A možda je ipak lakše negdje odseliti?

Nakon što je prošlog tjedna na internet stranicama Radiopostaje Žepče gledala strašne slike vodene bujice i pustoši koju je nakon poplave ostavila rijeka Liješnica, mlada Žepčanka Dejna Džebić nije dvojila niti trenutka. Odlučila je pomoći barem jednoj nastradaloj obitelji čiji je dom uništen te donirati svoj namještaj.

Poslala nam je poruku da pronađemo nekoga iz poplavljenih mjesta kome treba pomoć, a sudeći po fotografijama uništenog obiteljskog doma koje su stigle u naše uredništvo i koje su također svi mogli vidjeti na našim internet stranicama, mi smo je uputili na Gordanu i Borisa Lovrić iz Liješnice. Dejna ih je odmah kontaktirala, ali unatoč tome što su praktično ostali bez svega Boris joj je rekao: “Ja bih te zamolio da ipak pomogneš mom susjedu Ekremu, on je 100-postotni invalid i njemu je pomoć potrebnija nego meni. A ja ću se već nekako snaći.”

Ponukani ovom pričom, ni mi s Radiopostaja Žepče nismo mogli ostati po strani. Za donirani namještaj smo osigurali prijevoz te smo posjetili sve junake ove priče, a najprije Dejnu Džebić bez čije suosjećajnosti i humanosti ove tople ljudske priče ne bi ni bilo. “Učinila sam koliko sam mogla, i voljela bih da mogu pomoći još mnogima, al vjerujem da ima i drugih koji će pomoći. Naše malo mnogima znači puno”, kazala nam je Dejna, inače samohrana majka dviju djevojčica.

Nakon što smo u Žepču u kamion utovarili donirani namještaj uputili smo se u pravcu naselja Liješnica u općini Maglaj koja je jedno od najteže stradalih u prošlotjednoj poplavi. Borisa Lovrića smo zatekli kod širom otvorene kuće, čija je unutrašnjost potpuno prazna. Sve je uništeno, kaže. Jedino što mu je praktično ostalo jeste sat na zidu koji kao da želi upozoriti da po pitanju poplava vrijeme neumoljivo leti ali se skoro ništa ne mijenja. Iz godine u godinu, tijekom svake veće kiše ljudi ovdje strahuju. “Možda bi najbolje bilo negdje odseliti,” kaže Boris. Iako razmišlja o odlasku, ipak ne zaboravlja svoje susjede, a ni oni njega. Mnogi su mu pomagali očistiti kuću od naslaga blata i mulja nakon što se rijeka Liješnica povukla u svoje korito. Boris im od srca svima zahvaljuje, ali ne zaboravlja ni svoje nastradale susjede koji su također u samo jednom valu vode izgubili skoro sve ono što su godinama mukotrpno “kućili”.

Odveo nas je do svog susjeda Ekrema Suljakovića, 100-postotnog ratnog invalida, kojemu je i on sam odlučio pomoći i preusmjeriti donirani namještaj. Ni Ekrem nije ostao ravnodušan zbog ljudi koji misle na njega i druge nastradale. Svima je zahvalio a posebno Dejni i svojim susjedima Borisu i Gordani, te se prisjetio svih svojih poplava. “Bile su četiri, al ova zadnja je najgora,” rekao nam je Ekrem i kratko poručio: “Ne daj Bože da se ovo ikome dogodi”.

Nažalost, svi mi činimo jako malo, a najčešće ništa, da se ove ružne slike ne ponavljaju. Zbog vlastite nebrige prema okolišu, ljudima, a u konačnici i prema samom sebi, sigurno smo osuđeni na nove nepogode. Zato ova priča o Dejni, Borisu i Ekremu nije tek obični primjer ljudske i susjedske dobrote, nego istinska iskra u mraku u kojemu živimo već skoro tri desetljeća. Hoćemo li dopustiti da ta iskra preraste u svjetlost koja će napokon nadvladati tamu ili ćemo i dalje “cupkati” u mraku osluškujući huk nove poplave, pitanje je na koje svatko od nas mora sam sebi odgovoriti. Ili je možda ipak lakše negdje odseliti…

postaja.ba / Davor Šupuković

{soundcloud}https://soundcloud.com/rpz_no1/razgovor-05-21-19-poplava{/soundcloud}