![](data:image/svg+xml;charset=utf-8,<svg height="277" width="500" xmlns="http://www.w3.org/2000/svg" version="1.1"/>)
Sama priznaje da je poticaj za pisanje nastao u razgovorima koje je vodila sa ženama iz Žepča i okolice gdje je rođena i odrasla. Magdalena danas živi i radi u Mostaru i za svoj rad je već dobila više različitih priznanja i nagrada. Poznati književnik Miljenko Jergović je u studenom prošle godine za nju napisao: “U Mostaru se grupiše opasno dobra skupina pisaca. Magdalena Blažević je na konkursu za kratku priču, što ga je u povodu Dana državnosti po šesti put upriličila općina Bugojno, osvojila nagradu za priču “Sonja”. Premda živi i radi u Mostaru, Magdalena je rodom iz Žepča, dok u Zagrebu za mjesečnik Bestbook, najvažniju književnu platformu (časopis) u Hrvatskoj, piše o knjigama. Eto, što ti je žena, ko da je ‘tica, ja je u Bugojnu, ja u Mostaru, ja je u Žepču, ja u Zagrebu…” Danas je internet portal Dnevnik.ba objavio opširan intervju s Magdalenom, koji vam prenosimo u cijelosti.
Magdalena Blažević za Dnevnik.ba: Književnost daje glas onima koji ne mogu govoriti
Magdalena Blažević piše kratke priče o ženama iz Bosne, njihovim životnim iskustvima, intimnim dramama, prostoru koju ih je odredio. Djetinjstvo, rat, nostalgija. Taj osjećaj čežnje me i natjerao da istražujem mjesta za koja sam vezana rođenjem. Fotografijom i kratkom pričom na neki način konzerviram sjećanja. Osjetim veliko zadovoljstvo kada dio tih sjećanja spasim od zaborava, rekla je, između ostalog, u razgovoru za Dnevnik.ba.
Magdalena Blažević autorica je kratkih priča i odnedavno jedna od urednica Strana, portala za književnost i kulturu na kojem su se u pet godina koliko postoji predstavila brojna poznata i manje poznata imena iz svijeta umjetnosti. Blažević je neko vrijeme objavljivala književne kritike i recenzije, a u zadnje dvije godine i sama piše, kratke priče u čijem su središtu žene i žensko iskustvo. Poticaj za pisanje nastao je u razgovorima koje je vodila sa ženama iz Bosne, točnije Žepča i okolice gdje je i odrasla.
„Skice za prve priče nastale su još prije nekoliko godina, ali nisam bila spremna staviti ih na papir. U našoj sam književnosti tragala za likovima koji bi mi bili bliski i s kojim bih se mogla identificirati te shvatila da ću ih morati sama oživjeti. Iako proces pisanja zahtijeva mnogo rada i strpljenja jako mi se svidio osjećaj da mogu sama stvoriti jedan mali svijet u kojem je sve onako kako sam zamislila. I taj osjećaj stvara neku vrstu ovisnosti. Veliku zahvalnost dugujem kolegi Elvisu Ljajiću, dramskom piscu koji me ohrabrio da priče podijelim s drugima“, govori.
Kratke priče Magdalena Blažević objavljene su u književnim časopisima, portalima nomad.ba, strane.ba, astronaut.ba, zagrebačkom Expressu, blogu Miljenka Jergovića.
“Prva priča objavljena je u BestBooku podlistku časopisa Express. Nisam pretjerano strahovalo od kritike jer mi je najvažnije da sam sama zadovoljna s tekstom. U pričama sam se željela usredotočiti na ono od čega se najradije okreće glava ili se zataškava – nasilje, teški obiteljski i bračni odnosi, čedomorstvo, abortus, erotika, robovanje tradiciji. Zainteresirana sam za nagonsko u čovjeku, ono što čini kad ga nitko ne vidi i kada je stjeran u kut”.
Ono što je karakteristično za priče Magdalene Blažević jest činjenica da su mahom sve napisane u prezentu.
„Sviđa mi se efekt koji pripovijedanje u prezentu ostavlja na čitatelja. Pred očima mu se odvija drama čiji tijek ne može promijeniti, niti može skrenuti pogled.“
U središtu priča su žene iz ruralne sredine, nezaštićene, usamljene, unaprijed osuđene od zajednice.
“Smještajući priče u ruralnu Bosnu od polovine 20. stoljeća pa sve do ratnih devedesetih znači da su junakinje uklopljene u kruto patrijarhalno društvo koje definira ulogu žene prema svojim zakonima i sklono je stigmatizaciji žene koja izađe iz zadanih okvira. Nažalost poslije rata se dogodila repatrijarhalizacija društva i protiv toga se moramo boriti. To se osjeti u gotovo svim sferama života”.
Kratke priče Blažević smješta u Žepče i Bosnu, mjesto u kojem je rođena i odrasla. Život u bosanskim varošima i životi bosanskih varoši u suodnosu su i određuju sudbine tih junakinja.
