16. 11. – Međunarodni dan tolerancije

Na svoju pedesetu godišnjicu, 16.11.1995. godine, države članice UNESCO-a usvojile su Deklaraciju o principima tolerancije. Između ostalog, Deklaracija potvrđuje da tolerancija nije ni uživanje ni ravnodušnost. To je poštovanje i uvažavanje raznolikosti svjetskih kultura, naših načina izražavanja i to što smo ljudska bića. Tolerancija priznaje univerzalna ljudska prava i temeljne slobode drugih. Ljudi su prirodno različiti i samo tolerancija može osigurati opstanak mješovitih zajednica u svakoj regiji svijeta.

Deklaracija kvalificira  toleranciju ne samo kao moralnu dužnost, nego kao i politički i pravni zahtjev za pojedince, grupe i države. To pozicionira toleranciju u vezu s međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, koji su izgrađivani u proteklih pedeset godina i naglašava da države, po potrebi, trebaju donijeti nove zakone, kako bi se osigurao jednak tretman i mogućnosti za sve grupe i pojedince u društvu.

Uz otvorenu nepravdu i nasilje, diskriminacija i marginalizacija su česti oblici netolerancije. Obrazovanje za toleranciju treba biti usmjereno na borbu protiv utjecaja koji dovode do straha i isključivanja drugih, a trebalo bi pomoći mladim ljudima da razviju kapacitete za samostalno, kritičko i etičko razmišljanje i prosuđivanje. Raznolikost mnogih svjetskih religija, jezika, kulture i narodnosti nije izgovor za sukob, nego je blago koje nas sve obogaćuje.

Kako se boriti protiv netolerancije?

BORBA PROTIV NETOLERANCIJE ZAHTIJEVA ZAKONE:

Svaka vlada je odgovorna za provođenje zakona o ljudskim pravima, za zabranu i kažnjavanje krivičnih djela počinjenih iz mržnje i diskriminacije prema manjinama, bez obzira da li su ih počinili državni službenici, privatne organizacije ili pojedinci. Država također mora osigurati jednak pristup sudovima, povjerenicima za ljudska prava ili ombudsmanima, tako da ljudi ne uzimaju pravdu u svoje ruke i pribjegavaju nasilju da izmire svoje sporove.

BORBA PROTIV NETOLERANCIJE ZAHTIJEVA OBRAZOVANJE:

Zakoni su neophodni, ali nisu dovoljni za suzbijanje netolerancije u pojedinačnim slučajevima. Netrpeljivost je vrlo često ukorijenjena u neznanju i strahu: strah od nepoznatog, od drugih, drugih kultura, nacija, religija. Netrpeljivost je usko povezana s pretjeranim osjećajem samopoštovanja i ponosa, bilo osobne, nacionalne ili vjerske. Ovi pojmovi se uče i nauče u ranoj dobi. Dakle, veći naglasak treba staviti na bolju edukaciju. Potrebno je posvetiti više pozornosti podučavanju djece o toleranciji i ljudskim pravima, o drugim načinima života. Djecu treba poticati kod kuće i u školi da budu otvorena i radoznala. Obrazovanje je cjeloživotno iskustvo i ne počinje ili završava u školi. Napori na izgradnji tolerancije kroz obrazovanje neće uspjeti, osim ako ne obuhvate sve dobne skupine i ne budu se odvijali svuda: kod kuće, u školi, na radnom mjestu, u agencijama za provođenje zakona, na obukama o pravnim pitanjima, i ne manje važno u medijima i kanalima informiranja.

BORBA PROTIV NETOLERANCIJE ZAHTIJEVA PRISTUP INFORMACIJAMA:

Netolerancija je najopasnija kada se koristi za ostvarivanje političkih i teritorijalnih ambicija pojedinca ili grupe pojedinaca. Promotori mržnje često počinju identifikacijom praga tolerancije kod javnosti. Oni potom konstruiraju pogrešne argumente, manipuliraju statistikom i javnim mnjenjem s dezinformacijama i predrasudama. Najefikasniji način da se ograniči utjecaj promotora mržnje je da se izrade politike koje stvaraju i promoviraju slobodu tiska i pluralizam u medijima, kako bi se omogućilo da javnost može razlikovati između činjenica i mišljenja.

BORBA PROTIV NETOLERANCIJE ZAHTIJEVA INDIVIDUALNE SVIJESTI:

Netrpeljivost u društvu je ukupni zbir netrpeljivosti njenih pojedinih članova. Netrpeljivost, stereotipi, stigmatiziranje, uvrede i rasne šale su primjeri pojedinačnih iskazivanja netolerancije kojima su svakodnevno izloženi neki ljudi. Netrpeljivost rađa netoleranciju. To ostavlja žrtve u potrazi za osvetom. S ciljem borbe protiv netrpeljivosti pojedinci trebaju postati svjesni veze između njihovog ponašanja i začaranog kruga nepovjerenja i nasilja u društvu. Svako od nas treba početi sa pitanjem: Jesam li ja tolerantna osoba? Posmatram li ljude kroz stereotipe? Odbacujem li one koji su drugačiji od mene? Krivim li za”njih” svoje probleme?

BORBA PROTIV NETOLERANCIJE ZAHTIJEVA LOKALNA RJEŠENJA:

Mnogi ljudi znaju da će problemi sutrašnjice biti sve više globalni, ali malo njih shvaća da su rješenja za globalne probleme uglavnom lokalna, čak i individualna. Kada se oko nas suočimo sa eskalacijom netrpeljivosti, ne smijemo čekati da vlade i institucije djeluju same. Svi smo mi dio rješenja. Ne bismo se trebali osjećati nemoćno jer zapravo posjedujemo ogroman kapacitet i snagu. Nenasilna akcija je način korištenja te moći – moći ljudi. Alati nenasilne akcije kao npr. okupljanje grupa da se zajedno suoči s problemom, da se organiziraju mreže običnih ljudi, da se pokaže solidarnost sa žrtvama netolerancije, da se diskreditiraju promotori mržnje, su na raspolaganju svima koji žele da se stane na put netoleranciji, nasilju i mržnji.