Tri crvena, staklena reda, ulegnuta od težine, dugo će stajati netaknuta.

 Pjenušava kisela voda slijeva se po mekanom narančastom talogu. Prstima razmažem površinu i kratko obojim izvor. Oko njega su tople lokve sa zelenim rubovima. Stopala rashladim ispod stršeće cijevi i napunim plastične boce. Asfalt je užaren i pust. Bijela linija izbrisana. Šuma duboka i mračna, još uvijek mirna. Kad je kasnije budu gledali s one strane Bosne bit će u plamenu, a pepeljasti komadići drveća padat će na naše krovove. Nestat će sva ptičja gnijezda.

 Pruga je obrasla avdikom, šine zahrđale. Izujem se i prošećem, kao po gredi. Ne izdržim dugo, prži me vruće željezo. Navučem papuče i osjetim ugodu tople gume. Uberem sitne kupine i sve ih odjednom stavim u usta. Grlom mi poteče slatkokiseli krvavi sok. Ruke obrišem od haljinu. Sjednem na bijeli, pružni kamen ispred Ferizove kuće. Tamo se odmaraju dvije sive mačke. Mršava im tijela dišu sporo. Prozori su zastrti nekad bijelom, tvrdom plahtom, vrata zatvorena. Staklo je napuklo dijagonalno, spojeno smeđom ljepljivom trakom. Iz kišom razgrađenih betonskih okvira provirili žuti maslačci. Suho kukuruzište iza kuće ne šušti. Na crnom kablu dalekovoda, iznad stoga sijena poredale se vrane, blistavocrne. Kad polete i rašire velika krila, začut će se škljocanje potrošene brave. Tamnoputi muškarac, spuštenog nosa, sa šeširom na glavi pogledom će dati znak na koji će iz zasjede, kao u dječjoj igri iz rupa, ormara, ispod stolova iskočiti hitre noge. Cigančice za gledanje rasut će se po podu, pregazit će ih snažno stegnute čizme. Mačke će se uspeti na visoki orah. Stabljike kukuruza popadat će, jedna po jedna.

 Groblje na brežuljku mi je za leđima, kad se gleda s planine izgleda kao lopta s gusto zbijenim točkama. Mene neće tamo pokopati. Cijeli će dan dva vojnika u njegovu podnožju, u skrivenom, sjenom zastrtom dijelu, kopati duboke rupe. Iz njih će se izmigoljiti gliste i crvi i potražiti novo utočište. Moja je zadnja u nizu. S mene neće skinuti foliju. Nosit ću je umjesto svečane haljine. Kad me u drvenom kovčegu budu spuštali u zemlju oko mene će stajati tek nekoliko pari umornih nogu. Buketi divljeg cvijeća u čas će se smežurati i poleći po vrućoj zemlji. Šuma će se ugasiti, još će se samo ponegdje vidjeti blijedi uvojci dima. S vremenom će bijela slova na drvenom križu olabaviti, čavli zahrđati. Rahla zemlja će se uleći, a po njoj će se umjesto kamene ploče stvrdnuti raznobojni vosak.

 Sad… sad su mi oči vlažne. Majka je mutna, a on je već nakrivio kapu.

 

{soundcloud}https://soundcloud.com/rpz_no1/magdalena-blazevic-za-radiopostaju-zepce{/soundcloud}

Postaja.ba (M.T. i D.Š.)