„Trenutno mi je teško zamisliti da pišem priče koje izlaze iz ambijenta u kojem sam odrasla. Mjesta i ljudi upisuju se u čovjeka tijekom djetinjstva i nosi ih sa sobom makar se odselio na kraj svijeta. Svi ti svjetovi prividno zamru u čovjeku, ali se rastvore kad najmanje očekuje i shvati da su sjećanja vrlo živa. Zasad mi nije uspjelo da priče smjestim u suvremeni Mostar, ali nije isključeno da će se i to dogoditi, ipak sam pola svog života provela u Mostaru”.
Nobelovac Ivo Andrić, veliki pisac Bosne, je rekao kako je “čovek dužan svome zavičaju”.
“Dužan je jer mjesto odrastanja u određenoj mjeri definira identitet čovjeka. Od toga se ne može i ne treba bježati.“
Ponovo se vraćamo Andriću i njegovoj rečenici kako “samo Bosna ima mrku ljepotu”.
“Bosna je prekrasna, odgovara mi njezin pejzaž i klima koja sigurno utječe i na mentalitet ljudi. Ono što zapamtite kada odrastete na selu jeste neka vrsta svakodnevne okrutnosti. Djeca koja odrastaju u gradovima nisu nikada vidjela kako se kolje svinja, kokošima zavrću vratovi ili mačići svezani u vreću bacaju u Bosnu. To je okrutno, ali za nas je to bio normalan životni ciklus kojeg nije trebalo remetiti. Ta okrutnost odnosila i na međuljudske odnose i o tome želim pisati”.
Je li kultura smrti osnovna odrednica Bosne?
Zasigurno nije osnovna, nije sve tako crno, ali za nas koji smo proživjeli rat je značajna. Nekoliko ratnih priča posebno su teške jer su intimne, obiteljske. Započela sam pisati i ratni roman kojim želim prikazati što se odvijalo iza scene, kako su ratni događaji utjecali na život civila, osobito djece.
Toliki broj smrti kakve pamti Bosna teško je izmisliti?
Istina. I književnost to ponekad teško podnosi. Drago mi je da postoje djela Darka Cvijetića, Josipa Mlakića i Faruka Šehića koji pišu najbolju ratnu književnost i da imamo od koga učiti i kao čitatelji i kao pisci.
Rat kao središnji događaj?
Mene kao čitateljicu i autoricu kratkih priča zanima što se događa iza kulisa tog rata. Kako jedan veliki povijesni događaj utječe na živote malih ljudi. Ne mogu opisati borbu na ratištu, niti mogu ući u um vojnika, ali mogu ispričati svakodnevnu borbu žene koja je prepuštena samoj sebi, koja se bori sa siromaštvom i brine o djeci.
Ženska iskustva vas primarno zanimaju?
Da, u središtu su ženski likovi koji se pokušavaju izboriti s nametnutim pravilima i vlastitim, unutarnjim demonima. Zanima me ono što se krije ispod maske, o čemu žudi i sanjari žena zatočena u svakodnevnoj brizi za muža i djecu. Muški likovi ma koliko bili zanimljivi ostaju u sjeni, oni su najčešće uzročnici drame koju junakinja proživljava.
Blažević je književnost na određeni način povezala i s fotografijom kojom se bavi amaterski. Sva mjesta o kojima u pričama govori zabilježila je fotoaparatom.
„Istina, obilazim sela u okolici Žepča, fotografiram stare, napuštene kuće. Neke od njih neće dočekati sljedeću zimu. I ponekad priča nastane pred nečijim zaključanim vratima ili zastrtim prozorima”.
Prva tri sinonima na Bosnu?
Djetinjstvo, rat, nostalgija. Taj osjećaj čežnje me i natjerao da istražujem mjesta za koja sam vezana rođenjem. Fotografijom i kratkom pričom na neki način konzerviram sjećanja. Osjetim veliko zadovoljstvo kada dio tih sjećanja spasim od zaborava.
Priča o Ivani Širić, trinaestogodišnjoj djevojčici koja je ubijena 16. kolovoza 1993. godine u dvorištu obiteljske kuće?
Postoje dvije priče u kojima sam Ivani dala glas – Ivana i Posljednje ljeto. Na neki način nam se kroz ove priče vratila. Obratila nam se, ali i opet nestala. Osjećam da imam dužnost govoriti o tome. Za njezinu smrt nitko nije kažnjen, nitko nije priznao krivicu. Ako ne zapišemo, do kada ćemo se sjećati? Za nas koji smo joj najbliži, a čak nismo mogli otići na pogreb jer je bilo preopasno, ona je na neki način samo nestala iz naših života. Rat se nastavio i nismo je stigli oplakati. Mene je to stiglo sada što sam shvatila kao znak da o tome trebam pisati.
Mrtvi nastavljaju živjeti kroz književni tekst?
Književnost daje glas onima koji ne mogu govoriti i na čitatelja prenosi tuđa iskustva i emocije što dovodi do empatije i razumijevanja onog što nam je nezamislivo i daleko.
Postaja.ba/Dnevnik.ba